retvaranje u organe i instiucije vlasti posljednjih izbornih rezultata ide sporo, pipavo i do te mjere neefikasno da izaziva strepnju i sumnju na strani onih koji od toga očekuju dobro za sve obične bosanske ljude, i zluradost onih koji ne bi trebali u novoj vlasti sudjelovati. Može se reći da je brzina uspostave Alijanse za promjene proporcionalna sporosti njenog preuzimanja vlasti. Sve miriše na dublju političku krizu, koja bi trebalo da dokaže nezamjenjivost i nacionalnih stranaka, ali i međunarodne zajednice.

Alijansi se može svašta prigovoriti. Ona jeste nabrzinu sklepana, mada na principijelnoj osnovi, od starih i umnogome "izdrndanih" faca, od vječitih političara koji svoje ambicije nisu mogli zadovoljiti u prijašnjim, u pravilu nacionalnim strankama, jednom riječju, ljudi koji ni svojim dosadašnjim radom nisu pokazali bogzna šta. Ono što ipak jeste izvjesno, i što na prvi pogled jeste malo, ali je za Bosnu puno, sadržano je u činjenici da su prvi put za projekt bosanske cjelovitosti i održivosti prionuli bosanski ljudi svih vjera i nacija, s ciljem gradnje dobra za sve u toj zemlji. U tom smislu je Alijansa veliki bosanski izazov.

Bosna, domovina Nikada dosad nije bilo ovako jake probosanske političke koalicije, slobodne i ravnopravne suradnje bosanskih naroda na zajedničkom projektu. U ranijim vremenima je Bosna, ili bar Bošnjaci, uvijek dovođena od tih naroda u pitanje, tako da ovim političkom blokom prvi put imamo relevantne političke snage koje Bosnu doživljavaju i tretiraju kao domovinu. U prijašnjoj bosanskoj parlamentarnoj praksi, od Bosanskoga sabora do početka zadnjeg rata, uvijek je bilo nacionalnog koaliranja jednih protiv drugih. Bošnjaci su u pravilu pravili saveze, nekad zato što su morali, a nekad zato što drugačije nisu znali, i zato su ih zvali oportunistima i prelivodama. Spaho je u tome pogledu bio pravi majstor. I u raspadu komunističke Jugoslavije tog javnog i tajnog savezništva je obilato bilo. Dok Bošnjaci i Hrvati uspostavljaju prešutni savez za odbranu od Srba, dotle Milošević i Tuđman razgovaraju na štetu Bošnjaka. Ta utakmica se završava u posljednjem ratu bitkom svih protiv svih. Kako je rezultat i tad bio neriješen i kako rat nije imao pobjednika, logičnim i normalnim se nadaje izrastanje političkih snaga, unutar svih naroda, koje Bosnu smatraju neporecivom, a njene ljude i narode ravnopravnim. Ako je išta dobro zadnji rat donio, onda je to taj tanki prag iskustva da se nakon svega mora i može živjeti zajednički i u slozi. Alijansa je odraz tog stanja, i zato je treba podržati. I zato je sasvim normalno da se koncept tzv. "nacionalnih interesa" ne stavlja na primarno mjesto. Insistiranje na nacionalnim interesima jeste ostajanje u kolopletu svojevrsnog bosanskog zla. U tom smislu je i insistiranje na konstitutivnosti naroda, koje se danas sasvim nekritički smatra, baš kao nekad ekonomija, ključem za sve probleme, stvar starog i preživjelog mišljenja, odraz logike nacionalnih prava kao vrhunaravnih, dio projekta teritorijalizacije nacije. Svugdje gdje se govori o kolektivnim pravima, gdje je kolektivitet iznad pojedinca, živog i konkretnog čovjeka i njegovih ljudskih/životnih interesa, radi se o ideologizmu i totalitarizmu, koji kod nas, po pravilu, skončava u krvi. U onoj mjeri u kojoj koncept "konstitutivnosti" smatra ili uzima svojim viđenjem nacionalnih odnosa, Alijansa je, u teorijskom smislu, na pozicijama XIX stoljeća. Bez obzira i na to što bi pozitivno rješenje i toga zahtjeva značilo već nešto. Sve što ne dosegne razinu individualnih ljudskih prava kao nacionalnih prava, tumarat će u mraku prethodnih rješenja.

Negativna memorija Isto tako je logično da se prethodna rješenja starih pitanja, a to je, prvenstveno, rješenje nacionalnog pitanja u Bosni njenom podjelom, oličena u tzv. nacionalnim strankama, kao recidiv prošlosti bore za svoj opstanak. Kad je u pitanju konstitucija nove vlasti, što neće ići tako brzo kako se čini, u obzir treba uzeti čitav niz neriješenih bosanskih pitanja koje samo simboliziraju tzv. nacionalne stranke. Ta neriješena pitanja, taložena stoljećima a cementirana u posljednjem ratu, činjenice su koje otežavaju konstituisanje nove vlasti. Ta stara pitanja, a prije svega i u osnovi svega pitanje religije i nacije, traže nova rješenja.

Ona su izvor konzervativizma, reakcionarnih stajališta, opstrukcije i straha. Oko njih se bosanski politički život u bitnosti odvija zadnja dva stoljeća. Nije dovoljno reći da se poštuje nacionalna ravnopravnost i sloboda vjeroispovijesti, kako se to danas uglavnom čini. Od rješenja tih pitanja, a ne od pitanja ekonomije ili razvoja telekomunikacija, zavisi budućnost ove zemlje. Izvorišta sukoba, podvajanja i ratova su bila upravo ona, a ne nizak životni standard. Bosanski ljudi su sedamdesetih i osamdesetih godina relativno dobro živjeli, krkalo se do mile volje, da bi se sve preko noći zaboravilo i u rat ušlo. Ta negativna memorija pritišće nas sve, ona obavezuje na odgovornost, vlastito provjetravanje i redefiniranje kao oslobođenje negativnih potencija, ali i na odlaganje.

Kako se taj odnos između starih rješenja, metafizički zacrtanih nacionalnih interesa i novih civilizacijskih zahtjeva odražava unutar srpskih i hrvatskih političkih snaga danas? Unutar njih posebno, stoga što su one jednim, iako ne i glavnim tokom svoga razvoja radile i ratovale protiv Bosne i Bošnjaka, ili u najmanju ruku počivale u Bosni, a sanjale o Beogradu ili Zagrebu.

Državni nacionalizam Srbi su, poslije svega, u najboljoj poziciji. To što su u lošem stanju, ekonomskom prije svega, čini se da i nije toliko bitno, budući da su navikli služiti nacionalnim interesima. Njihova prednost u odnosu na Hrvate i Bošnjake jeste u tome što faktički imaju državu u državi, i, istovremeno, njenu državnost pametno nastoje očuvati. Već drugi put igraju se sa međunarodnom zajednicom i drugim političkim partnerima na način da u prvi plan isturaju prihvatljive premijere, Dodika pa Ivanića, dok naslijeđenu strukturu SDS-a smatraju neupitnom. To izaziva zazubice kod Hrvata (ako mogu oni imati entitet, zašto ne bismo i mi?) i nepovjerenje kod Bošnjaka. Krivo je preovlađujuće bošnjačko uvjerenje da se tu ništa nije dogodilo. Svaki sljedeći političar nakon Karadžića - Plavšićka, Dodik, Ivanić - bio je od njega "mekši" najmanje za 5%. To nije zanemarljivo, niti za potcjenjivanje. Prijelaz sa "nacionalnih interesa" na ljudska prava kod njih se izvodi s autokontrolom, planski i sistematski. Ne treba se iznenaditi ako sutra postanu najveće bosanske demokrate. To smo od njih već i viđali, i to je osnov njihovog susreta sa Alijansom.

Hrvati su u najvećoj političkoj krizi. Kao najmalobrojniji zasad, oni ne mogu da uspostave političku alternativu snagama koje su na konceptu starih rješenja, podjele Bosne. S najvećom i najbogatijom političkom oligarhijom, s velikim uplivom religije na politiku, u opasnosti su samomarginaliziranja u Bosni, pored već izvršenog skoro sataniziranja u Hrvatskoj. Pitanje ravnopravnosti naroda uvijek je pitanje kvantiteta, i oni tu loše prolaze, dok je pitanje ravnopravnosti ljudi stvar kvaliteta odnosa, i oni u tome imaju najveću šansu, mada se snebivaju da je prihvate. Umjesto da insistiraju na demokraciji kao mjeri zaštite najmanjih i najnezaštićenijih, što objektivno jesu, čime bi bili na fonu povijesnog razvoja, oni traže nešto u miru što nisu mogli izboriti u ratu. Kao da iz povijesti, i djela Branka Mikulića, ništa nisu naučili.

Stranka demokratske akcije u liku Alije Izetbegovića sišla je sa povijesne scene, mada je njeno uskrsnuće u drugom obliku sasvim moguće - to iza očiju javnosti previranja u njenom vrhu ovih dana i nagovještavaju - i Bošnjaci su kroz Stranku za Bosnu i Hercegovinu, i dijelom SDP, izvršili uspješnu političku transformaciju. Ova grupacija postaje predvodnikom, bar to za sebe tvrdi, jedne nove vizije Bosne. A ako to i nije, onda zasigurno jeste jedan ozbiljan pokušaj iznalaženja jednog novog bošnjačkog modusa življenja, razumijevanja društva i države na vremenu primjeren način. No, odnos prema vjeri i naciji ni unutar dviju stranaka do kraja nije isprofiliran. Situacija je nešto bolja sa Strankom za BiH, budući da njeni kadrovi čine "prebjege" iz SDA. Ta stranka zagovara koncept države koja uspostavlja i oblikuje društvo, nešto blisko državnom nacionalizmu, gdje bi pitanje nacije i vjere, u duhu sekularizma, bilo sekundarnim. To izaziva bojaznost i odbojnost kod zagovarača čistih nacionalnih prava. SDP, s druge strane, očito to pitanje nije valjano ni raspoznao, što bi ga moglo dobrano koštati. Izjave nekih njegovih čelnika, sasvim nepotrebne i neumjesne, više liče na nešto već ranije viđeno nego na modernu političku, a ne ideološku, stranku. Neće na socijalnom, nego na pitanju vjere i nacije, i ta partija određivati u bosanskim prilikama svoju budućnost.

Jedan korak naprijed Zbog svega navedenog, teško je reći da li Alijansa za promjene ima nacionalni program. Očito da stara rješenja nacionalnog pitanja ona ne prihvata, ali da do vlastitih još nije došla. Ohrabruje činjenica, nju ponovo potenciramo, da je uspostavljen multinacionalni bosanski politički front i da će samo njegovo funkcioniranje izroditi neka rješenja. Na tragu takvog nadanja su i aktualna "pritiskanja" Alijanse za ustupke Hrvatima na nivou Federacije i Srbima oko mjesta ministra vanjskih poslova. Naravno, ne treba gajiti iluzije, konačnih rješenja na tom planu nema, pa je ono do čega dođe Alijansa samo jedan stupanj u poboljšanju naših prilika. Daljnji rad na tome je izbistravanje naše prošlosti, uspostava iskrenih međunacionalnih odnosa, odbacivanje "rezervnih" varijanti, suočenje s potrebama živih ljudi. Jednom riječju, to je dokidanje uzroka koji su i dovodili do prethodnih sukoba. Taj proces traži nove i konkretne političke akcije na reuspostavi povjerenja među bosanskim ljudima, i nadati se otvaranju tog procesa.

Pritom treba koristiti čitav spektar već oprobanih metoda, jer mi nismo prva generacija koja se međusobno klala.

Arhiva Dani
191