davno se nije dogodila zima nalik ovoj, pa da kontinentalnu Hrvatsku sasvim mimoiđe jedan pravi, duboki snijeg. Zaboravio je i na neke ozbiljne zimske države; mnoga skijališta po Sloveniji zelene se travom, a putničke agencije sve češće reklamiraju Andoru zbog njezinih turističkih centara na preko 2.000 metara visine. No, baš od ove tople zime, po snježnim stazama od Madonne di Campiglio do Aspena, Hrvatska se suvereno razmeće najboljom svjetskom skijašicom.

U ovom trenutku, Janica Kostelić je prva u ukupnom poretku Svjetskog kupa, s osiguranim naslovom prve slalomašice, i neviđenim izgledima da već za koju godinu ugrozi rekorde Vreni Schneider, najbolje svjetske skijašice svih vremena. A četiri i kusur milijuna Hrvata odjednom kuži sve o vosku za glačanje skija, kao da na njima djeca od stoljeća sedmog po ovim stranama uče stajati prije negoli uopće prohodaju.

Čudo od Gipsa Janica Kostelić može se bez imalo krzmanja nazvati čudom neviđenim. Dok je bila još malena djevojčica, otac Ante Kostelić Gips - bivši rukometni trener - nju i brata joj Ivicu natjeravao je po snježnim padinama kao vrag svoju mater, a djeca su grizla snijeg i tražila još. Stari im Gips nije branio ljubav u koju je cijela obitelj godinama ulagala sav trud i novac, što se u Hrvatskoj početkom devedesetih baš i nije moglo smatrati posve racionalnim ulaganjem. U zemlji gdje perspektivna mladež napucava loptu nogometnu ili tenisku, da nekome padne na pamet baviti se zimskim sportom, to je valjda odlika rijetkih očajnika i čudaka. Ovdje su mnogi dugo vjerovali da je Ingemar Stenmark žena, a svako natjecanje u vezi sa snijegom je po definiciji bilo prepoznavano kao sport za Slovence ("Jebo sport u kojem Slovenci pobjeđuju"), ili Sarajlije kad im je ono dalo Olimpijadu.

Zato se i danas Ante Kostelić ogorčeno prisjeća kako je još unatrag par godina obijao vrata raznih sportskih foruma i uspješnih poduzeća kako djeca ne bi između treninga i dalje spavala u snijegu, poput eskimskih pasa za vuču... Onda je Janica u svojoj prvoj sezoni Svjetskog kupa dvaput uzastopno pobijedila u slalomu, prije negoli je navršila punoljetnost. Slovenci su zinuli, Austrijanci su škripnuli zubima, a Hrvatima ništa nije bilo jasno. Janica je na spustu potom odletjela u zaštitnu ogradu, da bi je odnijeli s katastrofalno smrskanim koljenom. Bjelosvjetski eksperti su rekli da je to kraj jedne lijepe nade, no Gips im je poručio da nemaju pojma, i da će mala biti spremna za snijeg, ono, prije negoli prve pahulje iz Andore dosegnu bjelogoricu. Malo je tko znao da se njemu stvarno može vjerovati, jer je nadimak zaradio toliko čestim sportskim lomovima kostiju u mladosti da ga se više viđalo s gipsanom udlagom negoli bez nje.

A kada je Janica Kostelić potvrdila očevo predviđanje, i u novoj sezoni 2000/2001. osvojila svih osam dosadašnjih slaloma, njezinim sunarodnjacima prvo su stranci morali objasniti o kakvom je pothvatu riječ. Uto je otpočela domovinska histerija, koja je kulminirala utrkom na mariborskom Pohorju, gdje se okupilo desetak tisuća hrvatskih navijača. Taj slalom je otkazan zbog snijega koji se počeo naglo topiti, a dosjetljivi Austrijanci - koji dominiraju svjetskim skijanjem i natjecateljskim odborima - odlučili su zgodu iskoristiti za prednost svoje Renate Götschl, najveće suparnice hrvatskoj skijašici. Jednostavno, ne treba dopustiti da se otkazani slalom nadomjesti drugim, a budući da Götschlova ionako preferira spust i super-veleslalom, to će propali Janičini bodovi biti dovoljni za austrijski trijumf... Ako faktori ostanu pri ovoj odluci, tako će i biti.

Naviknuti na pobjede Naravno, mi u Hrvatskoj sada Austrijance mrzimo najviše na svijetu, iako nam nisu prvi susjedi. I uopće, skloni smo analizirati više druge negoli sebe, pa nismo dovoljno osvijestili značenje već sada golemog uspjeha u jednom individualnom sportu, kojega odlikuje više rada i manje improvizacije (slično nam se događa i s plivačima). Trud smo doista uvijek slabo cijenili, dok nam je svaka vrsta prevare, pa i ona koja poštuje pravila sportske igre, bila srcu milija i draža. Najviše što smo od Janice Kostelić mogli naučiti, kao barbari darivani providnošću ili čistom greškom, jest vrijednost upornog i samozatajnog individualnog rada, koji podrazumijeva nadmetanje sa samim sobom, pa tek zatim odmjeravanje s drugim. Nevjerojatna je to bezočnost, ali stoji činjenica da smo se na fantastične Janičine pobjede već sviknuli, kao da smo kroz neizvjesne godine prtili snijeg skupa s njom.

Uostalom, da nismo takva čeljad kakva jesmo, ne bi nam projekt Ante Kostelića Gipsa bio definitivno najveći nacionalni uspjeh u privatnom poduzetništvu.

Arhiva Dani
191