ecimo da je tačno da je knjiga novinara i pisca Erica
Blaira ime dobila slučajno: njen autor,
posthumno proslavljen kao George Orwell, završio
je rukopis sedam mjeseci prije smrti, 1950. Prema vlastitom
priznanju, glavninu je napisao 1948. (neki teoretičari tvrde
da je za naslov samo zamijenio redoslijed dviju zadnjih brojki:
48 - 84), a nije se dobro osjećao dok je pisao.
|
Rođen 1903. u Indiji, zarana
je upoznao nepravdu kolonijalizma. Studira u Britaniji, da
bi se na Indijski potkontinent vratio 1922, i to u službi
Indijske imperijalne policije. Njegov politički stav - kao
uostalom i stil života - nikada nije bio "konzistentan".
U mladosti je sebe nazivao konzervativnim anarhistom, da bi
se u zrelijim godinama odredio kao "demokratski socijalista".
Politički najčešće vrlo blizak ljevici, od pristalica i kritičara
bio je proglašavan "naivnim anarhistom" (tako ga
karakteriše Isaac Deutscher), "trockistom"
(skupina američkih ljevičara), ali čini se najpreciznijom
definicija po kojoj se, "u njegovom slučaju, radi o protivniku
svih političkih sistema".
Umro je od tuberkuloze,
1950, u Švicarskoj, ostavivši za sobom nekoliko djela od kojih
će basna nazvana Životinjska farma biti samo "predvozač"
antiutopiji o apsolutnoj kontroli nad ljudskim društvom. Nineteen
eighty four postat će jedan od najutjecajnijih tekstova
svog, našeg doba.
U toj knjizi svijet je
podijeljen na tri velesile: Evroaziju, Istaziju i Okeaniju,
koje su u permanentnom sukobu. Ratovi između njih se ne vode
za dominaciju u svijetu - već podijeljenom nuklearnim ratom
- nego zbog uništenja proizvoda ljudskog rada. "U
principu, ratna se proizvodnja uvijek planira tako da apsorbuje
svaki višak koji može preostati pošto se podmire najnužnije
potrebe stanovništva. U praksi se uvijek procjenjuje da su
potrebe stanovništva manje nego što su ustvari, što dovodi
do hronične nestašice polovine životnih potrepština; no to
se smatra korisnim. Namjerna je politika održavati čak i povlašćene
grupe blizu same ivice siromaštva, pošto stanje opšte nestašice
povećava značaj malih povlastica i tako uveličava razliku
između grupa", opisuje Orwell u svom romanu i pokazuje
da svaki totalitarizam uvijek istrajava na regresiji, ili,
u najboljem slučaju, ostajanju u postojećem.
Jesmo
lagali manje, ali nismo dobili rat Winston Smith, glavni
lik romana 1984, živi u Londonu, najistočnijoj tački
Okeanije, i radi u Ministarstvu istine. Njegov zadatak je
popravljanje historije: on je mijenjao činjenice iz novina,
popravljao historiju. Sva neispunjena obećanja, sve čistke,
sva dokumentacija koja bi mogla poljuljati postojeći sistem,
sve "opasno", moralo je na reviziju.
Njegove nevolje počinju
u antikvarijatu, gdje kupuje staru bilježnicu i počinje voditi
dnevnik. Prvi upisan datum bit će 4. april 1984. Upada u ljubavnu
aferu s Julijom, službenicom istog ministarstva za koju je
bio mislio da je agent Policije. Sastaju se na skrovitim mjestima
gdje misle da nema teleekrana, prijemnika i predajnika koji
ih kontroliraju. Njihovo uživanje u seksu, u pravoj crnoj
kafi, u parfemima kupljenim na crnom tržištu, bilo je politički
akt jer Partija nije dozvoljavala seks u vanbračnim zajednicama,
on je bio poželjan samo kao instrument produžetka vrste.
U nastavku, Julia i Winston
pristupaju Bratstvu, misterioznoj organizaciji koju vodi Emanuel
Goldstein, nekadašnji prvi suradnik Velikog Brata, a zatim
najveći neprijatelj poretka u Okeaniji. Izvjesni O'Brian,
član Uže Partije, daje Winstonu Goldsteinovu knjigu, koja
mu ne govori ništa novo, ali on ponovo preispituje i Partiju
i sebe u njoj. Rasplet je izveden "trilerski": Policija
misli upada u njihovo skrovište, a ispostavlja se da je O'Brian
njezin agent, a nikako pristaša revolucije. Smith biva podvrgnut
torturi, "liječenju", kako se ona u knjizi zove,
u kojoj će pogaziti sve, pa čak i vezu s Julijom. U njemu
će nestati svi tragovi otpora, on će moliti da pacovi, stvar
kojih se najviše boji, izgrizu Juliju, on će pobijediti samog
sebe jer će biti po mjeri društva u kojem živi.
Pitanje - jesmo li se mi
u posljednjih deset godina, zapravo, nalazili u 1984, danas
izgleda suvišno. Jesmo, jer našim je životima upravljao Veliki
Brat (šef Partije i glavni autoritet čija slika visi u svim
javnim prostorima, ali se on ne pojavljuje); mi smo, kao i
u romanu, imali naša Ministarstva mira, koja su vodila iscrpljujuće,
nedostojne ratove; Ministarstva istine, koja su, u ime "viših
ciljeva" i "nacionalnih oslobođenja", bezočno
lagala; "naše" su tajne policije, ta Orwellova Ministarstva
ljubavi, uhodila, postavljala prislušne uređaje u spavaće
sobe ili "eliminirala" nepodobne, dok su Ministarstva
obilja stalno pravila restrikcije dobavljajući i obilato hraneći
samo one koji su pripadali Partiji.
Mi smo Orwellovu 1984.
počeli živjeti, po gregorijanskom kalendaru, sedam godina
kasnije, kad su topovi potmulo zahučali i kad je počelo postajati
jasno da će društva u kojima živimo početi funkcionirati po
principu zacrtanom od Velikog Brata: "Neznanje je
moć, rat je mir, sloboda je ropstvo."
Jedan dio naše 1984. još
uvijek traje, jer neki od nas nisu uspjeli "pobijediti
sami sebe". Oni drugi, oni se već bave popravljanjem
historije, ponovnim laganjem i ispravljanjem neispunjenih
obećanja. A posla za njih ima: niti smo s njima stigli
u Evropu, niti jedemo zlatnim kašikama niti
nas podržava Istok i Zapad. Bit će da je siroti Orwell
- parafrazirajmo ga još jednom - bio u pravu kad je 1944.
godine napisao da će, "ako dobijemo ovaj rat, jedina
utjeha biti u tome što smo lagali manje od protivnika".
Dolina
janjećih brigada Sarajevu je sudbina odredila da 1984.
godine organizira Zimsku olimpijadu. Ljudi iz glavnog grada
BiH su uglavnom bili ponosni na činjenicu da im je vrh nečega
što se zove Međunarodni olimpijski komitet povjerio zimsku
bajku. Oficijelna uniforma svih onih koji su nešto radili
bilo je skijaško odijelo narandžaste boje, sve novine su pisale
o nama, velike televizijske kuće dovele su svoje ekipe, radilo
se danonoćno.
Maskota Olimpijade Vučko,
rad izvjesnog dizajnera iz Slovenije koji se - nepotrebnog
li znanja - zvao Robec, odsvud se smiješio, a uspjelo
mu je čak da u jednom broju tada najutjecajnijeg nedjeljnika
u Jugoslaviji, beogradskog NIN-a, bude i opisan u rubrici
"Ličnost nedjelje". Posjetio nas je i veliki holivudski
glumac Kirk Douglas, kojeg je neki gazda kafane "zapalio"
za račun naplativši mu desetostruko, a o "velikoj pobjedi
duha olimpizma su pisale sve ugledne novine: italijanska Epoca
o "ljepoti cirkusa i duhu Josipa Broza Tita koji s planina
posmatra grad", njemački Spiegel o "šljivovici
i gostoljubivosti", američki International Herald
Tribune "o profitu od 90 miliona dolara".
Niko se nije previše ljutio
na pomalo cinične napomene, uglavnom engleskih novina, "o
jednako depresivnim arhitekturama soc-realizma i srednje Evrope
u Sarajevu" i "ironiji da su Jugoslaveni prihvatili
olimpijski duh najviše od svih naroda na svijetu".
Naši roditelji su bili
donatori Olimpijade: organizatori, snažna i još uvijek komunistička
oligarhija, koja se jezikom politike danas naziva "probosanskom"
(B. Mikulić, H. Pozderac, U. Uzelac),
odlučili su jedan dio sredstava od 135 miliona dolara obezbijediti
tako što će svaki radnik od svoje plaće izdvojiti nešto za
"dobrobit naše zajednice i naše Olimpijade". Ljudima
uglavnom nije padalo teško što su umjesto plaće kući donosili
zahvalnice, jer sve je izgledalo kao zimska bajka.
Sada znamo da je sve moglo
biti prevara. Ali, što je vrijedilo deklarativno zaklinjanje
u komunizam kad smo svi znali da od svih brigada ovog svijeta
naši funkcioneri najviše vole "janjeće". Apsurd
1984. podgrijala je i scena u kojoj, pored usplahirenog komentatora
koji je govorio o velikoj jugoslavenskoj pobjedi, grupa lokalnih
mahalaša nosi transparent posvećen srebrenoj medalji koju
je osvojio Jure Franko na kojem je pisalo "Volimo
Jureka više od bureka". Samo tad starom nije smetalo
što radi po 16 sati dnevno.
Još pamtiš šeširić s anžuvinskim
grbom, ljiljanom, i velikim slovom C, firme Conte of Florance,
koji se malo nakrivio, a ipak stajao kao saliven, dok si svojom
nevinošću ljubio njenu, a pahulje vam padale po licu. Možda
zato, zbog ljubavi prema varljivom sjećanju, danas nisi, kao
Winston Smith, "pobijedio sebe". I ne mrziš ideju
o Olimpijadi, mada si skeptičan prema tome da nam neko, sad
kad smo prikucani na dno Evrope, može povjeriti nešto što,
ipak, pripada vrhu.
1767.
ili najava loših godina Na kraju Orwellovog romana,
glavni junak sjedi za svojim stolom u kafani "Pod kestenom"
i niz lice mu siđu dvije suze s mirisom džina. "Ali
bilo je u redu, sve je bilo u redu, borba je bila završena
VOLIO JE VELIKOG BRATA."
Ponekad se nasmiješ što
se jedina stvar koja je bila prolongirana na toj Olimpijadi
desila baš na tvoj sedamnaesti rođendan, kad je otkazan spust
na Bjelašnici. Kasnije su opet došle televizijske ekipe i
u svaku kuću donijele sliku grada kako gori. Gorjele su knjige,
notni zapisi, izgorjela su sjećanja i izgorjela je i ona mrva
poštovanja koju si mogao imati prema smiješnom Španjolcu Juanu
Antoniju Samaranchu, predsjedniku još jedne moćne
svjetske organizacije koja nije učinila ništa da ne doživimo
Orwellovu 1984. godinu.
No, niti je trebalo zavoljeti
Velikog Brata, niti mrziti Olimpijadu. Jer, povijest se ponavlja:
u jednom od važnijih dokumenata o povijesti Sarajeva, Ljetopisu
Mula Mustafe Bašeskije, stoji zapis iz 1767. godine.
On precizno opisuje osjećaj o posljednjih 10 godina naših
života: "Eto tako su, po Božjoj volji, deset godina
vladali jaramazi, a pošteni ljudi bijahu im potčinjeni."
I zato se 1984. još nije
sasvim završila. I zato možda opet dođe.
Arhiva Dani
191
|
