vo nas opet na završnoj smotri Eurobasketa! Seizmolozi predviđaju miran septembar u Turskoj; majka Zemlja obećala je zadržati sav svoj gnjev duboko dolje u fero-nikl zoni, pa FIBA može odahnuti: "kraljica igara" razgalit će srca navijača u zemlji Kemala Mustafe. Jedini zemljotres koji se može u ovom trenutku anticipirati jeste onaj koji će nastati na ulicama turskih gradova ako "mladoturci" osvoje Prvenstvo Evrope.

Turska petorka je "strašna": Tunçeri, Turkoglu, Kutlaj, Turkçan, Besok.

U Francuskoj su demonstrirali svu raskoš "nahajcanog" talenta, a pred domaćom publikom, iskusniji za dvije godine i obogaćeni igrom u najjačim evropskim i NBA klubovima (Turkoglu - "Sacramento Kings", Turkçan - "New York Nicks" i "Milwaukee Bucks"), mogu otići do kraja.

Fortuna bi bila krajnje neodgovorna ako bi nas prilikom žrijeba i po treći put zaredom smjestila u grupu zajedno sa Turcima porijeklom iz Sandžaka. Drugi krug bi u tom slučaju bilo teže dosegnuti. Mi Turke ne znamo pobijediti, mada su kroz historiju Bošnjaci nešto čeprkali pomažući Srbima na Kosovu polju i sebi kroz pokret za autonomiju Husein-kapetana.

Ostalih sedam nacionalnih selekcija koje su, zahvaljujući plasmanu na prethodnom Prvenstvu Evrope, direktno vizirale učešće na smotri evropske košarke, respektabilne su ekipe i koja god da se nađe u našoj grupi predstavljat će snažnog protivnika. Italija, Španija, Jugoslavija, Francuska, Litvanija, Rusija i Njemačka objektivno su jače ekipe od naše izabrane vrste, ali sa većinom pomenutih reprezentacija možemo imati aktivan rezultat do završnice utakmice u kojoj i čudo ima pravo da se izrazi. Kao što se već izrazilo u hladnoj viljnuskoj noći kada je Marković u zadnjim sekundama utakmice protiv Litvanije ukrao loptu Karnišovasu i slobodnim bacanjima utro put za Francusku.

Zajedno sa našom reprezentacijom, plasman u finalnu rundu kroz kvalifikacije izborili su i Hrvatska, Latvija, Grčka, Estonija, Izrael, Slovenija i Ukrajina. Tu su bar tri reprezentacije od kojih smo, mjereno najvažnijim košarkaškim parametrima, bolji. Ali, teško je očekivati da će nas zapasti Estonija, Latvija ili Ukrajina u grupi.

Vjerovatno primjećujete da su te tri zemlje bivše republike Sovjetskog saveza, što uz favorizirane Litvance i Ruse, govori o izvanrednom uspjehu bivših sastavnica Imperije. Nekadašnje Sovjete uspješnošću prati eseferjot, jer su se čak četiri zemlje nasljednice uspjele probiti do Turske, među njima i Bosna i Hercegovina. Ali sa plasmanom na Prvenstvo Evrope počinje i doba neizvjesnosti: Hoće li se momcima Sabita Hadžića omogućiti da dostojno otputuju u Tursku, fizički i mentalno "za prvenstvo spremni" ili će vrhunac pomoći biti zanzibarska dnevnica dostatna tek za jedan doner u slabijim istanbulskim ili kojim već ulicama?

Filozofija bijede Siromašno društvo ne može ponuditi bogat program sportskih priprema. No, baš zato što nismo bogati, ne možemo kupovati jeftine stvari. Da banaliziram: ne možete imati trening sa loptama Tigar Pirot već sa Moltenkama ili Spaldingom; ne možete obaviti bazične i kondicione pripreme samo na Zetri, već i u višim i nižim predjelima svijeta, i na sjeveru i na jugu; ne možete dovesti jeftine stručnjake za kondiciju, za taktičko-tehnička uvježbavanja, za odnose sa javnošću, za marketing i dobiti rezultat; ne možete imati učahureni KS BiH, koji, doduše, pristaje na horizontalnu promjenu i konačno uvezivanje tri domaća saveza, ali ne pristaje na unutrašnje provjetravanje već godinama; ne možete pristati na filozofiju bijede a da za rezultat ne dobijete bijedu (košarkaške) filozofije. Ne možete pristati na Ganića. Ili možete ako će ga drmnuti virus filantropije (sve za reprezentaciju), koji je u određenim količinama napao lepog Caneta pred prethodno Evropsko prvenstvo.

Ako je tačna informacija koju sam dobio od dobro obaviještenog čaršijskog izvora (a koju uz sva nastojanja nisam uspio dodatno provjeriti kod zainteresiranih strana) da Ganić prodaje svoju (hm) vilu za 1.500.000 DM (navodno je za kupovinu snažno zainteresiran fudbaler Baljić), uz uslov da do transakcije dođe i da virusi filantropije u Ganiću otkriju izdašno stanište, šta bi, bre, falilo u ime patriotizma i ljubavi prema zemlji koja mu je toliko toga dala odvojiti 500.000 DM za reprezentativne pripreme! Pa makar uz uslov da u Savez uđu novi, mladi i poduzetni ljudi, jer čas predsjednik, čas dopredsjednik Federacije veoma uvažava kreativne potencijale mladosti.

Uz novce iz drugih izvora (marketing, donacije, promocija...) bilo bi moguće uozbiljiti i stručni tim, koji ne bi sve polagao na nekad dobru, nekad lošu procjenu selektora Hadžića, jer nadahnuta improvizacija u evropskoj košarci završena je sa genijima ove igre koji su se odazivali na imena Krešo, Dragan, Mirza, Zoran, Dražen, pa opet Dražen, itd.

Sve su to prethodne radnje bez kojih nema eksplozije igre i pobjede kao poente svih udruženih nastojanja. Šta možemo očekivati na terenu?

Ljeto 2000 Marković, Firić, Mršić, Hukić, Ovčina, Mujezinović, Lerić, Krasić, Opačak, Terzić, Mirković, Velić, Jazvin, Korlatović (ovaj zahvalni igrač "Sloboda Dite" može podići nivo igre do reprezentativnih zahtjeva) i, naravno, Terry Castle, te još dva-tri igrača koja su nadomak reprezentacije, široka su osnovica koja omogućuje dobar izbor dvanaest najboljih, uz staru boljku koja će se teško riješiti. Klasična petica ostaje mogući uzrok našeg neuspjeha u Turskoj, jer samo Ovčina nije dovoljan. Nedostatak kvalitetne alternacije relativizira solidno postrojen tim na ostalim mjestima, suspendujući učinak Lerića i Mujezinovića na četvorki tražeći od njih da košarku zamijene hrvanjem u reketu.

Iako se ne može govoriti o nekom velikom napretku igre u odnosu na prethodni kvalifikacioni ciklus i Prvenstvo Evrope, na psihološkoj ravni puno se dobilo. Četiri utakmice reprezentacija je dobila bez Markovića i potvrdila da ne zavisi samo od inspiracije jednog čovjeka. Mlađi igrači pobijedili su strah i mogu odigrati petnaest, dvadeset pa i više minuta u visokom ritmu (Hukić, Ovčina). Damir Mršić je kapitalna investicija za ovaj tim, i bude li Castle igrao za BiH, imat ćemo na Prvenstvu dvije jedinice kojih se ne bi postidio nijedan reprezentativni tim u Evropi.

Voljni motiv Gordana Firića, udružen sa zrelošću u igri koju mlađi igrači respektuju, te kapitenska odgovornost Nenada Markovića kruna je bosanskih nadanja da put u Tursku neće biti samo turistički izlet.

Ali, šta ako ljeto prođe bez kvalitetnih priprema? Šta ako se ponovi ljeto 2000. kada se dvanaest planiranih pripremnih utakmica moralo odgoditi jer nije bilo novaca, što je dramatično uticalo na šanse reprezentacije da se kvalifikuje za finalni evropski turnir.

U Tursku idemo zahvaljujući i drugim rezultatima, a da je kojim slučajem Holandija pobijedila Bugarsku, košarka u BiH došla bi u ravan boćanja. To samo potvrđuje da su pobjede, a ne učešće, smisao Igre i Života. I politike.

Provincijsko mišljenje O politici ne treba gajiti nikakve iluzije. Tamo gdje ne postoji zakon o sportu (a koji bi se još i prakticirao), političari će podržati samo rezultat od kojeg mogu imati direktnu ili indirektnu korist. To nije ništa neobično u tranzicijskim zemljama. To je tako. I zato medijska kuknjava puna općih mjesta ne pije vode. Ona je samo izraz provincijskog mišljenja koji se radi ugleda i dobrobiti bosanske košarke mora radikalno transformirati u "sportski kapitalizam". Nažalost, temeljna ideološka oznaka našeg sporta još uvijek je socijalizam. Razumljivo, jer socijalizam je komotan i ne traži odgovornost. Za SSRN svijest, deveti mjesec je tako daleko. Ima vremena.

Septembar uopće nije daleko. Ako želimo reprezentativni uspjeh naredne jeseni, pripreme su već počele. Ako nisu počele, mi smo se već vratili iz Turske. Nakon prvog kruga. Treći put - ista meta, isto odstojanje.

Arhiva Dani
191