|
Arhiva Dani
191
(Američka politika u
BiH: "Ipak se
(o)kreće", Dani br. 190,
26.1.2001, str. 16-18)
|
Friedmanov tekst je logičan
Ne vidim mjesta pretjeranoj nervozi
gospodina Ćurka zbog članka objavljenog u New York Timesu,
posebno ne za osudu svjetskog poretka, za novu zavjeru protiv
Bosne ili podgrijavanje "političke patologije" i slično.
Nisam ni sam uživao dok sam čitao Friedmanov dosta kratak
i ne previše analitičan osvrt, ali mislim da je dosta logičan
i precizan u osnovnoj ideji koja postavlja pitanje svrhe ulaganja
ogromnog (američkog) novca i političkog ugleda SAD-a te zavidne
političke energije i uticaja u nešto što ne samo da ne isporučuje
nego već godinama ne pokazuje ni najmanji pomak ka ideji formiranja
bosanske države. Ne znam koliko gospodin Ćurak zna i prati New
York Times, ali se on ovdje smatra dosta liberalnom novinom
za američki politički standard, da ne idemo daleko i citiramo
neke Bushove saradnike koji ga deklarišu gotovo komunističkim.
Naklonost bosanskom pitanju od prvog dana je neupitna, nepodijeljena
i vrlo otvorena, kao, rekao bih, i velike većine američke javnosti.
Prvoklasno uređena posljednja stranica glavnog političkog toma
koja se zove OP-END jeste stranica gdje se objavljuju urednički
osvrti i pisma-pogledi uvaženih ličnosti iz nauke, politike, kulture...
o aktuelnim temama iz cjelokupnog američkog života. Otvorena je
za apsolutno kontradiktorna mišljenja i ja nisam uspio otkriti
nekakav politički plot ili ideološki naboj u cjelini koji bi išao
tako daleko da nekome ospori pravo na argument ili mišljenje ukoliko
je isto autoritativno i logično. Tamo čitamo šta pišu nobelovci,
šefovi država, ministri, književnici i ini o otvorenim pitanjima
vanjske politike, okoliša, abortusa, ekonomije, zakonodavstava
itd., zatim snagom argumenta i na način na koji mi to sad činimo.
Nervoza gospodina Ćurka, pa i moja frustracija dolazi odatle što
je Friedman blizu sride, svidjelo nam se to ili ne, i što pravog
odgovora već godinama nema odande otkuda je morao doći davno,
a to je Bosna. Nije to nikakva zamjena teza, a bogami bi prije
mogao biti kakav teži i opasniji sindrom tako dobro poznat u bliskom
nam susjedstvu po kojem su uvijek i za sve i apsolutno drugi krivi
za ono što nam se loše događa. Ne treba trošiti riječi da bi se
kazalo u kakvu psihopatologiju i mrak to može odvesti. Lijepo
se vidi preko Drine. Bosna je, kao cjelovita, od prvog dana imala
definisanu državnost, apsolutnu političku, medijsku i ekonomsku
podršku i naklonost cijeloga svijeta koju nije znala i ne zna
materijalizirati jer to nije htjela, jer za to nije imala političke
volje i to nije znala učiniti stranka na vlasti. Državnost je
svjesno potrošena i reducirana kako bi se stvorila muslimanska
država u bilo kom prihvatljivom obliku, a po principu: "šta
će nam, babo, Nevesinje kad tamo naših nema". Alija Izetbegović
je perjanica najretrogradnije političke nomenklature koja Bosnu
ne vidi dalje od turskog osvajanja i čija je politička svijest
uobličena prema najrigidnijim islamskim režimima u svijetu. I
tu ne može biti pomaka. Tu leže svi odgovori. Američke namjere
su tu bile prilično čiste: u otvaranju i najdaljeg kutka svjetskog
tržišta za sigurne tokove američkog kapitala koje je krčio NATO,
Bosna je trebala biti primjer dobrih namjera gdje će se dati šansa
dobrim momcima, a kazniti loši. I to je moglo funkcionirati, okvir
je bio dovoljan, da je bilo minimalne kritične mase unutra koja
bi omogućila fuziju. No, umjesto nadgradnje i stvaranja, preovladao
je stravičan mentalitet koji je navikao da neko drugi uvijek plaća
njegove račune. I zato, umjesto ljutnje, treba ili začepiti ili
dati jedan jedini dokaz da postoji dovoljno političke volje, samo
i jedino među Bosancima, za cjelovitu državu svih koji u njoj
žive i znanja da se takva država napravi. Dosljedno tome, drugi
nam neće biti krivi, pa ćemo moći sročiti argumentovan odgovor
gospodinu Friedmanu i reći mu da ne zna šta govori, te da se ne
miješa, pa čak i kad daje svoj novac.
|
|
Damir Hubana, New
York, SAD
|
(Američka politika
u
BiH: "Ipak se
(o)kreće", Dani br. 190,
26.1.2001, str. 16-18)
|
Mogu li
preživjeti američka i bosanska verzija Bosne
Tekst "Ipak se (o)kreće",
novinara Nerzuka Ćurka, pojavljuje se kao jedan od prvih pokušaja
javnog sugeriranja odgovarajuće strategije državnoj administraciji
u poslijeratnom bosanskom novinarstvu, što raduje i zaslužuje dužnu
pažnju i pohvalu.
Novinar Ćurak, kao dobar poznavalac
unutarnje bosanske političke stvarnosti, primjećuje da je međunarodna
zajednica mogla napraviti najveću korist za našu zemlju, kao i za
samu sebe, da je stvorila integrativni politički ambijent koji bi
bio najveća brana unutarnjim međunacionalnim raskolima i cijepanju
suvereniteta Bosne i Hercegovine.
Teza po kojoj dejtonska pravna
i politička konstitucija Bosne i Hercegovine proizvodi institucionalnu
blokadu sistema, koja potom proizvodi brojne opstrukcije, što proizvodi
nemoć opće mentalne i duhovne transformacije zajednice, što sve
više gura međunarodnu zajednicu i ohrabruje "srpsko-hrvatsku
skolastiku i bošnjačke dogmatike da bosansku državu vide
kao umjetnu i nedovršenu kategoriju", nije toliko diskutabilna
koliko je diskutabilna teza da je izlazna strategija iz općeg bosanskog
pravnog, političkog, ekonomskog, sigurnosnog i moralnog haosa u
insistiranju na kategoriji državnosti koja se potom u tekstu simplificirano
svodi na moć samoobrane, kao ključne magične strategije za rješavanje
kvadrature bosanskog političkog kruga.
Ovakva izlazna strategija iz
bosanske, dakako i iz balkanske, krize, čini mi se, suočava se s
brojnim unutarnjim logičkim i političkim poteškoćama, što je ne
čine dobrom preporukom za stratešku orijentaciju bosanske državne
administracije u rješavanju ovog problema.
Teško bi bilo osporiti tezu koju
iznosi američki novinar, što i sam novinar Ćurak potvrđuje kada
postavlja pitanje "da li država u kojoj se osnovni postulati
demokratije kontinuirano negiraju, uopće, u punom kapacitetu, može
biti država"? Upravo na tom fragmentu američki list i insistira.
Država koja sama po svom unutarnjem političkom i pravnom ustrojstvu
ne može otvoriti perspektive demokracije i sopstvenog razvoja u
suvremenim međunarodnim odnosima teško da može očekivati podršku
sa strane. Respiratorni aparat političkom režimu, nemoćnom da sam
reproducira unutarnju demokraciju i razvoj, međunarodna zajednica
može ponuditi u jednom kraćem periodu, ali ne kontinuirano i bez
granica. U takvoj situaciji rigidni birokratski aparat međunarodne
zajednice sasvim normalno da će pribjeći instaliranju novog političkog
modela rješavanja političke krize i to bez ikakvog sentimenta. Ovdje
historijske reminiscencije mnogo ne pomažu. Ne pomaže ni to što
su neki fragmenti demokratizacije društva očevidni.
Ono što međunarodna zajednica
traži jeste prezentacija političkog i pravnog modela koji će moći
samostalno instalirati demokratske i razvojne procese kroz koje
će Bosna i Hercegovina kao demokratska zajednica iskazati svu svoju
sposobnost samopreživljavanja i demokratskog razvoja.
Centralno pitanje je kako Bosna
i Hercegovina može ponuditi model sopstvenog razvoja ukoliko njene
etničke zajednice ne preferiraju zajedničku državu. Koncipirati
državu na individualnim pravima pojedinca bez pune apsorpcije kolektivnog
identiteta etničkih zajednica ima, u krajnjoj instanci, značenje
negacije samih tih individualnih prava pojedinca. Isto tako preferirati
kolektivna prava etničkih zajednica bez mogućnosti realizacije identiteta
pojedinca završava se u najbrutalnijoj negaciji kolektivnih prava
i sloboda upravo tih zajednica. Američki novinar je, polazeći od
nespornih činjenica stagnacije demokratskog razvoja Bosne i Hercegovine,
ponudio jednu polovičnu i rigidnu opciju rješavanja bosanskog problema,
koja ne bi vodila daljoj demokratizaciji ni Bosne ni Balkana. Naprotiv,
takvo rješavanje bosanske krize bilo bi dodatni stimulans za novu
koncentraciju antidemokratskih impulsa, što bi vodilo u dalju izolaciju,
siromaštvo i bunt, što ne bi bilo od koristi ni lokalnom stanovništvu
ni američkoj administraciji, kojoj je ovakav model sugeriran.
Teza da nacionalno-etnički ili
vjerski homogene države (u ovom slučaju Srbija i Hrvatska) iskazuju
viši stupanj demokratičnosti i fleksibilnost od multietničkih zajednica
kao što je Bosna, ne može izdržati test iole ozbiljnije znanstvene
kritike. Ne zadržavajući se na slabostima ove teze, značajno je
apostrofirati centralno pitanje koje se samo po sebi nameće: kako
se nacionalne, etničke ili vjerske razlike (mržnja, netolerancija,
isključivost
) u jednoj državi (u ovom slučaju u Bosni) mogu
koristiti kao potisna sila ka demokratizaciji i razvoju tog društva,
umjesto ka stvaranju etnički (vjerski) zatvorenih, nefleksibilnih
i nedemokratskih zajednica.
Najveća greška koju je napravila
međunarodna zajednica u rješavanju balkanske krize jeste njen negativan
stav prema nacionalnim (koje se često kvalificiraju kao nacionalističke)
partijama koje uporno pokušava eliminirati sa političke scene. Njen
napor urodio je negativnim efektima koje je američki novinar samo
s brutalnom istinom iznio u javnost. Divergentnost nacionalnih interesa
etničkih i vjerskih zajednica u Bosni čini pokušaj međunarodne zajednice
da stvori multietničku zajednicu između bosanskih Srba, bosanskih
Hrvata i Bošnjaka teško ostvarljivim. Međutim, pitanje koje se samo
po sebi postavlja je, zašto ne koristiti divergentnost nacionalnih
interesa bosanskih Srba, bosanskih Hrvata (secesija) i Bošnjaka
(teritorijalni integritet BiH) kao instrument za njihovu sopstvenu
(nacionalnu) demokratizaciju i stvaranje moćne potisne sile za njihov
dalji (nacionalni) ekonomski i politički razvoj, što bi postupno
vodilo ka stvaranju "integrativnog političkog ambijenta".
Kako to uraditi kada su nacionalni interesi bosanskih Srba i Hrvata
inherentno isključujući sa nacionalnim interesom Bošnjaka, čije
je životno pitanje opstanak integralne Bosne i Hercegovine?
Možda bi u traganju za odgovorom
na ovo pitanje bilo korisno poslužiti se historijskim iskustvom
preživljavanja Bosne i Hercegovine kao države u njenoj dugoj i zanimljivoj
historiji. Historijski gledano, Bosna i Hercegovina nikad nije bila
vojnički moćnija od Srbije ili Hrvatske, koje su permanentno imale
teritorijalne pretenzije prema njenom tlu. Uprkos toj činjenici,
Bosna je preživjela dug historijski period kao suverena država.
Kako? Neki će kazati zahvaljujući balansu moći između stare srpske
i hrvatske države i zahvaljujući permanentnom balansiranju velikih
sila na Balkanu. Ne sporeći u cijelosti ovu tezu, istraživanja na
ovom planu pokazala su, međutim, da su unutarnji politički i administrativni
odnosi između centralne i perifernih vlasti u Bosni bili mnogo značajniji
za njen opstanak i kontinuitet postojanja od spoljnog balansa moći.
Koristeći historijsko iskustvo preživljavanja bosanske državne zajednice,
moguće je koncipirati novi model rješavanja bosanske krize u suvremenim
uvjetima koji bi demokratizaciju i razvoj Bosne i Hercegovine mogao
učiniti značajnim faktorom realizacije nacionalnih interesa sve
tri etničke zajednice, za razliku od sadašnjeg statusa kada se demokratizacija
Bosne i Hercegovine pojavljuje kao temeljna prepreka realizaciji
nacionalnih interesa etničkih zajednica. Otuda i nemogućnost funkcioniranja
demokratskih institucija i principa.
Imajući u vidu činjenicu da bosanske
institucije ne funkcioniraju ni tamo gdje, realno gledajući, ne
postoje institucionalne blokade (npr., u čisto nacionalnim kantonima,
ili u nacionalno homogenoj Republici Srpskoj), čini mi se da bi
bilo teško obraniti tezu da uzrok svih bosanskih nevolja leži u
dejtonskoj konstituciji zajednice iz koje proističe institucionalna
blokada sistema, kako to zaključuje novinar Ćurak. Ja bih radije
uzroke institucionalne blokade tražio u nemogućnosti dejtonskog
koncepta Bosne da afirmira nacionalne interese etničkih zajednica
kroz proces demokratizacije i razvoja Bosne i Hercegovine. Upravo
iz tih razloga moguće je da imamo takvu državnu administraciju na
svim nivoima koja isključivo počiva na refleksu preživljavanja nepotističkih
i jaranskih klanova, na korupcionaškom i mafijaškom mentalitetu
s izrazito niskim stupnjem intelektualne rezonance koja nije sposobna
proizvesti ni jednu inventivnu ideju koja bi bila dovoljno atraktivna
da stimulira interes bosanskih Srba, bosanskih Hrvata i Bošnjaka
za sopstveni razvoj.
I sve dok se ne kreira takva
koncepcija Bosne i Hercegovine koja će biti atraktivna za sve tri
etničke zajednice (dakako i za međunarodnu zajednicu), ne radi međusobne
ljubavi, već isključivo radi realizacije njihovih sopstvenih nacionalnih
interesa, teško da ćemo moći uvjeriti međunarodnu zajednicu, ili
novu američku administraciju, da permanentno radi na očuvanju Bosne
i Hercegovine kao suverene države. Mnogo je značajnije uvjeravati
novu američku administraciju da postoji egzaktno rješenje bosanske
jednačine sa tri nepoznate koje perspektivno otvara nove horizonte
demokratizacije i razvoja Bosne i Balkana nego uvjeravati je da
"šaptači lažu". Insistiranje na modelu "lažnih šaptača"
moglo bi, kako i sam novinar Ćurak primjećuje, "producirati
opstrukciju".
|
Prof. dr.
N. Bašić, The
George Washington
University, Washington,
SAD
|
|
(Reagiranje:
"Lingvistički domet ne
mogu nadvisiti", Dani
br. 189, 19.1.2001, str.
48)
|
Odgovor na "šutnju"
Kako Dževad Jahić u inovativnom
žanru kratke šutnje s podužim postskriptumom zorno demonstrira svoj,
ne samo lingvistički, domet, želim zasada reći još samo ovo:
1. Neodgovorno je nuditi u obliku
udžbenika, znači, mladim neupućenim ljudima, "nove" koncepte
i teze koji u slavističkoj znanosti nisu ni provjereni ni ovjereni.
Nisam sigurna da jedna osoba, ma koliko se stručnom osjećala, može
biti garantom za ozbiljnost ovakva poduhvata.
2. Ne mogu smatrati "sitnijim
štamparskim greškama" mnoge proizvoljnosti i propuste načinjene
u Uvodu Bosanske gramatike na koje sam ukazala (Dani br.
188, 12.1.2001, 50-51). A takvih ima još.
3. Kako gosp. Jahića ne krasi
prevelika skromnost, samo kratko nešto povodom moje "pseudonaučnosti":
Već dvadeset godina predajem na Institutu za slavistiku u Beču.
Istina, nemam Trilogiju, ali svoje radove, ponajviše iz staroslavenistike,
izlažem na stručnim skupovima i objavljujem u uglednim slavističkim
časopisima, gdje su, nažalost, BH-autori izuzetna rijetkost.
4. Kako sam Bosanka i Bošnjakinja
(djed mi je prije stotinu godina sakupljao i, kao prvi Musliman,
objavio narodne pjesme: Esad Hadžiomerspahić, Muslimanske
narodne junačke pjesme, Banja Luka, 1909; a u familiji imamo
i reisa), legitimirana sam, prema odredbi gosp. Jahića, "rješavati
sudbinu svoje Gramatike", ma šta ovo značilo. Kao stručnjaku
(bez etničkih atributa, naučna istina je, naravno, bez ikakva nacionalnoga
predznaka) pripada mi pravo upozoravati na njene manjkavosti.
P.S. Smatrati moj stil "lovrenovićevskim",
jeste za me golem kompliment.
|
Jagoda Jurić-Kappel,
Beč, Austrija
|
|
(Slučaj Karkin: "Derviš
i Sijač smrti", Dani br.
190, 26.1.2001, str. 27
-28)
|
Niko vam
neće halaliti
Gospodine Karkin,
Nemate pravo unovčiti suze i
patnju, bol i neimaštinu ovog ojađenog naroda. Prije nego što pođete
u Haag da branite Krajišnika, neka vas pljunu roditelji i
rodbina zaklanih, raskomadanih, silovanih, osakaćenih, osramoćenih,
raseljenih, napaćenih i svi drugi koji žive u Bosni i Hercegovini.
Krvave pare kojima vam Krajišnik plaća su pare ovoga naroda i onih
koje već pomenuh uz dužno poštovanje. Niko Vam ih neće halaliti!
Uzmite te pare i nikada se ne vraćajte u Bosnu! Ima narodna: "Kamen
ti usta."
|
Fazila Berbić,
Zenica
|
(Tuzlanske smrti:
"Grad straha", Dani br.
190, 26.1.2001, str. 32
-33) |
Moja
"Krčma" nije okupljalište
Poštovana redakcijo,
Obraćam vam se s molbom da ispravite
par neistina koje je vaš novinar Hasan Hadžić iznio u tekstu
"Tuzlanske smrti: Grad straha". Hadžić je potpuno neprovjereno
iznio da je ubijeni Avdo Imamović posljednji put viđen u
"kafani 'Krčma', zavičajnom okupljalištu Kozlučana". Kao
prvo, ja sam i suviše truda i sredstava uložio da bi bilo ko, a
pogotovo neko ko nikada nije bio u "Krčmi", izjavio da
je to kafana. Restoran "Krčma" je jedan ozbiljan porodični
restoran, u šta se vrlo lako da uvjeriti.
Iako nemam ništa protiv Kozlučana
ili bilo koga drugog, jer su nam svi gosti isti i dobrodošli, restoran
"Krčma" nije nikakvo okupljalište, već, kao što sam rekao,
ozbiljan porodični restoran. Hadžićeve insinuacije bi mogle navesti
na pomisao da je to ko zna kakvo mjesto u kojem se okupljaju ljudi
sumnjiva morala. Možda ne bi bilo ni zgoreg pomenuti da su američki
pripadnici SFOR-a vrlo česti i dragi gosti "Krčme" i ne
želim dopustiti da možda nečija zavist uništi teško stečenu reputaciju.
Žalosno je to što Hadžić nije našao za shodno da svoje navode provjeri
u "Krčmi", nego se očito poveo za čaršijskim naklapanjima.
Doduše, do sada se pričalo da je ubijeni Imamović viđen u jednom
sasvim drugom objektu, koji ne bih spominjao jer nemam namjeru da
nagađam šta se i kako desilo. Stoga vas molim da ovo moje pismo
objavite jer nam zlonamjerna reklama gospodina Hadžića nije potrebna.
Da je sreće pa da živimo u nekoj bolje organizovanoj državi, u kojoj
bi se znalo šta je dozvoljeno a šta ne, gospodin Hadžić i ja bismo
se vjerovatno vidjeli na sudu. Ovako, ne preostaje mi ništa drugo
nego da se na ovaj način borim za svoj i ugled svog restorana. A
vas, poštovana redakcijo, i gospodina Hadžića pozivam da dođete
i sami se uvjerite u toplinu i intimnost restorana "Krčma".
|
Sejfudin
Šućurović,
vlasnik restorana
"Krčma", Tuzla
|
|
Arhiva Dani
191
|
|