redinom ovoga januara moglo se u novinama naići na vijest da je Ustavni sud Srbije, na predlog Republičkoga javnog tužilaštva za utvrđivanje ustavnosti i zakonitosti odredaba Statuta opštine Tutin, jednoglasnom odlukom proglasio neustavnim Statut opštine Tutin. Zato što se u tome statutu tvrdi da postoje Bošnjaci, bosanski jezik i teritorija po imenu Sandžak. Rečeno je tužilaštvo, naime, ocijenilo da teritorija Sandžak ne postoji u relevantnim odredbama ustava i zakona današnje Jugoslavije. Pa je ocijenilo da je i naziv "Bošnjaci" kao sinonim za onamošnje muslimansko stanovništvo, neutemeljen u ustavnim okvirima i prethodne i sadašnje Jugoslavije, te da se Bošnjaci ne mogu tretirati u sistemu ni kao narodnost ni kao nacija. Jer se, vele ustavobraniteljske sudije, Bošnjaci u Statutu opštine Tutin tretiraju kao narodnost, što nema izvorišta ni osnova u važećem Ustavu, ni u Zakonu o službenoj upotrebi jezika i pisma. A na kraju, javljaju novine, da je predlagač osporio i naziv "bosanski jezik" (za koji valjda u rečenom statutu piše da je u upotrebi u tutinskoj opštini), te u odluci napisao da taj jezik - ne postoji.

Sve bi se, da nema ovoga posljednjega, dalo pokriti tvrdom latinskom riječju lex dura, sed lex. Stvarno, u državnim dokumentima ni one prave Jugoslavije ni ovoga sadašnjega patrljka od Jugoslavije - Sandžaka nije bilo. Nije bilo ni Bošnjaka. (A ni Bosanaca). Ali da ustavni sud jedne države crno na bijelo objavi da ne postoji jedan jezik (pa postojao on ili ne), e to neće biti da se u sudova baš često dešava.

Šta u Uvodu piše... Stvar biva još težom time što ima knjiga u kojoj piše da se u Sandžaku ne samo govori bosanski jezik već da tim jezikom govore stanovnici Sandžaka po imenu Bošnjaci. Knjiga je nova, štampana latinicom, sva slogom Times, ovdje Roman, ondje Italic, osim korica na kojoj su Monotype Garamond slogom složena imena trojice autora i pola naslova knjige. Knjiga nije bilo koja, već se zove Gramatika bosanskoga jezika, a napisala su je trojica autora: Dževad Jahić, Senahid Halilović i Ismail Palić. E u uvodu te knjige to piše. Uvod je napisao Jahić, na šezdeset velikih stranica, a na stranicama je dosta sitan slog; tu, na nekoliko mjesta, izriče Jahić tvrdnju koju ustavni sud Srbije odlučno pobija: da u Sandžaku Bošnjaci govore jezikom bosanskim. Ne može se predbaciti prevelika sloboda onome ko rekne da se i ostala dvojica autora, Halilović i Palić, u ovome slažu sa Jahićem; jer teško da bi zajedno napisali knjigu kakva kod svakog slobodna čovjeka izaziva veliku radoznalost i poštovanje za poduhvat.

Nije mi uspjelo da saznam jesu li sudije srpskoga ustavnoga suda prije donošenja svoje odluke tražile mišljenje kakvoga nepotkupljivoga lingviste, ili su odluku donijeli malo po zakonu, a malo onako kako se u Srbiji zna suditi u posljednjih deset godina. Da sam nešto sudija Ustavnoga suda Srbije, mene bi bilo sram ovakvu odluku potpisati. Ne zato što sam rodom iz kraja Sandžaka, niti što mi je ime Sinan, već stoga što sud, pa bio i ustavni, ne može znati da li jedan jezik postoji ili ne postoji. Jer to potanko ni uvijek ne zna ni nauka kojoj je to glavni zadatak: lingvistika. Ta nauka još nema ni spisak jezika na svijetu, nema ni tačan ni približan. Ta nauka još nije uspjela ni da odredi pouzdane kriterije za razlikovanje dijalekta od jezika, a ni skoro najvažniju stvar: kad jedan dijalekt postaje jezik. Te budući da poznajem ozbiljnih nekoliko jezikoslovaca, poštenih i neobrukanih, koji, dakle, u svojoj nesumnjivoj naučnoj nepotkupljivosti, ne mogu reći da postoji ili ne postoji bosanski jezik u Sandžaku, ja ne mogu a da ne reknem Ustavnome sudu Srbije da mu je ova odluka van pameti.

Istu riječ bih mogao uputiti i Dževadu Jahiću. Ja sam u Sandžaku rođen, i išao sam u osnovnu školu ondje, pa u gimnaziju u najvećem sandžačkom gradu, Novom Pazaru, pa sam mnogo puta bio u Sjenici, a po nekoliko puta u Tutinu, Rožajama, Bijelom Polju, Ivangradu, Priboju, Pljevljima, Novoj Varoši. Bio sam i u dosta sela na Pešteri. Sada svake godine barem jednom odem do Pazara. Ni u jednom od tih mjesta, za sve ove godine, ja se ne mogu sjetiti da sam ikad čuo kako neko jezik koji se ondje govori zove bosanskim. A nije da me to nije zanimalo, no me zanimalo jeste, i to mnogo. Ja sam naziv "bosanski" čuo samo jednom u Istanbulu, od jednoga iseljenika porijeklom iz Bosne. Moji rođaci ondje jezik zovu "bošnjački", svi od reda. Pitao sam najstarijega među njima (sjećam se, kao da je jutros bilo, kad su odselili, prije trideset i pet godina) gdje je čuo da se naš jezik zove bošnjački. "Ovde", rekao mi je. "Mi ovde tako svi zborimo, po - bošnjački." U Sandžaku sam pak ponekad čuo da muslimani svoj jezik zovu - turskim. "Razumiješ li kad ti se turski rekne!?"

Ime Ćamilovo Jednom sam o tome razgovarao i sa rahmetli Ćamilom Sijarićem, u Novom Pazaru. Ovo mi je Ćamil rekao: "Slušaj me, ti Sinane: ti si iz Staroga Vlaha, a ja sam iz Bihora i sa Donje Pešteri; nemoj da me izazivaš, ti tu stvar znaš kao i ja: to je naš jezik, zajednički, od Novoga Marofa sve onamo do Vranja, i još do ispod Vranja, do Kumanova; tu se dijete rodi u Vranju i ne mrdne nigdje iz Vranja sve dok u školu ne pođe; onda pođe u školu i učiteljica povede razred na ekskurziju u Pulu, a ono dijete, koje iz Vranja nije nikuda mrdalo, sve u Puli razumije. No daj da mi nešto drugo sad pričamo!" Tako mi je Ćamil rekao i rekao je još da je najbolje ime za jezik baš srpskohrvatski ("volja ti s crticom, volja bez nje"). Ovo može posvjedočiti Ismet Rebronja, bio je tu. Sad vidim da ime Ćamilovo stoji na spisku Izvora za rečenu Gramatiku bosanskoga jezika. Sa svoga jezika Ćamil svakako zaslužuje da bude građa za normiranje jezika kojim se služimo, no Ćamil bi bio žalostan kad bi vidio da su autori djela uzetih za uzore samo oni s muslimanskim imenima, i kad bi vidio da na tome spisku nema, da samo njih pomenem, Alekse Šantića i Isaka Samokovlije. (Šantić je, doduše, pomenut, na stranici 129., u fonološkom dijelu knjige, perom Senahida Halilovića, kao autor pjesme Emina "koju je veliki srpski pjesnik iz Bosne i Hercegovine... napisao na čistom bosanskome jeziku", no nema ga u Izvorima za Gramatiku. Ako je Emina pisana "čistim bosanskim jezikom", onda ova gramatika nije gramatika toga jezika. Emina je pisana više jednom mješavinom nego "čistim" bosanskim jezikom. Ako je čestota turcizama mjerilo "čistote" bosanskoga jezika, onda bi i Matija Bećković mogao biti pjesnik toga jezika. U njegovim pjesmama rovačkim ima turcizama i više no u Emini).

Zanimljivo je da na spisku Izvora za Gramatiku nema ni imena najprevođenijega znanog bosanskog pjesnika svih vremena, Izeta Sarajlića. Njegove su pjesme prevedene na 53 jezika, i ispred njega stoji samo neznani pjesnik Hasanaginice.

Jahićev predgovor u nekolikim važnim stvarima prelazi u krupnu petljavinu. Evo, na prvoj stranici, on veli, govoreći o srednjojužnoslavenskom dijasistemu, ne navodeći nikakva lingvističkog dokaza ni izvora za svoju tvrdnju, kako se iz pet širih dijalekatskih cjelina toga dijasistema razvilo četiri jezika, i to hrvatski i bosanski, kao zapadna srednjojužnoslavenska grupa, te srpski i crnogorski, kao istočna srednjojužnoslavenska grupa. A završava ovako: "Danas se upotrebljavaju nazivi srpski, hrvatski i bosanski jezik, s tim što naziv crnogorski jezik još nije zvanično priznat." Ostavljajući po strani anatemu na naziv srpskohrvatski/hrvatskosrpski, koju združeno, evo tome već desetak godina, bacaju srpski, hrvatski, bošnjački i crnogorski državotvorni lingvisti, mora se postaviti pitanje: kako to da ne valja naziv srpskohrvatski/hrvatskosrpski, a valjaju istočni ili zapadni srednjojužnoslavenski? I šta to znači "da naziv crnogorski jezik još nije zvanično priznat"? Ko ovakvu rečenicu napiše, morao bi napisati i ko to zvanično vrši priznavanje jezika! Postoji li, možebiti, kakva Organizacija ujedinjenih svjetskih jezika, koja na zasjedanjima svoje generalne skupštine, s vremena na vrijeme, prima nove jezike u svoje članstvo, a stare otpušta, umrle proglašava mrtvima, a nepoćudnima zavodi sankcije i embargo na oružje? Ili neka druga organizacija, koja priznaje i ukida samo nazive jezika? A šta ako sutra, ili za godinu dana taj nepoznat netko, što jezike daruje zvaničnim priznanjima, objavi da je i crnogorski jezik priznat? Kako će se onda objaviti jezička razdvojba zetsko-sandžačka? I kako će onda Jahić crnogorskim državotvornim lingvistima dokazati da je zetsko-sandžačka jezička zajednica neprirodna i umjetna, te da sandžačka tica jatu bosanskome mora?

Jezik kao vjeroispovijest Jahić, dalje, na stranici 39. veli da i govor Goranaca spada u bosanske dijalekte, te veli da je taj govor najisturenija jugoistočna tačka bosanskoga jezika. Ovdje je autor morao svoju tvrdnju obrazložiti, jer je goranski govor u lingvističkom smislu prije dijalekt makedonskoga, pa prije i srpskoga jezika negoli bosanskoga. Autoru je za pripadnost jeziku očito jedino važna i svakako presudna vjeroispovijest govornika. A to nije sitna petljavina za nekoga ko se stalno busa u nauku i naučnost. Kad je o govorima riječ, čudno je što govorima iseljenika u Tursku posvećuje samo osam površnih redaka. Ako tamo živi preko milion bosanskih, hercegovačkih i sandžačkih muslimana ili, možda, i više miliona (oko četiri, tvrdi Halilović u svojoj knjizi Bosanski jezik, Sarajevo, 1991.), kako je onda Gora, a ne barem Bursa, najisturenija jugoistočna tačka bosanskoga jezika? I kako to da je toliko važna goranska govorna zajednica, a ona milionska u Turskoj, velika možda kao cijele dvije Bosne - nije? Valjda se Jahić ne želi miješati u unutrašnje stvari turske države, prozivajući je pred takozvanom međunarodnom javnošću za asimilaciju doseljenika Bošnjaka? Nije jasno, a nije ni objašnjeno, kako to Srbi iz Gorskoga Kotara (koji svoj jezik zovu srpskim) pripadaju istočnoj srednjojužnoslavenskoj grupi jezika, a Goranci i Sandžaklije, ili milioni turskih muhadžera, zapadnoj? Te nam nema druge do zaključiti da ta podjela nije zasnovana na kakvoj ozbiljnoj nauci, već je vjerovatno načinjena na izvanjezičkim temeljima. Nešto mislim, to bi bilo kao kad bi njemački jezik imao protestantsku i katoličku lingvističku osnovicu.

Izraz "srednjojužnoslavenski dijasistem" izišao je iz retorte Dalibora Brozovića. A Dalibor Brozović je osvjedočeni dušmanin Bosne i bosanske kulture. On je onaj koji je na osnivačkom skupu esdea, 1990. u Sarajevu, u svojstvu hadezeovskoga izaslanika iz Zagreba, kazao kako će se Hrvatska braniti na Drini. On je među lingvistima imao i najvišu političku funkciju, bio je dopredsjednik hadezea. U svojoj knjizi Standardni jezik, iz godine 1970., on pjeva pjesmu nad pjesmama hrvatskosrpskom/srpskohrvatskom jeziku (pominje ga preko 200 puta), da bi 1994. napisao da taj naziv treba zauvijek odbaciti jer je "opasno višeznačan i nepovratno kompromitiran", te da umjesto njega treba usvojiti kabinetski naziv "srednjojužnoslavenski". Sad vidimo da se naziv sviđa i Jahiću, čim ga uzima bez obrazloženja.

Pa na stranici 55. i 56. Jahić piše nešto malo i o Književnom dogovoru u Beču. I veli kako su za temelj zajedničkoga jezika potpisnici (on ih sam naziva "najugledniji gramatičari i književnici toga vremena") uzeli "južno narječje", "tj. Vukov hercegovački i Gajev štokavsko-ijekavski dijalekt kao književni". A baš bi bilo zanimljivo pročitati objašnjenje Jahićevo o tome šta je pod ovim mislio! Kako i sam predobro znade, i "Vukov hercegovački" dijalekt je štokavsko-ijekavski, te bi valjalo saznati otkud ovdje Gaj. Jer Gaj ne samo da nije bio potpisnik Dogovora već nije bio ni pozvan da dođe, zbog mutnih novčanih poslova sa knezom Milošem. Nije bez osnove sumnja da Jahić u svojoj nepodnošljivoj lakoći upotrebe riječi i nalaženja bosanskih neprijatelja ne haje za to je li Gaj bio potpisnik Bečkoga dogovora ili nije, ili mu je ispod časti da provjerava.

Ovakvih primjera ima dosta.

A gdje je alfabet Uvod ovakav kakav jeste, ovakvoj gramatici nije ni bio potreban. Mnogo bi bila bolja bez njega. No očito se do njega mnogo držalo. Kako drukčije no opsjednutošću uvodom objasniti ozbiljan propust da ovakva knjiga nema ni tablicu s latiničnim (i ćiriličnim) slovima? To svaki udžbenik gramatike ima. A autori su ovu svakako pisali s namjerom da bude udžbenik. Ovo biva tim čudnije što je autor nekoliko stranica posvetio i bosančici i arebici i matufovači, ali nije našao za potrebno, ili je pak zaboravio, da bar jedan list odvoji i na njemu napiše, evo ovo je danas alfabet toga jezika.

Nevjerovatno je da Jahić, nesumnjivo obrazovan lingvista, sa bibliografijom zbog koje bi mu pozavidjeli mnogi današnji profesori, nigdje u tolikom uvodu ne pominje pluricentričnost dijasistema koji onako sladostrasno brozovićevski imenuje. Valja reći da su u pogledu imenovanja jezika Srbi i Hrvati u boljem položaju, jer naziv jezika izvode iz imena naroda, a ne iz imena zemlje koju narod nastanjuje. Ne zovu svoj jezik srbijanski ili hrvaćanski. U posljednjih deset godina lingvisti, kako bosanski, tako i srpski i hrvatski, u svojoj žalosnoj misiji da razdvoje i zemlju i riječi, učinili su da se uspostavi golema razlika u značenju između pridjeva "bosanski" i "bošnjački". Te tako, danas, ono što je bosansko odnosi se na zemlju Bosnu (i Hercegovinu), a ono što je "bošnjačko" odnosi se na Bošnjake; te ne znam šta bi to bilo tako strašno ako bi se jezik Bošnjaka zvao bošnjačkim. To bi mogao biti jedan varijetet u našem pluricentričnom jeziku, čiji se centri za sada svakako nalaze u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu i Podgorici. No bošnjački lingvisti sad bi pukli posred hrpta prije no što bi jezik prozvali bošnjačkim. Jer su 1991. bili pozvali stanovništvo da, pri popisu stanovnika, u rubriku za jezik, upiše bosanski. A ime Bošnjak za muslimane država (to jeste vladajuća stranka) promovirala je kasnije. E kako to sad promijeniti, te kako to reći Bošnjacima? Ja se za tu promjenu ne zalažem, niti me razularena lingvistika bošnjačka, hrvatska, srpska ili crnogorska ičim privlače. Samo mi je čudno što bošnjački lingvisti ne zovu svoj jezik bošnjačkim. Time ne bi umanjili petljavinu, ali bi izmamili pohvale svojih šovinističkih kolega hrvatskih i srpskih. Te bi, po modelu njihovu, mogli kazati da je bošnjački jezik kojim govore Bošnjaci. A to im predlažu i dva glavna zagrebačka protivnika naziva bosanski, Bosanci Ladan i Brozović. Mogli bi ih, vala, i poslušati, kad ih u svačemu slušaju. Time bi se održao kontinuitet bošnjačke poslušnosti. Važan dokument za učvršćenje te poslušnosti predstavlja depeša carske vojne kancelarije bečke, pisana godine 1882, a upućena komandantu okupacionih snaga u Bosni i Hercegovini, Josipu Filipoviću: "Preporučuje Vam se najtoplije da naročita obazrivost u vjerskim pitanjima, pri čemu ima da kod stanovništva poklonite svoju pažnju brižljivom njegovanju katoličkog elementa koji se pokazao pouzdan i nastojanjima Monarhije prijateljski raspoložen... pored katoličkog stanovništva treba da obratite svoju pažnju i muslimanskom stanovništvu i da mu poklonite svoju osobnu zaštitu, tim više što muslimani ne samo da imaju najveći zemljišni posjed nego predstavljaju relativno najnapredniji i najprosvjećeniji dio stanovništva... zatim vam se preporučuje da dovedete muslimane u bliži kontakt s katolicima i da naročito spriječite približavanje ili savez muslimanskog s pravoslavnim stanovništvom, koje treba da se najoštrije nadzire s obzirom na eventualne, okupaciji neprijateljske aspiracije."

Ovaj tuđinski diktat, stotinu i više godina nakon što je napisan, velik dio bošnjačke neodgovorne inteligencije iz Sarajeva danas smatra za svoj politički cilj. I time vara Bošnjake. Ovi su pak Srednji Južni Slaveni sa muslimanskim imenima, koje je jedna stranka, nazivajući samu sebe braniteljicom njihovih korijena i dostojanstva, opljačkala i dovela na rub biološkoga istrebljenja. Uloga razularene četničije i ustašije dobro je u tom istrebljivanju poznata, no uloga te bošnjačke stranke kao da nije dovoljno. Ovaj je uvod u gramatiku, na žalost, jedan od repova te stranke i njene neopisive neodgovornosti prema tome nesretnom narodu. Zgoda sa tutinskim statutom i beogradskim sudom jedan je od manjih belaja, te treba zvati u pomoć ljude koji znaju učiniti da se ne okrene u kakav velik.

Arhiva Dani
191