arednog utorka, 6. februra, Ariel Sharon (73), objektivno najmoćniji, najutjecajniji i najsuroviji vojnik u historiji Izraela, vjerovatno će postati novi predsjednik izraelske vlade. U poplavi raznoraznih reakcija tim povodom, sjetio sam se jerusalemskog taksiste Uriya, koji mi je minule sedmice, vozeći me kroz Izrael, kazao: "To je, moj gospodine, sprdnja sa historijom." Po drugi put, praktično, Sharon će realizovati svoj san da pesnicom pokaže "neprijateljima Izraela" kako se jedino treba obračunavati sa njima. Prvi put je to učinio kao vojnik decenijama ranije, a potom kao svemoćni ministar odbrane prije 19 godina, u drugoj vladi Menachema Begina, kada je nakon siledžijske avanture u Libanu bio, de facto, smijenjen. U ovom času, narugavši se svakoj političkoj logici, on je prigrabio šansu za "popravni" ispit, koji, shodno svom karakteru što se ne mijenja, može da položi jedino sa onom istom ocjenom kao i prije dvije decenije.

Nepopravljivi militarista Kopajući po prašnjavim arhivama izraelske štampe u maloj ali čudovišno bogatoj biblioteci Fahmija Ansavija, u istočnom Jerusalemu, pronašao sam sjajne rečenice koje je svojevremeno, kada je Sharon odlazio sa mjesta ministra odbrane, izgovorio njegov savjetnik i novinar Said Uri Dan: "Onima koji ga nisu htjeli za načelnika generalštaba izraelske vojske, kazao sam da će morati da ga prihvate kao ministra odbrane. Onima koji ga nisu htjeli kao ministra odbrane, kazao sam da će jednog dana morati da ga prihvate kao predsjednika Vlade..." Dvadeset godina poslije, historija je dala za pravo Saidu Uri Danu.

Kako? "Pa, jednostavno, većinu stanovnika ove zemlje historija uopće ne interesuje. Mislim da se ljudi čak uopće više ne sjećaju libanonskog rata, koji je, definitivno, veoma važan za nas. Ljudi se, nažalost, uopće ne sjećaju. Historija za njih počinje ispočetka, svake noći, kada počne atraktivni TV show Dudua Topaza, i njegovim završetkom, opet, završava i ona...", rezignirano je minulih dana pisao na stranicama izraelske štampe svojevremeni ministar koji je podnio ostavku zbog Sharona, Yitzhak Berman.

Ariel Sharon

Sam Sharon, 14. februara 1983. godine, napuštajući fotelju u Ministarstvu odbrane, odlučno je govorio: "Ja neću otići pobijeđen, apsolutno ne..." Pouzdano ispitivanje javnog mnijenja u Izraelu, tačno sedam dana uoči izbora, kaže: da su izbori danas, Sharon bi Peresa dobio sa 52 protiv 48 posto glasova, a Barak protiv "Arica" ne bi dobio više od 20 posto glasova. Male su šanse da će se ovaj odnos bitno promijeniti u narednih sedam dana. Mnogi Izraelci, očigledno, ne priznaju historijsko pamćenje na dane kada ih je Sharon vodio u krvave avanture ili, što je još gore, dobar dio njihovog društva ne može da se oslobodi definitivne opsjednutosti osjećanjem kako su svi protiv njih pa zato samo vojna sila i nadmoć nad ostalima u okolini tom društvu daje sigurnost. Koliko god istinski bolne uspomene nosili građani te zemlje na vrijeme užasnog pogroma nad njima, polovinom minulog vijeka, opredjeljenje za Ariela Sharona danas samo produbljuje njihovu dramu, koju će, kada on ode jednoga dana, biti još teže rješavati nego što je bilo prije njega.

A priča o životu i "djelu" ovog surovog, samovoljnog i nepopravljivog militariste doista je morala da se nauči kako se historija ne bi ponovila. Nažalost, moram ponoviti ono što je već napisano prošle nedjelje u Danima, u priči o Sharonu i njegovom povratku poslije 19 godina: Historija se, kažu, ponavlja - jednom kao tragedija i drugi put kao farsa. A izgledi da sadašnja farsa preraste u novu tragediju, sa Sharonom su ogromni.

Avanturistička prošlost Kako je izgledala tragedija sa njim? Rođen je u malom mjestu Kfar Malal 1928. godine. Kao mladić se pridružio zloglasnoj tajnoj cionističkoj organizaciji Haganah. Vrlo rano postaje vojnik i komandant. U ratu 1948. godine komanduje Brigadom Alexandroni i svi ga već poštuju kao pravog vođu. Pet godina kasnije postaje komandant glasovite Unit 101, kojoj je osnovni zadatak borba protiv Fedayeena, arapskih boraca koji su prelazili granicu i napadali unutar Izraela. Onda dolazi oktobar 1953, kada je pod nerazjašnjenim okolnostima, istočno od Tel Aviva, u mjestu Yehud, ubijena jedna žena sa dvoje djece. Sharon sa svojom Unit 101 i u pratnji jedne padobranske jedinice organizuje operaciju odmazde u selu Kibya, na Zapadnoj obali, tada pod jordanskom kontrolom. U selu je do temelja srušeno 45 kuća i ubijeno 69 mještana, mahom staraca, žena i djece. Svijet je zgrožen, ali je Sharonov imidž u zemlji ojačan. On postaje komandant kombinovanih snaga u koje ulazi i njegova 101, a operacije se, često i na iznenađenje izraelske vlade, redaju jedna za drugom, uz granicu sa Jordanom, Egiptom i Sirijom. U februaru 1955. godine Sharon u Gazi bez posebnog razloga napada jednu postaju egipatske armije, pri čemu gine 38 egipatskih vojnika, a 44 je teže ranjeno. Operacija je natjerala Gamala Abdela Nasera da kaže: "Mir sa Izraelom je nemoguć..."

Ovom storijom, također, na izvjestan način počinje i duga priča o samovolji i neposlušnosti drčnog oficira kojem su, ipak, svi gledali kroz prste doživljavajući ga kao "nestašnog dečka" militantne države. Preko zaludnih žrtava čak i među izraelskim vojnicima stalno je hrlio iz avanture u avanturu, poput one operacije u strateški važnom ali samoubilačkom prolazu Mitla na Sinaju, u ratu 1956. godine, kada je optužen za kršenje discipline i nepotrebnu krvavu operaciju. Vojska ga potom šalje u britansku Generalštapsku školu u Kimberley, potom postaje komandant pješadijske brigade u Višoj pješadijskoj školi, a nakon toga načelnik štaba Sjeverne komande i šef odjela za obuku izraelske armije (IDF), sada već u činu general-majora. U "šestodnevnom ratu" 1967. godine Sharon komanduje Južnom komandom, gdje radi na stvaranju čuvene Bar Lev linije uz sinajsku obalu Sueckog kanala. Poslije ovoga rata "ističe" se permanentnim terorom nad palestinskim stanovništvom u Gazi. Srušio je na hiljade palestinskih kuća u izbjegličkim kampovima uz obrazloženje da pravi put, uhapsio hiljade Palestinaca i deportovao ih u logore u Liban i Jordan, a njihove političke lidere protjerao u sinajsku pustinju. Blizu 600 rođaka navodnih terorista, uključujući žene i djecu, deportovao je u logore na jugu Sinaja. Mnoge od ovih operacija izveo je u uvjerenju da će ga one brže dovesti do mjesta koje je tada sanjao - načelnika generalštaba IDF-a.

U junu 1973, kada je shvatio da od toga nema ništa, napustio je vojsku i posvetio se politici. Bio je glavna pozadinska "logistika" u jačanju tek oformljenog Likuda, glavne desničarske partije, koja će igrati centralnu ulogu u političkom životu zemlje narednih decenija. Taman kada se spremao da krene na osvajanje izraelskog parlamenta, Kneseta, počeo je, 6. oktobra 1973. godine, rat sa Arapima, u Izraelu poznat kao Yom Kippur. Sharon je aktiviran i postavljen za komandanta oklopne divizije na Sinaju. Sa svojim jedinicama anulirao je početni uspjeh arapskih snaga, forsirao Suecki kanal i tako doveo do pozicije koja je omogućila kasniji početak dugih pregovora sa Egiptom okrunjenih u Camp Davidu. U međuvremenu, iako još uvijek u uniformi, sada već legendarni Aric, kako su ga od milja zvali njegovi vojnici i pristalice, silno se okomio na vrh armije kritikujući ih zbog njihovog načina komandovanja, da bi mu zbog toga načelnik generalštaba oduzeo komandu nad divizijom i čak predložio da bude uhapšen. Od toga nije bilo ništa, a Sharon je ubrzo poslije rata izabran u Kneset. Uoči izbora 1977. godine formirao je novu, ultradesnu partiju Shlomzion, ali joj u parlamentu obezbjeđuje svega dva mjesta. Zbog toga se brzo vraća u Likud. Postaje ministar poljoprivrede i predsjednikom Komiteta za pitanja doseljenika. Za vrijeme prve vlade Begina smatra se glavnim osloncem Gush Emunima, militantnog pokreta doseljenika kojima počinju da se grade naselja uglavnom u srcu palestinskih teritorija. Nakon izbora 1981. godine Begin ga imenuje za ministra odbrane u svojoj vladi. Njegova avanturistička prošlost ide naruku kreatorima novog mita u liku ministra odbrane i surovog pustinjskog heroja. Narodu ovaj mit godi.

Zbunjena vlada U sjeni napuhane slave, novi ministar užurbano priprema najveću vojnu avanturu Izraela od svog postanka - napad na Liban. On je, kao obrazloženje za ovu ludost, ponudio sljedeće razloge: osloboditi stanovnike sjevernog Izraela "terorističkih napada Palestinaca sa juga Libana"; eliminisati vojno i političko prisustvo PLO-a u Libanu i posebno u Beirutu; natjerati libansku vladu na čelu sa maronitima, kršćanima, da potpišu mirovni sporazum sa Izraelom po mjeri Izraela; potisnuti sirijsku armiju što dalje od Beiruta...

Uprkos tome što izraelska vlada nije bila potpuno u toku priprema za operaciju nazvanu "Mir za Galileju", Sharon pokreće ofanzivu 6. juna 1982. godine obećavajući da će ići "samo 40 kilometara u dubinu Libana, stvarajući odbrambenu tampon-zonu prema Izraelu". Kao upaljač za operaciju iskorišten je napad na izraelskog ambasadora u Londonu Shloma Argova i njegovo teško ranjavanje. Mada su izraelske obavještajne službe znale da je napad izvela grupa Abu Nidala, koja sa PLO-om nema ništa, stvorena je atmosfera i u Vladi i u javnosti da je Arafat sa PLO-om iza ove operacije. Sharon, tada čak nazivan i "Aric, King of Izrael", kreće slavodobitno na tenku kroz Liban, praćen u početku TV kamerama i novinarima. Brzo napreduje, a tom brzinom raste i njegova popularnost u zemlji. Četrdeseti kilometar je davno ostao iza njega, a pred cijevima tenkova ukazuje se i Beirut. Avioni nadlijeću glavni grad Libana probijajući zvučni zid i sve češće raketirajući kvartove u gradu u kojima su bili borci PLO-a. Naravno, u Izrael počinju da stižu i prva tijela poginulih Izraelaca. Rafael Eitan, šef generalštaba IDF-a, prvo govori o 170 poginulih, a samo tri dana kasnije general Moshe Nativ spominje cifru od 214. Građani Izraela shvataju da je cijena nepotrebne avanture ogromna. Krajem juna, nekoliko stotina aktivista organizacije Peace Now organizuju demonstracije u Jerusalemu i traže zaustavljanje pohoda na Liban i ostavku Sharona. Samo koji dan kasnije, već je hiljade demonstranata na ulicama Tel Aviva. Sharon optužuje "ljevičare" za sabotažu. Iz Libana se povlače svi izraelski novinari, "ukidaju" kamere i radioemisije. Zamjenik premijera David Levy iz Likuda kaže: "Nije samo narod zbunjen, i Vlada je zbunjena."

Efekti libanske avanture nisu kakvi su zamišljeni. U Washingtonu, Reagan je ljut i traži obustavljanje operacija. Bashir Jemayel, kršćanin, "izraelski čovjek", biva 23. augusta izabran za predsjednika Libana, da bi samo 22 dana kasnije bio likvidiran zajedno sa cijelom svojim svitom u sjedištu Falange u Beirutu. Bombu koja je srušila cijelu zgradu podmetnuo je mladi Tanius Shartuni, čovjek koji je radio za Sirijce. Sharonov san o "kooperativnom Libancu" sa kojim će izgraditi mir po mjeri Izraela, propao je. To nije natjeralo ministra da odustane od svog sna. Dan nakon ubistva Jemayela, IDF je ušla u zapadni Beirut. Čuvena italijanska novinarka Oriana Fallaci ponovila je kasnije više puta kako ima zapis na traci prema kojem joj je Sharon rekao: "Nisam imao namjeru da uđem u Beirut, ali ako bih zaključio da je to imperativ za IDF, ja bih ušao i niko me u tome ne bi spriječio, čak ni izraelska vlada." Sharon je kasnije tvrdio da to nije tačno. Ipak, ušao je. On, međutim, nikada nije shvatio da njegovi planovi nisu propali zato što je Bashir Jemayel ubijen, već zato što su maroniti u Libanu oduvijek bili bliži Siriji nego Izraelu. Bio je surov vojnik, ali diletant kao političar. Projicirao je želje, a ne realnost. Palestinci jesu, doduše, nakratko morali iz Libana, a Sharon je tom prilikom lansirao teoriju koje se valja prisjetiti sada, 19 godina poslije, kada se ponovo vraća na izraelski politički tron:

"Oni su otišli u Jordan, jer to je njihova zemlja. Jordan je Palestina." Ovu teoriju on je precizno eksplicirao Fallacijevoj: "Palestinska država već postoji, to je Jordan, pa zato nema nikakve potrebe praviti neku drugu. Izrael neće nikada dozvoliti pravljenje neke njihove države na teritorijama pod našom kontrolom. Niko neće dirnuti Judeju i Samariju! (zapadna obala rijeke Jordan, prim. Z.D.). Čak ni Gazu! Judeja i Samarija pripadaju nama. One su bile naše hiljadama godina. Isto važi i za Gazu." Ova priča unosi paniku među Arape, a posebno među Jordance. I Reagan je sve ljući. Odnosi između SAD-a i Izraela su na veoma niskoj tački.

Nova intifada? Tih dana Ariel Sharon napravio je svoju najveću grešku: dozvolio je, ako ne i tajno organizovao, pokolj palestinskih civila u izbjegličkim kampovima Sabra i Shatila u zapadnom Beirutu. Masakr su počinili vojnici Falange 16. septembra 1982. godine. Tri dana oni su orgijali po ovim logorima uz cestu koja spaja grad sa aerodromom. Ubijeno je 800 Palestinaca, uključujući žene i djecu. Gledao sam svojim očima kako krišom, umotane u najlon, desetine leševa ukrcavaju u kamione hladnjače i odnose ih kako bi im se zameo trag. Skandal je, ipak, izbio. Izraelska vlada bila je prisiljena da formira komisiju koja će da ispita okolnosti pod kojim je masakr počinjen, i posebno ulogu ministra odbrane u svemu tome. Poznati pisac i novinar iz Jerusalema Amnon Kapeliuk napisao je knjigu Istraga o jednom masakru, koja je istinski uzdrmala dobar dio javnog mnijenja u ovoj zemlji. Demonstracije su posebno uzdrmavale uvijek liberalniji Tel Aviv. Tražene su ostavke Begina i Sharona. Njih dvojica uzajamno su se držale. Konačno, formirana je komisija na čelu sa predsjednikom Vrhovnog suda Yitzhakom Kahanom. Zaključak državne komisije, javno objavljen 8. februara 1983. godine, dakle tačno 18 godina prije izbora na kojima će Sharon najvjerovatnije ponovo postati premijer ove države, bio je, prevedeno na jednostavan jezik: "Sharon je odgovoran što nije preduzeo odgovarajuće mjere da spriječi ili umanji opasnost od masakra..." Sugerisano mu je da podnese ostavku. Nije pristao. Šest dana kasnije, 14. februara, Kneset je usvojio odluku premijera Begina po kojoj se Ariel Sharon oslobađa dužnosti ministra odbrane. Zauzvrat, on ostaje u Vladi kao ministar bez portfelja i uz nevjericu mnogih u svijetu ali i u samom Izraelu, imenuju ga za člana Vladinog Komiteta za odbranu i Vladinog Komiteta za pregovore sa Libanom.

Godine su prolazile, a Sharon nije odlazio iz politike. U međuvremenu je, iz čistog kaprica, kupio staru kuću u samom srcu palestinskog dijela starog grada u Jerusalemu, postavio oko nje vojnike kao stražare, "okitio" je izraelskom zastavom i nebrojenim antenama, kamerama i raznim alarmima, i u nju nikad nije došao. Drama sa njim počela je ponovo kada se jesenas, na užas Palestinaca, jednog petka u podne pojavio na ulazu u džamiju Al-Aqsa, najveće svetilište islama u Jerusalemu, na uzvišenom platou na kojem je i čuvena Kupola na stijeni. Mnogi kažu da je to, zapravo, bio signal za početak nove intifade.

Yitzhak Berman, ugledni političar u Izraelu, danas kaže: "Da ste me čak i nedavno pitali može li ikome pasti na pamet da će Sharon jednog dana biti premijer, moj odgovor bi bio: ne. Ja doista ne vjerujem, isto kao i niko drugi ovdje, da se Sharon promijenio. Tragično je, da ponovim, što naš narod ne interesuje historija."

Kakve će biti posljedice tog "sprdanja sa historijom", što bi rekao taksista Uriy, ostaje da se vidi.

Plašim se, krvave. A poslije toga, opet pregovori do novog, privremenog zaboravljanja prošlosti.

Arhiva Dani
191