GARO: "Neću kroz četnike", kažem Faizu, nedavno, kad smo kretali na Cetinje. Stoga smo išli preko Dubrovnika, putem dvaput dužim. Već sam prolazio, ne jednom, kroz četnike. Hajde sa mnom u Ključ, kaže Ibrahimpašić prije 3 godine. Ide li se kroz četnike? Ma joook! Kad smo prošli Jajce, kraj nas počeše da prolijeću Plavšićka i Stihoklepac. Ja se ne dosjećam da smo u RS, jer ako je Mirza rekao: ne ide se kroz četnike, onda ovo nije RS! Mirza se poslije smijao: "Zablesio se Veša u slike Raša i Biljane, a uopšte ne konta đe je!" Kako i da skontam: nisam se toliko srozao da više vjerujem svojim očima no svom najboljem prijatelju! Išao sam kroz RS, ali neću kroz Foču, gdje je, juče, bataljon vasojevićkih četnika palio, pljačkao i klao! Osim Rajvosa, Foča je bila jedini bosanski grad koji sam doživljavao kao moj: dosta moje mladosti je u njoj ostalo. Moji Vasojevići su se ispišali na sve što sam doživio u Foči, gdje sam imao strica Radomira, koji je stanovao na Brodu. Cijeli taj kraj, čak do Kotlaničkog jezera, obišao sam s njegovim sinom Miljanom, na koga je prešla lovačka strast moga oca Velimira: puna mu kuća lovačkih trofeja. Ali kad mene povede u lov, svagda se vratimo praznih šaka! Ja se zezam: "Bježe! Na kilometar osjete sina Velimirova! Znaju kakva će im pogibija pući!" A Miljan da se pojede: ispade da su njegove lovačke priče - zbilja lovačke! Jednom veli: Danas nećeš sa mnom! Što? Ti si mi baksuz! Miljan pojaše motor, a ja sa Radomirom, izbirikanim ribolovcem, koji je ličio na Petra I Karađorđevića - ma pljunuti Petar Oslobodilac! - odem na Drinu. Izveče, vraća se Miljan sa divojarcem, vezanim za zadnje sjedište motora, i sa glavom divokoze u torbaku! A što nju, jadan, ubi kad si znao da je ne možeš donijeti? Miljan šuti. Htio mi je, očito, dokazati kakav je lovac. "Vidiš kolik si mi baksuz", kaže. Nisam tebi baksuz, no sam njima taličan, velim. "A vi, uloviste li što?" "Ne, đavo popio", ljuti se stric. "Svaku mi je rašćero." A šta ću? Dosadno mi, pa zamislim da smo u Papama: stric na Buronjskoj kosi, a ja na Bandijeru, i stanem da ga izmozga dozivam: "Oooo, Raadomiireee!" A on: "Šut! Ne straši mi ribe!" "Pa ne mogu me čuti kroz vodu?!" "Mogu!" Mislim da je šutnja dio ribolovačkog rituala koji potiče još iz doba kad se vjerovalo da ribe liče na nas i da nas mogu čuti.

I pamtim priču o "ibeovcu" iz sela iznad Broda: 1948. ispisivale se parole, i pitalo ga: čije ćemo ime napisati prvo, Titovo ili Staljinovo? "Staljinovo, bezbeli", kazao je i otišao na Goljak. Prošlo pet godina, a njegov pas, preko noći, preobrazi se u divlje zvjere: ne smije mu se prići. Da ih ne bi ujeo, na vile su stavljali ono što mu daju da jede. Više nisu znali šta će s njime: mora da je pobjesnio. Jednom, naiđe šumar. Da nam ubiješ ovo pašče, bijesno je, vele mu. Šumar nije imao pušku: sjutra ću, kaže. Izjutra, ispisivač parola vraća se iz logora, i penje se svojoj kući, a u susret mu juri njegov pas, i na psu sindžir, i na sindžiru kolac. Robijaševa majka i sestra otvaraju vrata, i gledaju ga skamenjene. "To sam ja, majko, zar me ne poznaješ?" A mati prstom pokazuje iza njegovih leđa: "Bijesan je." "Ma jok, majko, to je moj Garo. Dočeko me. Znao je da ću doći. Vidiš li da je i kolac izvalio da me srete?"

NEĆE ONA ŽIVA: U prolasku čuo razgovor: "Ja poštujem sav ženski rod." "To vele oni koji su ženama dužni. Pa hoće da ih svojim poštivanjem - obeštete! Žena hoće da je pošteno odradiš, a ne da je poštuješ. Kad ženi daš do znanja da je poštuješ, ona pomisli: zar sam toliko grohnula? Jok, buraz, sve između 16 i 66 treba opaljivati, a poštovanje čuvaj za babe." Sjetih se Papljanina koji je probao svastiku i dopalo mu se, pa nastavio da i po jednoj i po drugoj sestri destvuje iz svih oruđa, čak se hvalio, tako se bar pričalo, da ga svastika "naoštri" pa mu "kubura bolje pali i na ženu"! Kum ga pokušao vratiti na stazu vrline: prokleo ga, kažu, možda najtežom crnogorskom kletvom: "Dabogda se mogli izbrojiti na prste jedne ruke koji ti dođu na saranu!" Ali kletve i grdnje nisu za njega prianjale: šutke je slušao, a kad se propovijed odužila, zapjevušio je: "Stoji pop na zidu, drži prst na pismu." Očito: pop na crkvenom zidu. I očito da rima nije prava: umjesto "pisma" dođe - nek čitalac pogodi šta, ja riječ "pizda" ne smijem napisati da me opet ne nazovu prostakom. Kum je, šta će, prestao s pridikom: vidi da ga je "đavo zaoglavio". Za seksus, u C. G. kaže se: "oni đavo", jer se drži da je u muško-ženske odnose umiješan "Repati i njegova Ordija", čemu su jak dokaz i popovi, koji, umjesto da drže prst na Svetom pismu, gdje mu je mjesto, radije ga drže tamo "đe žene sunce ne grije". Kum je još posjedio, a kad je kretao kući, prikričao mu je kako bi ipak trebalo da ovo leglo nemorala opet pretvori u "čeljadinsku kuću". To jest, predložio mu da više "ne troši svastiku". No da je vrati njenoj familiji a svojoj tazbini. "Neće ona živa!" - kazao mu je dvoženac.

IDE ARMIJA: Da sam imao ovu pamet, u ratu bih bilježio sitnice: u njima, sad zaboravljenim, bio je glavni žalac. Za sinoćnje šetnje sjetih se stihova sa srpske teve koje bih zaboravio da ih nisam "tumačio" Bosi Bulajić. Kad je došla na godišnjicu Stevove smrti, šetali smo gradom a Bosa se sjećala mladosti. Otac joj je bio pobožan čovjek koji je živio po Bibliji gdje je čitao da valja jesti meso od životinja koje imaju papke i preživaju. Zato se u kući Bulajića krmetina nije jela: svinja ima papke ali ne preživa! Sjetila se da je u staroj pravoslavnoj crkvi postojala ikona ispod koje se narod provlačio, jer se vjerovalo da ikona liječi - kostobolju valjda. U ulici kralja Tomislava, pred zgradom sa tri karijatide, kaže: tu je živio Lazar Bošković, komunista i jedan od tada rijetkih Crnogoraca koji je bio obućar (rijetkih, jer su crnogorski plemići prezirali svaki zanat kao "cigansku", kao "gurbetsku" profesiju). Bosa još pamti cipele koje je Lazar, za nju i njene sestre, pravio u predratno doba kad su nove cipele bile više no praznik, pamti miris njihove kože, i uopšte svijet je onda mnogo bolje mirisao no danas, i mirisima govorio da nije stvoren za našu muku, no za radost. Pred Katedralom kaže: U ono vrijeme bilo je glavno - biti zavodnica. Zakažeš sastanak trojici u isto vrijeme i oni dođu čekati pred Katedralom, a ne znaju jedan za drugog, niti znaju da čekaju istu curu. Bosa dovede drugarice, sakriju se iza ćoška, i kao lude se iskikoću dok gledaju kako tri momka čekaju Bosu. To je onda bilo najvažnije: pred svjedocima dokazati da možeš okupiti trojicu na istom mjestu, a da se tebi fućka za njih! U šetnji sa Bosom sjetih se pjesme sa srpske teve: "Ide armija zauvek srpska, ide armija, sve će da vas smrska. Suvše ste jadni, suviše ste bedni, bićete još više i gladni i žedni." Znali smo i prije, velim joj, da smo svi mi, za srpsku armiju, predmeti koje treba smrskati. Ali sam bio osupnut i pesnikovim i pevačevim užitkom u toj mašini napravljenoj da sve nas - ne ubije, jer mi nismo živa bića, nego da nas zrobi, smrvi, zdruzga, skrši, skaši. Da nas, kao namještaj, razbije u komade, u parčad, u krhotine, u lomatke, u okrnjke, u cjepke, u iverje, u treščice. Ali pesniku je bilo malo što ćemo biti rastavljeni na sastavne dijelove, pa su, kao "privaga", došli stihovi gdje iskazuje prezir prema tim "suviše jadnim" i "suviše bednim" (koje "zauvek srpska" drži u obruču i mori ih glađu i žeđu), još se naslađuje našim mukama i obećava veću porciju! I prezire nas i zastrašuje i uživa u svojoj snazi i u tuđoj nemoći i nesreći, a sve to - u četiri stiha. Često sam se u ratu sjećao Njegoša: "Da su ljudsku grdno prestupili"! I to je davalo snage da izdržim: srpska stvar ne može uspjeti, jer se temelji na divljačkom kršenju svih dosad znanih normi ljudskosti. Nedavno, shvatih da sam se tješio preuređenim Njegošem koji kaže: "Da su božju grdno prestupili". Ljudska, božja, to je isto, a opet i nije: na Boga sam, onda, bio kivan, čak sam zapisao: dobro je što nema Boga, to ga vadi, jer da ga ima, morala bi se preispitati njegova odgovornost za ovu klanicu. Zato je moja podsvijest istjerala Boga iz Njegoševa stiha.

Arhiva Dani
191