proljeće devedeset druge, dok se rat nezaustavljivo primicao Sarajevu, u gradu se osjećala neka čudna atmosfera - gotovo nije bilo noćnih ispada, razbojstava i tuča. Zamrla je uobičajena gradska crna kronika. Ljudi su bili na prvi pogled blagi, na ulicama je vladao savršeni red, a ipak u zraku se osjećala neka raspolućenost i strah, neka unutrašnja potištenost i nemir, neka muka i tjeskoba koju osjećaju janjci pred klanje. U to sam vrijeme jednu svoju novinsku kolumnu naslovio U očekivanju kiklopa, praveći jasnu aluziju na temeljnu romanesknu metaforu Ranka Marinkovića (Komiža na Visu 1913 - Zagreb 2001).

Polifem, to antičko jednooko čudovište koje živi u pećini i jede ljude, za Marinkovića je metafora mračnog božanstva rata. Približavanje toga kiklopa Sarajevu rezultiralo je atmosferom u gradu, koja je bila slična onoj iz zadnjeg poglavlja istoimena Marinkovićeva romana: "Približava se Polifem, taj jednooki krvoločni gad... Glavno je da znaš i da možeš reći sebi mrtav si, ne smiješ trepnuti. Ne smiješ okom odati svoj život. Živjeti - to je izazov... čemu cvjetovi i zelene grane? Sve će zgaziti i obrstiti on... požderat će cijelo proljeće. I zemlji reci: ne budi se, budi hladna, ledena stegnuta mrazom... Budi mračni dom mrtvacima. Budi grob. I sebi reci: ne diši, ne miči se - polokat će ti dah, slomit će ti pokrete!"

Pred nasrtajima Polifema Marinkovićev se grad pretvara u zoopolis - kiklop rata i same ljude pretvara u krvoločne zvijeri. Rat postaje izvanredan povod da bi se u ljudima probudili duboko zapretani kainovski porivi, i tako zgazila sva ljudska kultura i duhovnost, a sam se život vratio na "estetiku" kiklopske pećine.

Sin ratova Rođen je uoči početka prvog svjetskog rata, za vrijeme drugog bio je izbjeglica u savezničkom logoru El Shat, da bi u zadnjoj deceniji svoga života doživio i treći - domovinski i balkanski. Sve te ratove Marinković je pregrmio kao posmatrač i svjedok, postavljajući u svojim djelima vrišteća pitanja ponajviše o besmislu tih kataklizmičnih ratova, koji su obilježili cijeli njegov život, dugačak gotovo koliko i nesretni dvadeseti vijek. Kao oštroumni Dalmatinac-otočanin svijet je promatrao iz ponešto ukošenog, ironičnog rakursa, naglašavajući da je to stoga što je rođen u "borealnom mjestu", na otoku gdje ljudsko lice uvijek biva šibano bičem oštre bure.

Marinković se u književnosti javio između dva rata pripovijetkama, koje će objavljivati u Krležinim časopisima, da bi poslije Drugog svjetskog rata objavio tri romana i tri drame, djela koja će dati najsnažnije pečate modernoj hrvatskoj književnosti.

Kad kažemo "modernoj", onda moramo naglasiti da je on prihvaćao i slijedio sve one potrese koji su se događali u europskoj književnosti dvadesetog stoljeća, sve njene mijene u formalno-inovativnom smislu. Slijedeći Krležinu literarnu "pobunu", on je prihvaćao i sve "promjene u žanru" koje su u modernu prozu unosili pisci poput Joycea, Prousta i Faulknera, pristajući na izazov teksta kao svijeta. Marinkovićevu književnost odlikuje duh apsolutnog majstorstva. Ona je blješteći amalgam talenta i erudicije, iskustva i spoznaje, emotivnosti i ironije, bilo da se radilo o pripovijeci, drami ili romanu.

Najpoznatija Marinkovićeva pripovjedačka knjiga svakako su Ruke - ta moderna varijacija erazmovske pohvale ljudskoj ludosti. Što je već naslovna priča ako ne pohvala ljudskim krhkim i bljedunjavim ekstremitetima, koji "rade, grade, stvaraju, a onda opet uništavaju i ruše što su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o međusobnom prijateljstvu, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice".

Fenomen ubijanja i zločina za Marinkovića će ostati središnja zagonetka života, predmet njegove trajne zapitanosti. Pripovijetka Benito Floda von Reltih (čiji naslov nosi ime glavnog junaka, sastavljeno od anagramiranog imena i prezimena njemačkog naci-führera i imena talijanskog ducea) događa se u ludnici - gdje se snuju zločini nad svijetom, gdje se začinju bogohulne teorije mržnje i "kloniraju" čudovišta rata. Pisac pokušava zaviriti na drugu stranu zločina i tu otkriva samo ludilo, apsurd i besmisao.

Ali, Ruke su, zapravo i melankolična sonata otočkom zavičaju, samoći u jednom zatvorenom kozmosu. Pohvala otočkim prosjacima, što razotkrivaju svu tu ubogu prostotu otočkih gospođa, koje snuju jedan bolji život, koji se neće dogoditi. Sage o zalutalim talijanskim vojnicima što izgubljeni u ovim enklavama samoće čine velika zla. Završna priča knjige Zagrljaj, u kojoj se u smrtni zagrljaj vežu pisac priče i njegov žalosni junak, posvećena je "sjeni Goranovoj". Sjeni piščevog prijatelja koji je pisao protiv koljača, da bi na kraju od njih i sam bio zaklan.

Gospa od vlasti Najpoznatija Marinkovićeva drama Glorija kritika je Katoličke crkve, koja insceniranjem kojekakvih ukazanja Bogorodice želi proširiti svoju vlast u društvu (tih apsurdnih insceniranih ukazanja i njihova pogubnog djelovanja na kršćanski svijet svjedoci smo ponajbolje mi u Bosni i Hercegovini u ovom apokaliptičnom kraju milenija!). U drami mlada djevojka, koja na nagovor lokalnog svećenika pristaje glumiti Gospu u jednom dalmatinskom mjestu, postaje metafora žene u kršćanskom svijetu. Paradigma u kojoj se Glorija mora predstavljati ili kao svetica ili kao kurva - samo je slika tragedije žene u tom patrijarhalnom i pseudoreligioznom svijetu. Tu tragediju, u kojoj bolesni i perverzni katolički pop kao "režiser" svoju tjelesnu požudu slika u nametnutoj glumi svetosti - jednu običnu zdravu djevojku proglašavajući Bogomajkom - Glorija će završiti samoubojstvom.

Drama je više puta bila kritizirana od crkvenih vlasti, a dubrovački je biskup u jednoj prigodi na autora bacio javnu anatemu, što će, vjerojatno, uzrokovati da će pisac u zadnjim godinama biti lojalan Tuđmanu, koji je iznikao na frustracijama upravo tih klerikalaca i licemjera, kojima se pisac u Gloriji tako nemilosrdno i bespoštedno narugao.

Otišao je posljednji naš veliki pisac, pripadnik one olimpske generacije nikle na početku stoljeća, i poslije njega dugo ćemo živjeti u smrdljivoj kulturnoj močvari. U jednom komparativnom eseju cio naš književni prostor predstavio sam kao hipotetični trokut, na čijim špicevima stoje on, Andrić i Krleža. Svaki od ove trojice pisaca uvodio je našu književnost u svijet - Krleža prema civiliziranoj srednjoj Europi, Andrić prema mističnom Orijentu, a Marinković prema antičkom Mediteranu.

Sarajevo bolje nego Sarajke Kad sam ga tokom rata sreo u Zagrebu, rekao mi je: "Ti mene, bogati, proglasi katetom!" Krležu je neobično cijenio, a o Andriću je imao suzdržano mišljenje. "Napao me", pričao mi je, "jednom fra Ivo zbog stranih riječi u mojim romanima. Ne valja ti, Ranko, veli, što ti roman već u naslovu nosi stranu reč - kiklop. A ja sam mu odgovorio: Oprosti, Ivo, ali zar riječi avlija, ćuprija iz naslova tvojih romana, također nisu strane riječi?"

Prije rata smo mu Sado Musabegović i ja uručili "Krležinu nagradu", koju je u to vrijeme dodjeljivao sarajevski Odjek. "Sarajevo je bolje nego Sarajke", rekao je tad, aludirajući na svoj prvi propali brak s jednom našom sugrađankom. U poznim godinama dobio je djecu i starao se za njih brižno. Kad smo tokom rata ostali beskućnici, ponudio je mojoj supruzi i meni nesebično svoju kuću na Visu da tamo ljetujemo. Odbili smo ljubazno taj prijedlog, obećavši da ćemo vrlo rado doći jedno ljeto, kad završi rat. Ne bijaše nam suđeno.

Otputovao je na svoj Vis sam, zauvijek u svoju otočku vječnost. Bio je sretan čovjek. Živio je dugo, a objavio svega desetak knjiga, po nekima kvantitativno malo. Taman onoliko koliko je bilo potrebno.

Arhiva Dani
191