ada je prije tridesetak godina Irak nacionalizirao svoja naftna polja, našao se na meti optužbi i kritika velikih svjetskih kompanija, predvođenih moćnim Shellom. Zašto? Zato što se svjetski naftni lideri nikako nisu mogli pomiriti s činjenicom da jedan Irak kontrolira naftna nalazišta koja mogu podmiriti pola svjetskih potreba. Govorili su javno i glasno kako iračka nafta nije kvalitetna jer je previše crvena!? No, nafta nije bila loša, ni crvena, nego samo nacionalizirana. Svjestan suštine globalne igre, na pozornicu tada stupa Energoinvest, tačnije njegov legendarni direktor Emerik Blum. Dobro je znao da iračka nafta uopće nije loša, dapače, bila je odlična. Zato je žurno u Irak spremio delegaciju na čelu sa Rizom Selmanagićem i Feliksom Gorskim, koji je u to doba bio direktor HENA-e (Hemija-nafta), prethodnice današnjeg Energopetrola. Zbog važnosti trenutka, ništa se nije prepustilo slučaju, pa je Feliksu Gorskom preko noći izdat pasoš na ime Hasan Gorski. Dogovoreno je da Energoinvest Iraku isporučuje svoje dalekovode i trafostanice, a zauzvrat od Iraka dobija vrlo kvalitetnu sirovu naftu, koja je prerađivana u Rafineriji Bosanski Brod. Aranžman je bio tako dobar da ga je uskoro preuzela savezna vlada i u Irak spremila veliku državnu delegaciju... Blum je kasnije istog onog Feliksa Gorskog, alias Hasana, postavio za svoga zamjenika, a HENA je fuzionirana sa Energoinvestom. Tako je to radio veliki direktor koji je, uprkos raznim pritiscima i višim socijalističkim ciljevima, uspio od Energoinvesta napraviti konglomerat koji je godišnje izvozio robe u vrijednosti preko 500 miliona američkih dolara. U Energoinvestu je danas ostala tek nekolicina kadrova koji su imali čast da rade u Blumovom timu.

Bili su to dani Sa Blumovim sistemom rada, razmišljanja, poslovanja prekinulo se onda kada se Energoinvest našao na meti srpskih terorista s jedne, te "viših" državnih ciljeva s druge strane. Da se odmah razumijemo, povlačenje paralele između prijašnjeg i sadašnjeg Energoinvesta ima smisla samo utoliko da se ukaže kako je ova kompanija iznakažena četničkim granatama i unutarnjim pokušajima da se od biznisa (na)pravi ideologija. Svako drugo poređenje je skoro pa bespredmetno. Prije rata ovaj složeni sistem širom svijeta je sagradio 55 hiljada kilometara dalekovoda, čak četrdeset posto električne mreže u Iraku napravio je Energoinvest. Bili su treća firma u svijetu u oblasti izgradnje dalekovoda, peta firma u izgradnji transformatora SF-6 tehnologije (gasom izolirani i metalom oklopljeni transformatori koji su u svemu zamjenjivali nezgrapne trafostanice, a uz to su bili upola manji).

"Nijedna fabrika nije napravljena da bude gubitaš", voljeli su često kazati ljudi iz prijeratnog rukovodstva. I onda se desio rat, izgubljena su tržišta, iz zemlje pogođene ratom više niko nije htio da uvozi iako su se mnoge fabrike mogle osposobiti za rad... Energoinvest se bukvalno prepolovio, većina njegovih kćerka-firmi, kako se to stručno i popularno kaže, ostalo je na okupiranim dijelovima. Ovdje već počinje drugi dio tužne priče o tome kako su neki ljudi imali dobre namjere spram Energoinvesta, ali nisu znali. Ili je možda bilo obratno? Kako god, svojim lošim potezima, užasnom privrednom politikom, a pomalo i nepotizmom, ideologizacijom... iskopali su grobnicu za Energoinvest. Sad će neko pomisliti kako je ovo žalopojka za nekim socijalističkim mastodontom koji nije imao nikakve šanse. Svako ima pravo na svoje mišljenje, ali činjenica je da je Energoinvest imao dobre šanse, pod uvjetom da bude pažljivo restrukturiran.

"Dovoljno je bilo uložiti 10 miliona dolara da se oživi proizvodnja u Energoinvest-Armaturama i to za proizvodni kapacitet od 50 miliona dolara godišnje. Vrlo malo bilo je potrebno za Livnicu, a ostatak u otvaranje konsignacionih skladišta širom svijeta gdje bi se nudili naši proizvodi", kaže za Dane stručnjak koji je radio u prijeratnom i postratnom Energoinvestu. Krediti i investicije zaobišli su ih u velikom luku, naprosto zbog toga što je međunarodna zajednica odlučila, a vlada SDA-HDZ koalicije bez razmišljanja prihvatila, da u velike sisteme ne treba investirati. Trebalo ih je razbiti na sastavne dijelove, a onda te dijelove privatizirati. I šta se desilo? Centrala Energoinvesta nije mogla dobiti povoljne kredite, kao neke druge firme, te zato nije ni mogla ulagati u svoje firme. Prva posljedica bila je odluka nekih firmi da iziđu iz Energoinvesta. Odlazili su stručni ljudi u čiju naobrazbu se godinama ulagalo. A onda na snagu stupa famozna odluka Hasana Muratovića da se društvena imovina podržavi, što je druga greška ondašnjih eksperata, kako državnih tako i međunarodnih. Otada Energoinvest postaje stalna meta interesa kadrovske komisije u SDA, koja ne samo da uspijeva nametnuti svoje ljude u vrh kompanije nego, što je još pogubnije, sve vrijeme pokušava nametnuti potpuno pogrešnu logiku razvoja firme. Kada su američkog milionera Hala Winga upitali za recept poslovnog uspjeha, on je odgovorio kako pored upornosti, okretnosti... svaki dobar biznismen mora znati da se "nikada i nikada u posao ne smiju uvoditi prijatelji, familija i političari". A upravo je to ono što je Energoinvestu nalijepilo etiketu firme na koju se više ne može računati jer je podržavljena i pod kontrolom je SDA. To su čak nekoliko puta javno kazali i predstavnici međunarodne zajednice u BiH. Profućkani su pozitivni poeni koje su zaradili za vođstva Bluma, akademika Božidara Matića, Muhameda Cice, te rahmetli Hakije Turajlića. Ovaj posljednji je mladoj bh. diplomatiji na raspolaganje stavio sva Energoinvestova predstavništva širom svijeta i 30 posto sredstava sa inozemnih računa za potrebe odbrane BiH. Kasnije se ispostavilo kako je neko htio taj novac prebaciti na neke privatne račune, ali je Turajlić to osujetio i još za života osigurao da Energoinvestov novac ide onome kome je namijenjen - braniteljima BiH. Stvari su se, međutim, pogoršale nakon Turajlićeve pogibije. Nakratko, rukovođenje Energoinvestom preuzima Muhamed Cico, ali ubrzo uviđa kako ga SDA ne želi na tom mjestu. Javna je tajna kako je Omer Behmen jedne prilike, za svog boravka u Teheranu, za Cicu rekao da je Srbin i da se na njega ne može računati. Tada na scenu stupaju neki novi SDA klinci koji nisu znali ili nisu htjeli da znaju da je Hakija imao jasnu privrednu i ekonomsku viziju BiH, u koju se Energoinvest odlično uklapao.

Svi u Energoinvest, jedna je SDA Ondašnji ministar privrede Faruk Smailbegović po hitnom postupku donosi odluku da na čelno mjesto kompanije imenuje Ediba Bukvića, dugogodišnjeg Energoinvestovog kadra iz Odjela za plan i analitiku. Možda bi Bukvić i bio dobro rješenje da plan i analitiku razvoja Energoinvesta nije malo pomiješao sa planom i analitikom SDA, u čijem rukovodstvu je bio od samog početka.

"Tom Bukviću, šta god vi mislili, dajem visoku ocjenu. On je dobro ispekao zanat u Energoinvestu i mislim da je interes Energoinvesta stavio na prvo mjesto", kaže izvor Dana. U samom vrhu Energoinvesta šapatom se pripovijeda kako je isti taj Bukvić jedne prilike došao u ozbiljan sukob sa nekim stranačkim kolegama jer navodno nije dozvolio Čengićima da se penetriraju u firmu i potčine je sopstvenim interesima. Možda je zato i poslat u diplomatiju? No, istom tom Bukviću energoinvestovci nikada neće oprostiti što je odmah po dolasku na mjesto generalnog direktora na čekanje poslao jednog Jakoba Fincija ili Veljka Novakovića, koji su bili itekako potrebni jer odlično poznaju oblast međunarodnog prava. Kao i to što se tako lako odrekao usluga dr. Teufika Burnazovića, koji je bio dragocjen kadar još za vrijeme Emerika Bluma. Bukvić je nagrađen diplomatskom funkcijom u Indoneziji, a na njegovo mjesto došao je Nedžad Branković, student generacije na Saobraćajnom fakultetu, osrednji direktor Željeznica BiH i konstruktor poznatog sarajevskog tunela.

"On je unekoliko i fer. Ne razumije se u posao pa onda sve to galantno prepušta ljudima oko njega koji znaju. On je prihvatio da igra ulogu britanske kraljice, dakle ceremonijalnu, i to je sve", kaže za Dane izvor blizak aktuelnom rukovodstvu Energoinvesta. Branković, koji za sebe kaže da je posljednji politički direktor u Energoinvestu, užurbano sprema doktorat na Saobraćajnom fakultetu, gdje bi želio započeti univerzitetsku karijeru. Amila Omersoftić, također dugogodišnji kadar Energoinvesta, po stranačkom zadatku bila je poslata na RTV BiH, gdje se i nije baš proslavila. Uskoro, kako se šapuće po hodnicima glavne zgrade u Pofalićima, odlazi u penziju. U Energoinvest se vratio i bivši ministar pravde u Kantonu Sarajevo Jusuf Zahiragić, kojeg je Visoki predstavnik smijenio zbog opstrukcija u provođenju Aneksa 7 Dejtonskog sporazuma. Uskoro će se u Energoinvest vratiti i dosadašnji ministar privrede FBiH Mirsad Salkić, a nekada je energoinvestovac bio i Mustafa Mujezinović. Visoko pozicioniran u SDA, neaktivan u Kantonu Sarajevo, Mujezinović sada pokušava naučiti diplomatski zanat. Ko zna, možda se i on jednog dana sjeti svoje stare firme. Donedavno se vrlo ozbiljno špekuliralo s dovođenjem dr. Ejupa Ganića na jednu od rukovodećih funkcija u Energoinvestu. Tu su valjda tražene šanse da ga se konačno ukloni iz politike, ali je kombinacija propala nakon što je odsluženi predsjednik Federacije i nesuđeni ministar vanjskih poslova BiH odlučio da se suprotstavi SDA.

"Još prije rata ozbiljno sam lobirao da se Ganić dovede u Energoinvest. Mnogo je bolji stručnjak nego što je bio političar", kaže izvor koji je, također, tražio da bude neimenovan. Svi će govoriti, sjećati se prošlih dana i loših poteza, ali baš niko ne želi da mu se spominje ime. Neko kao razlog navodi lošu situaciju, a neko, pak, jednostavno ne želi publicitet.

Stav je zauzet... Danas iz Energoinvesta odlaze mladi inžinjeri koji sreću traže na Zapadu, a vraćaju se političari koji su valjda svoju sreću našli u ovih deset najtežih godina. Inžinjeri odlaze jer su shvatili da su novi koncept privatizacije i dosadašnja politika Vlade spram Energoinvesta u najmanju ruku nekonzistentni. Političari se vraćaju prije no što nova vlast počne veliko spremanje ili novi vlasnici na međunarodnom tenderu kupe Energoinvest. U bilo kojoj varijanti oni moraju biti on the face of the place, kako se to u englesko-šatrovačkom žargonu kaže. Nedavno pisanje Dana o namjerama SDA da Energoinvestu vrati kadrove koje je od njega posudila (uz još par novih imena) nagnalo je kolegij ove kuće da ozbiljno porazgovara o problemu povratnika.

Nedžad Branković: Odlučio da bude posljednji politički direktor Energoinvesta

Mirsad Salkić, Energoinvestov kadar koji je u jednom trenutku zaboravio koja mu je matična firma

"Zauzet je stav da će biti prihvaćeni samo oni ljudi koji su i prije radili u Energoinvestu a zamrzli su svoje poslove za vrijeme trajanja ministarskog ili nekog drugog mandata na javnim funkcijama. Niko drugi ne dolazi u obzir", zaključeno je na kolegiju. Mala je vjerovatnoća da će u Energoinvest ikada više biti poslat politički direktor, ali je posve sigurno da je SDA već osigurala solidnu zastupljenost u kompaniji od koje se puno očekuje. Makar je od nje ostala tek samo poslovna zgrada u Pofalićima i ime koje još nešto znači u svijetu. Da nije tako, Energoinvest sada sigurno ne bi imao preko 100 miliona dolara ugovorenih poslova u inostranstvu. Nedavno su Ujedinjeni narodi raspisali međunarodni tender za elektrifikaciju Kirkuka, oblasti u politički osjetljivom sjevernom dijelu Iraka. U veoma jakoj konkurenciji, Energoinvest je na tom tenderu dao bolje ponude od Siemensa i ABB-a te dobio posao isporuke trafostanica vrijedan 22 miliona dolara. Irak je pod embargom međunarodne zajednice i nije u mogućnosti direktno sklapati poslove. Posredstvom UN-a izvoze naftu koja se prodaje kako bi bila kupljena hrana i lijekovi. Dio od prodaje nafte odvaja se u specijalni fond za izgradnju "Pustinjskom olujom" porušene zemlje. Jedan od važnih projekata je i elektrifikacija, u kojoj je Energoinvest prije rata bio bez premca. Očigledno je još u igri. Poslovne prilike javljaju se i u Libiji, gdje će uskoro trebati postavljati dalekovodne stubove. Dakle, posla ima zahvaljujući ranijoj slavi, ali i današnjim aktivnostima. Uprava Energoinvesta je predložila da se firma privatizira tako što bi oni prodali Energopetrol, a novac od zarade uložili u pokretanje proizvodnje u posrnulim kćerkama-firmama. Takav program je bio usvojen, ali onda je međunarodna zajednica promijenila koncept privatizacije. Odlučeno je da se iz konglomerata izdvoje najbolje firme i da se prodaju stranim investitorima za keš, dok bi sve ostale loše firme ušle u početni bilans Energoinvestove direkcije i tako sve skupa privatizirane. Shvativši da im se ostavlja veliki teret, rukovodstvo kompanije je uložilo dodatni napor.

"Nismo, međutim, mogli prihvatiti da se iz Energoinvesta isknjiže samo najbolje firme a da se nama ostave gubitaši. Zato smo, nakon dugotrajnog natezanja, uspjeli ubijediti međunarodnu zajednicu da se isknjiže sve kompanije, kako one profitabilne, tako i one druge", kazao je jedne prilike Danima Nedžad Branković.

Ni na nebu ni na zemlji Nađen je kompromis pa su iz bilansa glavne direkcije isknjižene sve firme, tako da je Energoinvest praktički spao na glavnu zgradu u Pofalićima - inžinjering, veze u svijetu i ime koje još nešto znači u svijetu elektroenergetskog biznisa. I šta sad? Ništa, osim što su taj isti Energoinvest sahranili njegovi kadrovi na privremenom radu u SDA i dalje u vlasti. Jer, kako drugačije protumačiti odluku Vlade Federacije (u kojoj je Salkić ministar privrede) da dozvoli da se sve kćerke-firme isknjiže iz početne bilance Energoinvesta a da im pritom nije riješen status.

"Ostavljeni smo ni na nebu ni na zemlji. Nemamo upravnih odbora jer Vlada Federacije odbija da ih imenuje. Šalju nas u Kanton, a oni isto tako ne žele ništa poduzeti. Obraćali smo se Salkiću, uvijek nas lijepo primi, ali nikada ništa konkretno ne uradi. Za ovih dvadesetak bivših Energoinvestovih preduzeća najbolje bi bilo da je usvojen stari model privatizacije", kaže Fejzo Trešnjo, sindikalni koordinator ovih preduzeća. Isto su na sastanku govorili i direktori preduzeća, slične teze pominjao je i generalni direktor Nedžad Branković. U Vladi se pravdaju kako ih je na sve ovo nagovorila Međunarodna savjetodavna grupa za privatizaciju. U Međunarodnoj savjetodavnoj grupi za privatizaciju pak tvrde da su oni samo stvorili okvir za novi model, a sve ostalo je do domaćih vlasti. Iako su bili pozvani, na spomenuti sastanak nisu došli federalni ministar za privredu Mirsad Salkić kao ni Sulejman Garib, zadužen za rad i socijalnu politiku. Oni su poslali svoje izaslanice, koje, pak, nisu bile ovlaštene za bilo kakav dogovor. Sada se čeka da Međunarodna savjetodavna grupa za privatizaciju imenuje stranog mentora koji će upravljati prodajom Energoinvesta kao takvog. Ko god da kupi ono što je ostalo od Energoinvesta morat će računati s činjenicom da u ovom trenutku ima ugovorenih preko 100 miliona dolara poslova širom svijeta, a ne samo lijepu poslovnu zgradu usred Sarajeva. Sindikat metalaca BiH se naoštrio. Poručuje staroj i novoj vladi, ali i međunarodnim faktorima, da ovo neće tek tako proći: "Tražit ćemo krivičnu odgovornost za sve koji su doveli do ovakve situacije. Agencija za privatizaciju je radila potpuno protuzakonito jer je pustila da u privatizaciju idu firme čiji pravni status nije riješen", veli predsjednik Sindikata metalaca Ismet Bajramović.

Arhiva Dani
191