Reagiranja

Friedmanov tekst je logičan

Ne vidim mjesta pretjeranoj nervozi gospodina Ćurka zbog članka objavljenog u New York Timesu, posebno ne za osudu svjetskog poretka, za novu zavjeru protiv Bosne ili podgrijavanje "političke patologije" i slično. Nisam ni sam uživao dok sam čitao Friedmanov dosta kratak i ne previše analitičan osvrt, ali mislim da je dosta logičan i precizan u osnovnoj ideji koja postavlja pitanje svrhe ulaganja ogromnog (američkog) novca i političkog ugleda SAD-a te zavidne političke energije i uticaja u nešto što ne samo da ne isporučuje nego već godinama ne pokazuje ni najmanji pomak ka ideji formiranja bosanske države. Ne znam koliko gospodin Ćurak zna i prati New York Times, ali se on ovdje smatra dosta liberalnom novinom za američki politički standard, da ne idemo daleko i citiramo neke Bushove saradnike koji ga deklarišu gotovo komunističkim. Naklonost bosanskom pitanju od prvog dana je neupitna, nepodijeljena i vrlo otvorena, kao, rekao bih, i velike većine američke javnosti. Prvoklasno uređena posljednja stranica glavnog političkog toma koja se zove OP-END jeste stranica gdje se objavljuju urednički osvrti i pisma-pogledi uvaženih ličnosti iz nauke, politike, kulture... o aktuelnim temama iz cjelokupnog američkog života. Otvorena je za apsolutno kontradiktorna mišljenja i ja nisam uspio otkriti nekakav politički plot ili ideološki naboj u cjelini koji bi išao tako daleko da nekome ospori pravo na argument ili mišljenje ukoliko je isto autoritativno i logično. Tamo čitamo šta pišu nobelovci, šefovi država, ministri, književnici i ini o otvorenim pitanjima vanjske politike, okoliša, abortusa, ekonomije, zakonodavstava itd., zatim snagom argumenta i na način na koji mi to sad činimo. Nervoza gospodina Ćurka, pa i moja frustracija dolazi odatle što je Friedman blizu sride, svidjelo nam se to ili ne, i što pravog odgovora već godinama nema odande otkuda je morao doći davno, a to je Bosna. Nije to nikakva zamjena teza, a bogami bi prije mogao biti kakav teži i opasniji sindrom tako dobro poznat u bliskom nam susjedstvu po kojem su uvijek i za sve i apsolutno drugi krivi za ono što nam se loše događa. Ne treba trošiti riječi da bi se kazalo u kakvu psihopatologiju i mrak to može odvesti. Lijepo se vidi preko Drine. Bosna je, kao cjelovita, od prvog dana imala definisanu državnost, apsolutnu političku, medijsku i ekonomsku podršku i naklonost cijeloga svijeta koju nije znala i ne zna materijalizirati jer to nije htjela, jer za to nije imala političke volje i to nije znala učiniti stranka na vlasti. Državnost je svjesno potrošena i reducirana kako bi se stvorila muslimanska država u bilo kom prihvatljivom obliku, a po principu: "šta će nam, babo, Nevesinje kad tamo naših nema". Alija Izetbegović je perjanica najretrogradnije političke nomenklature koja Bosnu ne vidi dalje od turskog osvajanja i čija je politička svijest uobličena prema najrigidnijim islamskim režimima u svijetu. I tu ne može biti pomaka. Tu leže svi odgovori. Američke namjere su tu bile prilično čiste: u otvaranju i najdaljeg kutka svjetskog tržišta za sigurne tokove američkog kapitala koje je krčio NATO, Bosna je trebala biti primjer dobrih namjera gdje će se dati šansa dobrim momcima, a kazniti loši. I to je moglo funkcionirati, okvir je bio dovoljan, da je bilo minimalne kritične mase unutra koja bi omogućila fuziju. No, umjesto nadgradnje i stvaranja, preovladao je stravičan mentalitet koji je navikao da neko drugi uvijek plaća njegove račune. I zato, umjesto ljutnje, treba ili začepiti ili dati jedan jedini dokaz da postoji dovoljno političke volje, samo i jedino među Bosancima, za cjelovitu državu svih koji u njoj žive i znanja da se takva država napravi. Dosljedno tome, drugi nam neće biti krivi, pa ćemo moći sročiti argumentovan odgovor gospodinu Friedmanu i reći mu da ne zna šta govori, te da se ne miješa, pa čak i kad daje svoj novac.

	Sadržaj Arhiva Pretplata Biblioteka DANI Marketing Galerija Impresum	DANI br. 191 02. Februar 2001.