ije da je aktuelni sarajevski gradonaelnik Muhidin Hamamdžić samoinicijativno otčepio flašu u kojoj se olimpijski duh kiselio evo već punih sedamnaest godina, negdje na istoj stalaži na kojoj je Olimpijski komitet čuvao usmenu pohvalu Juana Antonija Samarancha za najbolje organizirane igre u historiji olimpizma. Bit će da je Bogić Bogićević, predsjednik OK BiH, držao šišu bodreći Hamamdžića da je prihvati i otvori govoreći kako dobijanje igara nije nikakva utopija i da su nam šanse realne jer će se, ko biva, na taj način međunarodna zajednica na najbolji način odužiti jedinom olimpijskom gradu koji je preživio ratna stradanja, a Sejdalija je Mustafić, sekretar istog OK-a, Hamamdžiću dodao vadičep, tako da ovome nije bilo teško otčepiti: "Smatramo kako smo u povoljnijoj situaciji nego 1984. godine, kada je Sarajevo bilo domaćin." Dogradonačelnik Sarajeva Gradimir Gojer je misao kolege gradonačelnika potkrijepio svojom, za svaki slučaj konstatujući da politički faktori koji bi uskratili podršku kandidaturi nisu relevantni na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni.

Eto ti sad. Ko ne misli ovako, taj kleveće i laže. Pritajene snage reakcije nisu stigle ni konsolidovati svoje redove a već se sa prozora OHR-a oglasio Wolfgang Petritsch naglasivši kako bi Igre "bile nova mogućnost da ljudi na ovim prostorima (pazi sad!) živnu, da rade, kako bi se mislilo na budućnost ovog grada i njegovih građana". Pošto su se izgleda sve dosadašnje, postdejtonske mogućnosti za živnuti definitivno pokazale neuspješnim, ne preostaje nam ništa drugo nego da se prihvatimo one stare, provjerene, olimpijske živahne formule kad već, po Hamamdžiću, "imamo osposobljene kadrove, imamo brojna borilišta i staze; naravno, potreban je popravak, ali objekti postoje". Šta se čeka? Postupi po direktivi.

Marš na Igman Živo, živo. Na Malom polju, na Igmanu, najživlje je. Da bi se participiralo u živosti podno olimpijskih skakaonica koja vlada vikendom kad snijeg poprhuti, treba se najprije parkirati i za taj užitak platiti četiri KM. Namjera Janeza Gorišeka je bila da projektuje skakaonice sa kojih će se (kako im i samo ime kaže) skakati, što se za trajanja Olimpijade i desilo, kao i u par navrata poslije, no ono što se uopće nije desilo, ili je malo kome znano da se desilo, jeste da je nekad neki bosanski a pogotovo hercegovački skakač, sa ovih skakaonica uopće skočio, a kamoli ostvario kakav relevantan rezultat. Na svakojake pogibeljne budalaštine je svijet u ovim našim krajevima spreman, ali se izgleda još nije rodio ko će nas navratiti da odozgo skačemo.

Kad su skakaonice u pitanju, očito je da standardna motivacija (aaa, ne smije) ne pije vode, kao što je vjerovatno da bi se do Hadžića red ufatio da se ko našali da kaže kako će dati dobre pare za dobar skok te o svom trošku obezbijediti opremu, skije, vrišteću žensku publiku, kola Hitne pomoći i vatrogasce sa merdevinama. Naravno da se podrazumijeva i instaliranje obavezne wc šolje na vrhu skakaonice kako bi se junaci prije skoka mogli riješiti treme. A sve to, za naše prilike, previše košta da bi se u skoro vrijeme moglo očekivati da iz sarajevskog smoga na Igmanu osvane šaldžija spreman isfinansirati prvu bosanskohercegovačku letačku reprezentaciju čiji članovi sigurno za početak ne bi bili slabiji od onoga čuvenog Letećeg Holanđanina ili Engleza koga su zvali Orao.

To čudo od skakanja se nije desilo ni osamdesetih, kada su direktive puno ozbiljnije zvučale. Pošto para nema, dok ih ne bude, što se nas tiče, Gorišekovo djelo možemo posmatrati na dva načina. Kao umjetničku instalaciju, tj. intervenciju u prostoru, koju je umjetnik izvajao po uzoru na postojeće alpske, a sve ne bi li nas, dok je gledamo, potakao na razmišljanje o tome kako je čovjek slobodan tek kada leti. Ili kao spomenik jednom vremenu koje, dok su živi, neće zaboraviti oni koji su na odsluženju vojnog roka na onom minusu po cijele bogovetne dane džaba snijeg lopatali. I za većinu građana Sarajeva lopata je, a ne Vučko, bila znak Olimpijade ma koliko to heretički i blasfemično zvučalo. Tako su se ove dvije igmanske skakaonice ravnopravno pridružile ostalim igmanskim spomenicima, koji, opet, kao i većina spomenika na svijetu, sjećaju samo na rat, bijedu i stradanje. Ne ponovilo se. Ni lopatanje, ni Igmanski marš, ni četničke ofanzive o kojima svedoče šehitluci i slupani tenkovi pred tamošnjom policijskom stanicom. Ili drugačijim riječima poručeno: Ako nećemo letjeti - nećemo ni lopatati. Došao i Muzafer do pameti.

Lovci u žiru Hoćeš Olimpijadu? Hoćeš zimsku, hoćeš ljetnu. Proberi. Nema nikakvih problema. Samo da znaš, teško da ćeš, kao prošli put, preko Muzaferovih leđa. I dan-danas pola Bosne, zbog samodoprinosa za Olimpijadu iz 1984, Sarajevo očima ne može gledati, vjerujući da se radi o uzaludnoj investiciji od koje niko sem Sarajeva nije hajra vidio. Neprijateljska propaganda? Jašta je. I to ona četnička. Nema šta drugo biti. Samo, i Sarajevo je u međuvremenu progledalo. Izađe Sarajevo iz onoga smoga, malo bi da smuča, ponese petobanku, jer sa manje od petobanke dnevno na Bjelašnici nema šta tražiti, duboko udahne i zahvali Bogu što ne mora još i noćiti jer bi ga to u Maršalu moglo doći još dodatnih osamdeset maraka. Sa doručkom.

Po zakonima tržišta, bit će tako sve dok se ne pojavi konkurencija koja bi osposobila stare porušene i napravila nove smještajne kapacitete i cijene noćenja dovela na razumnu mjeru (30-40 KM), kao na Jahorini. Dobro bi došao svako ko bi to uradio, pa taman to bili i Italijani, koji su, sudeći ne samo po predratnim ponudama Roberta Sestre već i po svježim tragovima prisustva, grafitima i čahurama (fiocchi) lovačkih pušaka u razvalinama hotela Igman, našim planinama najvruće mušterije. Ali takvo se što, dok nam je Enes Terzić, direktor preduzeća ZOI '84, živ i zdrav, kako stvari stoje, sigurno neće desiti. Da bi se desilo, treba ispuniti par preduslova. Prvo ga treba ubijediti da je vrijeme kada se pružao otpor da olimpijska borilišta ne padnu u ruke neprijatelju prošlo zaključno sa 1995. I, drugo, da mu Branko Mikulić nije u trajno vlasništvo i doživotno staranje ostavio ni Zetru, a kamoli Igman i Bjelašnicu. Kako su u ZOI '84 ozbiljno shvatili svoju poziciju, ne bi iznenadilo da se na svakom od sve sile posječenih balvana na Igmanu i Bjelašnici nalazi njihov pečat uz obrazloženje da je dotični posječen pošto se našao na skijaškoj stazi i kao takav kočio razvoj zimskih sportova te da nije bilo druge do da ga se u vidu humanitarne pomoći proslijedi na Kosovo. Uz naknadu od deset posto. Potpisniku. Kakve su sad to insinuacije? Stvari uopće tako ne stoje.

Nego, lani pao veliki snijeg pa polomio drveću vrhove i onda će Bog dati ljetos one požare i sve helać otišlo. Treba spasiti što se spasiti da. Svakako nismo mislili fabriku skija i sanki praviti pa da nam svaka trijeska treba. Pa dobro kad je tako, sijeci. I ne treba nam. Nemamo mi nikakvog Radovana Karadžića, kao oni na Jahorini što imaju, pa da nam treba šuma da se krije. I hajde što imaju Radovana, nego bi još i Olimpijadu uz to, isto kao da to ide jedno s drugim. Sijeci serbez. Bolje danas nego sutra. Ko zna, možda ovo s Olimpijadom i prođe pa koliko sutra mogu Italijani, ili, još gore - Japanci, navaliti pa nasred Igmana tu tvornicu skija i sanki podići i onda nećeš ni za potpale imati, a o deset posto po balvanu da i ne pričamo. Sječom do novih površina za borilišta. Sijeci, samo se mina čuvaj. Još kad bi Petritsch poslušao prijedlog onog penzionera iz Zenice iznesen u Dnevniku PBS-a prije par dana, da sve penzionere obuče za deminiranje i tako se riješe i mina i penzionera, gdje bi kraj rahatluku bio. ZOI '84 bi tako, može biti, stao na noge, a preživjeli penzioneri bi valjda tek onda postigli željeni stepen živosti...

Šalu na stranu, situacija nalaže ozbiljan pristup problemu. A, ustvari, šta nam drugo sem neozbiljnosti u tretmanu problema preostaje kad je već sam problem - kandidatura za Olimpijske igre 2010 - neozbiljno postavljen. Ozbiljnim bi se, u ovako ozbiljnoj situaciji u kakvoj jesmo (a jesmo), mogao tretirati jedino prijedlog da se područja Igmana i Bjelašnice, uključujući kanjon Rakitnice i gornji tok Neretve, proglase nacionalnim parkom i stave pod zaštitu države. A Zetra? Pa mora od nečeg i ZOI živjeti.

A kandidatura? Smiješno. U slučaju da prođe, sigurno neće biti smiješno. Za smijeh će biti kasno. Kad se rodi, valja ga ljuljati. Osamdesetih se ljuljanje zvalo samodoprinos. U novom mileniju se može zvati kako hoće, suština je ista. Građani Sarajeva će snijeg dočekati na rukama, rekao bi relevantan organizator. I na lopatama, dodao bi politički nerelevantni Muzafer. Lopate su, provjereno, na minusu najbolje rješenje za živnuti. A letjet će ko je naučio.

Arhiva Dani
191