Sadržaj    Arhiva    Pretplata    Biblioteka DANI    Marketing    Galerija    Impresum 
DANI
br. 191

02.
Februar
2001.


Arhiva Dani
191


 


(Američka politika u
BiH: "Ipak se
(o)kreće", Dani br. 190,
26.1.2001, str. 16-18)


Friedmanov tekst je logičan

Ne vidim mjesta pretjeranoj nervozi gospodina Ćurka zbog članka objavljenog u New York Timesu, posebno ne za osudu svjetskog poretka, za novu zavjeru protiv Bosne ili podgrijavanje "političke patologije" i slično. Nisam ni sam uživao dok sam čitao Friedmanov dosta kratak i ne previše analitičan osvrt, ali mislim da je dosta logičan i precizan u osnovnoj ideji koja postavlja pitanje svrhe ulaganja ogromnog (američkog) novca i političkog ugleda SAD-a te zavidne političke energije i uticaja u nešto što ne samo da ne isporučuje nego već godinama ne pokazuje ni najmanji pomak ka ideji formiranja bosanske države. Ne znam koliko gospodin Ćurak zna i prati New York Times, ali se on ovdje smatra dosta liberalnom novinom za američki politički standard, da ne idemo daleko i citiramo neke Bushove saradnike koji ga deklarišu gotovo komunističkim. Naklonost bosanskom pitanju od prvog dana je neupitna, nepodijeljena i vrlo otvorena, kao, rekao bih, i velike većine američke javnosti. Prvoklasno uređena posljednja stranica glavnog političkog toma koja se zove OP-END jeste stranica gdje se objavljuju urednički osvrti i pisma-pogledi uvaženih ličnosti iz nauke, politike, kulture... o aktuelnim temama iz cjelokupnog američkog života. Otvorena je za apsolutno kontradiktorna mišljenja i ja nisam uspio otkriti nekakav politički plot ili ideološki naboj u cjelini koji bi išao tako daleko da nekome ospori pravo na argument ili mišljenje ukoliko je isto autoritativno i logično. Tamo čitamo šta pišu nobelovci, šefovi država, ministri, književnici i ini o otvorenim pitanjima vanjske politike, okoliša, abortusa, ekonomije, zakonodavstava itd., zatim snagom argumenta i na način na koji mi to sad činimo. Nervoza gospodina Ćurka, pa i moja frustracija dolazi odatle što je Friedman blizu sride, svidjelo nam se to ili ne, i što pravog odgovora već godinama nema odande otkuda je morao doći davno, a to je Bosna. Nije to nikakva zamjena teza, a bogami bi prije mogao biti kakav teži i opasniji sindrom tako dobro poznat u bliskom nam susjedstvu po kojem su uvijek i za sve i apsolutno drugi krivi za ono što nam se loše događa. Ne treba trošiti riječi da bi se kazalo u kakvu psihopatologiju i mrak to može odvesti. Lijepo se vidi preko Drine. Bosna je, kao cjelovita, od prvog dana imala definisanu državnost, apsolutnu političku, medijsku i ekonomsku podršku i naklonost cijeloga svijeta koju nije znala i ne zna materijalizirati jer to nije htjela, jer za to nije imala političke volje i to nije znala učiniti stranka na vlasti. Državnost je svjesno potrošena i reducirana kako bi se stvorila muslimanska država u bilo kom prihvatljivom obliku, a po principu: "šta će nam, babo, Nevesinje kad tamo naših nema". Alija Izetbegović je perjanica najretrogradnije političke nomenklature koja Bosnu ne vidi dalje od turskog osvajanja i čija je politička svijest uobličena prema najrigidnijim islamskim režimima u svijetu. I tu ne može biti pomaka. Tu leže svi odgovori. Američke namjere su tu bile prilično čiste: u otvaranju i najdaljeg kutka svjetskog tržišta za sigurne tokove američkog kapitala koje je krčio NATO, Bosna je trebala biti primjer dobrih namjera gdje će se dati šansa dobrim momcima, a kazniti loši. I to je moglo funkcionirati, okvir je bio dovoljan, da je bilo minimalne kritične mase unutra koja bi omogućila fuziju. No, umjesto nadgradnje i stvaranja, preovladao je stravičan mentalitet koji je navikao da neko drugi uvijek plaća njegove račune. I zato, umjesto ljutnje, treba ili začepiti ili dati jedan jedini dokaz da postoji dovoljno političke volje, samo i jedino među Bosancima, za cjelovitu državu svih koji u njoj žive i znanja da se takva država napravi. Dosljedno tome, drugi nam neće biti krivi, pa ćemo moći sročiti argumentovan odgovor gospodinu Friedmanu i reći mu da ne zna šta govori, te da se ne miješa, pa čak i kad daje svoj novac.


Damir Hubana, New
York, SAD


(Američka politika u
BiH: "Ipak se
(o)kreće", Dani br. 190,
26.1.2001, str. 16-18)

Mogu li preživjeti američka i bosanska verzija Bosne

Tekst "Ipak se (o)kreće", novinara Nerzuka Ćurka, pojavljuje se kao jedan od prvih pokušaja javnog sugeriranja odgovarajuće strategije državnoj administraciji u poslijeratnom bosanskom novinarstvu, što raduje i zaslužuje dužnu pažnju i pohvalu.

Novinar Ćurak, kao dobar poznavalac unutarnje bosanske političke stvarnosti, primjećuje da je međunarodna zajednica mogla napraviti najveću korist za našu zemlju, kao i za samu sebe, da je stvorila integrativni politički ambijent koji bi bio najveća brana unutarnjim međunacionalnim raskolima i cijepanju suvereniteta Bosne i Hercegovine.

Teza po kojoj dejtonska pravna i politička konstitucija Bosne i Hercegovine proizvodi institucionalnu blokadu sistema, koja potom proizvodi brojne opstrukcije, što proizvodi nemoć opće mentalne i duhovne transformacije zajednice, što sve više gura međunarodnu zajednicu i ohrabruje "srpsko-hrvatsku skolastiku i bošnjačke dogmatike da bosansku državu vide kao umjetnu i nedovršenu kategoriju", nije toliko diskutabilna koliko je diskutabilna teza da je izlazna strategija iz općeg bosanskog pravnog, političkog, ekonomskog, sigurnosnog i moralnog haosa u insistiranju na kategoriji državnosti koja se potom u tekstu simplificirano svodi na moć samoobrane, kao ključne magične strategije za rješavanje kvadrature bosanskog političkog kruga.

Ovakva izlazna strategija iz bosanske, dakako i iz balkanske, krize, čini mi se, suočava se s brojnim unutarnjim logičkim i političkim poteškoćama, što je ne čine dobrom preporukom za stratešku orijentaciju bosanske državne administracije u rješavanju ovog problema.

Teško bi bilo osporiti tezu koju iznosi američki novinar, što i sam novinar Ćurak potvrđuje kada postavlja pitanje "da li država u kojoj se osnovni postulati demokratije kontinuirano negiraju, uopće, u punom kapacitetu, može biti država"? Upravo na tom fragmentu američki list i insistira. Država koja sama po svom unutarnjem političkom i pravnom ustrojstvu ne može otvoriti perspektive demokracije i sopstvenog razvoja u suvremenim međunarodnim odnosima teško da može očekivati podršku sa strane. Respiratorni aparat političkom režimu, nemoćnom da sam reproducira unutarnju demokraciju i razvoj, međunarodna zajednica može ponuditi u jednom kraćem periodu, ali ne kontinuirano i bez granica. U takvoj situaciji rigidni birokratski aparat međunarodne zajednice sasvim normalno da će pribjeći instaliranju novog političkog modela rješavanja političke krize i to bez ikakvog sentimenta. Ovdje historijske reminiscencije mnogo ne pomažu. Ne pomaže ni to što su neki fragmenti demokratizacije društva očevidni.

Ono što međunarodna zajednica traži jeste prezentacija političkog i pravnog modela koji će moći samostalno instalirati demokratske i razvojne procese kroz koje će Bosna i Hercegovina kao demokratska zajednica iskazati svu svoju sposobnost samopreživljavanja i demokratskog razvoja.

Centralno pitanje je kako Bosna i Hercegovina može ponuditi model sopstvenog razvoja ukoliko njene etničke zajednice ne preferiraju zajedničku državu. Koncipirati državu na individualnim pravima pojedinca bez pune apsorpcije kolektivnog identiteta etničkih zajednica ima, u krajnjoj instanci, značenje negacije samih tih individualnih prava pojedinca. Isto tako preferirati kolektivna prava etničkih zajednica bez mogućnosti realizacije identiteta pojedinca završava se u najbrutalnijoj negaciji kolektivnih prava i sloboda upravo tih zajednica. Američki novinar je, polazeći od nespornih činjenica stagnacije demokratskog razvoja Bosne i Hercegovine, ponudio jednu polovičnu i rigidnu opciju rješavanja bosanskog problema, koja ne bi vodila daljoj demokratizaciji ni Bosne ni Balkana. Naprotiv, takvo rješavanje bosanske krize bilo bi dodatni stimulans za novu koncentraciju antidemokratskih impulsa, što bi vodilo u dalju izolaciju, siromaštvo i bunt, što ne bi bilo od koristi ni lokalnom stanovništvu ni američkoj administraciji, kojoj je ovakav model sugeriran.

Teza da nacionalno-etnički ili vjerski homogene države (u ovom slučaju Srbija i Hrvatska) iskazuju viši stupanj demokratičnosti i fleksibilnost od multietničkih zajednica kao što je Bosna, ne može izdržati test iole ozbiljnije znanstvene kritike. Ne zadržavajući se na slabostima ove teze, značajno je apostrofirati centralno pitanje koje se samo po sebi nameće: kako se nacionalne, etničke ili vjerske razlike (mržnja, netolerancija, isključivost…) u jednoj državi (u ovom slučaju u Bosni) mogu koristiti kao potisna sila ka demokratizaciji i razvoju tog društva, umjesto ka stvaranju etnički (vjerski) zatvorenih, nefleksibilnih i nedemokratskih zajednica.

Najveća greška koju je napravila međunarodna zajednica u rješavanju balkanske krize jeste njen negativan stav prema nacionalnim (koje se često kvalificiraju kao nacionalističke) partijama koje uporno pokušava eliminirati sa političke scene. Njen napor urodio je negativnim efektima koje je američki novinar samo s brutalnom istinom iznio u javnost. Divergentnost nacionalnih interesa etničkih i vjerskih zajednica u Bosni čini pokušaj međunarodne zajednice da stvori multietničku zajednicu između bosanskih Srba, bosanskih Hrvata i Bošnjaka teško ostvarljivim. Međutim, pitanje koje se samo po sebi postavlja je, zašto ne koristiti divergentnost nacionalnih interesa bosanskih Srba, bosanskih Hrvata (secesija) i Bošnjaka (teritorijalni integritet BiH) kao instrument za njihovu sopstvenu (nacionalnu) demokratizaciju i stvaranje moćne potisne sile za njihov dalji (nacionalni) ekonomski i politički razvoj, što bi postupno vodilo ka stvaranju "integrativnog političkog ambijenta". Kako to uraditi kada su nacionalni interesi bosanskih Srba i Hrvata inherentno isključujući sa nacionalnim interesom Bošnjaka, čije je životno pitanje opstanak integralne Bosne i Hercegovine?

Možda bi u traganju za odgovorom na ovo pitanje bilo korisno poslužiti se historijskim iskustvom preživljavanja Bosne i Hercegovine kao države u njenoj dugoj i zanimljivoj historiji. Historijski gledano, Bosna i Hercegovina nikad nije bila vojnički moćnija od Srbije ili Hrvatske, koje su permanentno imale teritorijalne pretenzije prema njenom tlu. Uprkos toj činjenici, Bosna je preživjela dug historijski period kao suverena država. Kako? Neki će kazati zahvaljujući balansu moći između stare srpske i hrvatske države i zahvaljujući permanentnom balansiranju velikih sila na Balkanu. Ne sporeći u cijelosti ovu tezu, istraživanja na ovom planu pokazala su, međutim, da su unutarnji politički i administrativni odnosi između centralne i perifernih vlasti u Bosni bili mnogo značajniji za njen opstanak i kontinuitet postojanja od spoljnog balansa moći. Koristeći historijsko iskustvo preživljavanja bosanske državne zajednice, moguće je koncipirati novi model rješavanja bosanske krize u suvremenim uvjetima koji bi demokratizaciju i razvoj Bosne i Hercegovine mogao učiniti značajnim faktorom realizacije nacionalnih interesa sve tri etničke zajednice, za razliku od sadašnjeg statusa kada se demokratizacija Bosne i Hercegovine pojavljuje kao temeljna prepreka realizaciji nacionalnih interesa etničkih zajednica. Otuda i nemogućnost funkcioniranja demokratskih institucija i principa.

Imajući u vidu činjenicu da bosanske institucije ne funkcioniraju ni tamo gdje, realno gledajući, ne postoje institucionalne blokade (npr., u čisto nacionalnim kantonima, ili u nacionalno homogenoj Republici Srpskoj), čini mi se da bi bilo teško obraniti tezu da uzrok svih bosanskih nevolja leži u dejtonskoj konstituciji zajednice iz koje proističe institucionalna blokada sistema, kako to zaključuje novinar Ćurak. Ja bih radije uzroke institucionalne blokade tražio u nemogućnosti dejtonskog koncepta Bosne da afirmira nacionalne interese etničkih zajednica kroz proces demokratizacije i razvoja Bosne i Hercegovine. Upravo iz tih razloga moguće je da imamo takvu državnu administraciju na svim nivoima koja isključivo počiva na refleksu preživljavanja nepotističkih i jaranskih klanova, na korupcionaškom i mafijaškom mentalitetu s izrazito niskim stupnjem intelektualne rezonance koja nije sposobna proizvesti ni jednu inventivnu ideju koja bi bila dovoljno atraktivna da stimulira interes bosanskih Srba, bosanskih Hrvata i Bošnjaka za sopstveni razvoj.

I sve dok se ne kreira takva koncepcija Bosne i Hercegovine koja će biti atraktivna za sve tri etničke zajednice (dakako i za međunarodnu zajednicu), ne radi međusobne ljubavi, već isključivo radi realizacije njihovih sopstvenih nacionalnih interesa, teško da ćemo moći uvjeriti međunarodnu zajednicu, ili novu američku administraciju, da permanentno radi na očuvanju Bosne i Hercegovine kao suverene države. Mnogo je značajnije uvjeravati novu američku administraciju da postoji egzaktno rješenje bosanske jednačine sa tri nepoznate koje perspektivno otvara nove horizonte demokratizacije i razvoja Bosne i Balkana nego uvjeravati je da "šaptači lažu". Insistiranje na modelu "lažnih šaptača" moglo bi, kako i sam novinar Ćurak primjećuje, "producirati opstrukciju".


Prof. dr. N. Bašić, The
George Washington
University, Washington,
SAD


(Reagiranje:
"Lingvistički domet ne
mogu nadvisiti", Dani
br. 189, 19.1.2001, str.
48)

Odgovor na "šutnju"

Kako Dževad Jahić u inovativnom žanru kratke šutnje s podužim postskriptumom zorno demonstrira svoj, ne samo lingvistički, domet, želim zasada reći još samo ovo:

1. Neodgovorno je nuditi u obliku udžbenika, znači, mladim neupućenim ljudima, "nove" koncepte i teze koji u slavističkoj znanosti nisu ni provjereni ni ovjereni. Nisam sigurna da jedna osoba, ma koliko se stručnom osjećala, može biti garantom za ozbiljnost ovakva poduhvata.

2. Ne mogu smatrati "sitnijim štamparskim greškama" mnoge proizvoljnosti i propuste načinjene u Uvodu Bosanske gramatike na koje sam ukazala (Dani br. 188, 12.1.2001, 50-51). A takvih ima još.

3. Kako gosp. Jahića ne krasi prevelika skromnost, samo kratko nešto povodom moje "pseudonaučnosti": Već dvadeset godina predajem na Institutu za slavistiku u Beču. Istina, nemam Trilogiju, ali svoje radove, ponajviše iz staroslavenistike, izlažem na stručnim skupovima i objavljujem u uglednim slavističkim časopisima, gdje su, nažalost, BH-autori izuzetna rijetkost.

4. Kako sam Bosanka i Bošnjakinja (djed mi je prije stotinu godina sakupljao i, kao prvi Musliman, objavio narodne pjesme: Esad Hadžiomerspahić, Muslimanske narodne junačke pjesme, Banja Luka, 1909; a u familiji imamo i reisa), legitimirana sam, prema odredbi gosp. Jahića, "rješavati sudbinu svoje Gramatike", ma šta ovo značilo. Kao stručnjaku (bez etničkih atributa, naučna istina je, naravno, bez ikakva nacionalnoga predznaka) pripada mi pravo upozoravati na njene manjkavosti.

P.S. Smatrati moj stil "lovrenovićevskim", jeste za me golem kompliment.


Jagoda Jurić-Kappel,
Beč, Austrija


(Slučaj Karkin: "Derviš
i Sijač smrti", Dani br.
190, 26.1.2001, str. 27
-28)

Niko vam neće halaliti

Gospodine Karkin,

Nemate pravo unovčiti suze i patnju, bol i neimaštinu ovog ojađenog naroda. Prije nego što pođete u Haag da branite Krajišnika, neka vas pljunu roditelji i rodbina zaklanih, raskomadanih, silovanih, osakaćenih, osramoćenih, raseljenih, napaćenih i svi drugi koji žive u Bosni i Hercegovini. Krvave pare kojima vam Krajišnik plaća su pare ovoga naroda i onih koje već pomenuh uz dužno poštovanje. Niko Vam ih neće halaliti! Uzmite te pare i nikada se ne vraćajte u Bosnu! Ima narodna: "Kamen ti usta."


Fazila Berbić, Zenica

(Tuzlanske smrti:
"Grad straha", Dani br.
190, 26.1.2001, str. 32
-33)

Moja "Krčma" nije okupljalište

Poštovana redakcijo,

Obraćam vam se s molbom da ispravite par neistina koje je vaš novinar Hasan Hadžić iznio u tekstu "Tuzlanske smrti: Grad straha". Hadžić je potpuno neprovjereno iznio da je ubijeni Avdo Imamović posljednji put viđen u "kafani 'Krčma', zavičajnom okupljalištu Kozlučana". Kao prvo, ja sam i suviše truda i sredstava uložio da bi bilo ko, a pogotovo neko ko nikada nije bio u "Krčmi", izjavio da je to kafana. Restoran "Krčma" je jedan ozbiljan porodični restoran, u šta se vrlo lako da uvjeriti.

Iako nemam ništa protiv Kozlučana ili bilo koga drugog, jer su nam svi gosti isti i dobrodošli, restoran "Krčma" nije nikakvo okupljalište, već, kao što sam rekao, ozbiljan porodični restoran. Hadžićeve insinuacije bi mogle navesti na pomisao da je to ko zna kakvo mjesto u kojem se okupljaju ljudi sumnjiva morala. Možda ne bi bilo ni zgoreg pomenuti da su američki pripadnici SFOR-a vrlo česti i dragi gosti "Krčme" i ne želim dopustiti da možda nečija zavist uništi teško stečenu reputaciju. Žalosno je to što Hadžić nije našao za shodno da svoje navode provjeri u "Krčmi", nego se očito poveo za čaršijskim naklapanjima. Doduše, do sada se pričalo da je ubijeni Imamović viđen u jednom sasvim drugom objektu, koji ne bih spominjao jer nemam namjeru da nagađam šta se i kako desilo. Stoga vas molim da ovo moje pismo objavite jer nam zlonamjerna reklama gospodina Hadžića nije potrebna. Da je sreće pa da živimo u nekoj bolje organizovanoj državi, u kojoj bi se znalo šta je dozvoljeno a šta ne, gospodin Hadžić i ja bismo se vjerovatno vidjeli na sudu. Ovako, ne preostaje mi ništa drugo nego da se na ovaj način borim za svoj i ugled svog restorana. A vas, poštovana redakcijo, i gospodina Hadžića pozivam da dođete i sami se uvjerite u toplinu i intimnost restorana "Krčma".


Sejfudin Šućurović,
vlasnik restorana
"Krčma", Tuzla



Arhiva Dani
191

 

 


početna
stranica
©Copyright Dani 2002 Sva prava zadržana
Preporučeno Microsoft Internet Explorer, 800*600 ili više, Central European Windows-1250 encoding
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na webmaster@bhdani.com


na vrh