spijajući ranojutarnju kafu prije nego što - po već ustaljenom voznom redu svakog drugog utorka - sjednem da pišem novi tekst za Dane, čitam naslov u vrhu strane komentara uticajnog The Washington Posta: "Napolje s Balkana", čiji su autori moja poznanica, potpredsjednica uvaženog Savjeta za međunarodne odnose u New Yorku Paula Dobriansky i vašingtonski pravnik David Rivkin. Oni, istina, uopće ne dovode u pitanje državnost Bosne i Hercegovine niti zagovaraju njenu podjelu, kao nedjelju dana ranije Thomas Friedman u komentaru The New York Timesa, koji je alarmirao bosansku javnost, ali, postavljajući pitanje šta ćemo mi tamo, objektivno se pridružuju glasovima onih koji ne vide bilo kakav američki interes u daljem angažiranju na Balkanu.

Takvi glasovi mogli su se čuti ovdje sve vrijeme trajanja desetogodišnje agonije u našim krajevima, iako nikada nisu prevladali, i sasvim je prirodno što se ponovo javljaju upravo sada kad nova administracija u Washingtonu tek utvrđuje smjer i prioritete svojih odnosa sa svijetom.

Iako sam u toku te prošle decenije i sam stekao senzore koji vrište već i na pomen "podjele", jer iz iskustva znam da je, od trenutka kad su evropski kolonijalni posrednici među poglavicama balkanskih plemena zaključili da je to nekako najpribližnije onome što žele tri tragična partnera u uništavanju Bosne, podjela bila više poziv na uzajamno istrebljenje nego na bilo kakvo rješenje, kao svjedok - pa i skromni učesnik - američkog dijaloga o međunarodnim temama naučio sam i da je iznošenje, pa i žestoko sukobljavanje, krajnje suprotstavljenih mišljenja najbolji put odmjeravanja i nalaženja najizglednijih opcija.

One će se, dok u Washingtonu bude vladala sadašnja republikanska administracija, više oblikovati slijedom pragmatičnih američkih "interesa" nego slijedom američkih moralnih "vrijednosti". Više će zavisiti od toga šta je prije svega dobro za Ameriku nego od toga koliko je to dobro i za druge. I tu - u osnovi - nema ništa loše: da je sreće, i bosanske bi se administracije prvenstveno rukovodile interesima vlastite zemlje i naroda.

Ključ je, za svakoga ko bosanski misli, dokazati da angažiranje na Balkanu, učvršćivanje mira, otvaranje evropskih perspektiva i dugoročna stabilnost i prosperitet tog regiona, jednostavno, i jeste američki interes, a ne tek nekakav moralni imperativ.

Jake emocije, pa i najjače riječi - uključujući tu i one najstrašnije koje samim pomenom elektriziraju američku moralnu javnost: genocid, progon, "etničko čišćenje" - pet godina poslije rata nemaju ni približno odjek i efekat kao dobar i razložen argument strateškog značaja i težine.

Jedan takav argument je, predajući nedavno "štafetu" predsjednikovog savjetnika za nacionalnu bezbjednost, prvoj ženi u historiji Amerike koja je preuzela tu dužnost, Condoleezzi Rice, iznio Clintonov savjetnik Sandy Berger, odbijajući tvrdnje kako Amerikanci snose nesrazmjerno veći dio tereta mirovnih operacija i kako to treba prebaciti Evropljanima: "Oni već obezbjeđuju 87 posto trupa angažiranih na Balkanu i snose 85 posto troškova te misije", rekao je Berger.

Sama Bushova administracija je već napravila značajan korak u preispitivanju nisu li američki "interesi" i američke "vrijednosti", koje u interpretaciji krajnje desnih i krajnje lijevih predstavnika ovdašnjeg političkog spektra zvuče gotovo kao uzajamno isključujući koncepti, u slučaju intervencije na Balkanu zapravo krajnje podudarni. Od naglašeno kritičkih iskaza, kako američke trupe nisu nikakva svjetska "hitna pomoć" niti dadilja koja će "balkansku djecu voditi u škole" i kako je definitivno potrebna nova "podjela rada" u kojoj će Evropljani preuzeti te poslove a Amerikanci složenije vazdušne i obavještajne operacije, došlo se do toga da tri ključne ličnosti buduće američke spoljne politike - predsjednik Bush, državni sekretar Powell, i savjetnica za nacionalnu bezbjednost Rice - već govore jednim glasom: oni će preispitati sve američke vojne angažmane i - iako su za povlačenje s Balkana - neće donositi nikakve jednostrane odluke, neće "presijecati i bježati", nego će se savjetovati s evropskim saveznicima i poštovati obaveze koje su preuzeli dosadašnji predsjednik i Sjedinjene Države.

Evropljani za takve konsultacie imaju već poznat odgovor: Zajedno smo došli (na Balkan), zajedno ćemo i otići. Amerikanci pred takvim razlogom ne mogu tek tako napustiti poligon najvećeg vojnog ispita zapadnog vojnog saveza u posthladnoratovskom dobu jer to objektivno dovodi u pitanje i njihovo vodstvo u NATO-u pa i sam NATO: ako Evropljani sami treba da pospremaju u svom "dvorištu" - što je glavni argument zagovornika povlačenja s Balkana - nisu li im onda dovoljne i vlastite snage za brze intervencije od 60.000 vojnika, koje se upravo formiraju?

Čak i ako na Balkanu još prevlađuju vođe i plemena koji su zaokupljeniji konceptima srednjovjekovlja nego već trajućeg 21. stoljeća, svako ozbiljno razmatranje američkih opcija na Balkanu - lišeno ideoloških diskvalifikacija tipa ili interes ili vrijednosti - pokazat će da postoje i interesi i vrijednosti zbog kojih je najbolja "izlazna strategija" uspješno okončanje započete misije. I da, uostalom, i održavanje mira sa opadajućim učešćem američkih snaga, od početnih 20.000 do sadašnjih 4.600 u Bosni, čak i materijalno manje košta nego intervencija u obuzdavanju mogućih budućih sukoba ako se ode s Balkana nezavršenog posla.

Arhiva Dani
191