Opservatorij

Svijet ogledala

Michelangelo Pistoletto, Vrata ogledala, Umjetnička galerija BiH, januar - februar 2001.

U vremenu kada sve više postajemo zatvorena sredina koju čitav splet političkih i dugih okolnosti gura na periferiju suvremenih tokova i zbivanja u svim vitalnim oblastima civilizacijskog razvoja, dolazak svjetski relevantnog umjetnika Michelangela Pistoletta u Sarajevo prvorazredan je, ne samo umjetnički, događaj. Odmah treba reći da maestro Pistoletto nije slučajno došao u Sarajevo. "Čvrsto jezgro" okupljeno oko projekta ARS AEVI, sadašnje kolekcije i valjda budućeg Muzeja suvremene umjetnosti, na čelu sa neumornim Enverom Hadžiomerspahićem, organizovalo je, uz pomoć Umjetničke galerije BiH i italijanske vlade, ovu izložbu i započelo sa ambicioznim ciklusom seminara iz oblasti umjetnosti u kojima učestvuju poznati umjetnici, likovni kritičari i direktori domaćih i stranih galerija i muzeja.

U velikom obilju događaja i novoprimljenih informacija koje nam je donio Pistoletto (1933, Biella, Italija), i uz malu pomoć njegovih domaćih i stranih prijatelja i poštovalaca, pokušat ćemo se koncentrirati samo na dvije: na samu izložbu, koja je pod nazivom Vrata ogledala ispunila sva tri izložbena nivoa Umjetničke galerije, i na rad njegove fondacije u rodnom mjestu Biella, u okviru koje je započela sa radom jedna nesvakidašnja akademija, Otvoreni univerzitet ideja.

Možda su djela - slike - ogledala Michelangela Pistoletta izložena već decenijama na mnogim njegovim izložbama i prisutna u njegovim predavanjima i tekstovima, ali i dalje predstavljaju idealan primjer kojim bi se demonstrirao odnos suvremena - klasična umjetnost. Pistoletto, sin fresko slikara i restauratora slika, imao je, da je išao linijom manjeg otpora, bezbroj razloga da bude tradicionalist baštineći nepregledno bogatstvo italijanske i evropske umjetnosti, od rimskog slikarstva do moderne umjetnosti.

Raskidajući sa pojmom, funkcijom i upotrebom tradicionalne slike, platna na kome se za cijelu vječnost zadaje jedna statična harmonija, čime nastaju djela koja žive sama za sebe, Pistoletto uvodi (bolje rečeno: prvo promišlja i eksperimentiše) ogledalo umjesto tradicionalnog platna, jer mu ono pruža drugi pristup i drugačije viđenje "istih stvari". Kako piše art kritičar Angela Vitesse u katalogu za Pistolettovu izložbu u torinskoj galeriji GAM: "Autor zastupa autonomiju umjetnosti u odnosu na bilo kakve ingerencije na planu filozofija koje treba emitovati, ali vraća umjetnost svijetu (životu) u smislu razmišljanja i konkretne akcije, s ciljem ukazivanja na nove oblike ponašanja."

Kako platno postaje ogledalo? U početku je Pistoletto nanosio tako debele slojeve boje na platna da su ona postajala refleksna. Poslije slijedi prekrivanje platna staklenim i na kraju čeličnim ogledalima!? Upravo upotrebom ogledala umjetnik se oslobađa ranije pomenute statičnosti i savršene ukočenosti slike (platna) uvodeći sliku u svijet ogledala tamo gdje se promjene i događanja pred slikom istovremeno reflektuju na promjene na slici (ogledalu). Time autor planski gledaoca dovodi u središnju tačku, centar djela, ispunjavajući davno zadati futuristički cilj.

Istovremeno, autor, radeći na slici-ogledalu, naprosto ulazi u sliku, pa i sam čin slikanja, a ne samo krajnji rezultat, postaje osnovni znak umjetničke operativnosti. Napuštajući slikarstvo kao neki mistični i herojski stvaralački akt, Pistoletto zadržava sliku kao predstavu, upuštajući se i sam u svijet spekulacija o tome šta je stvarno a šta privid u slici, odnosno slikarstvu. Na postavljeno mu pitanje da li je moguće aktiviranje ili animiranje slike, on daje potvrdan odgovor objašnjavajući da definitivno napuštanje statičnosti slike ne znači i uvođenje elemenata filma, videa ili televizije u slikarstvo, već da i dalje ostaje slika kao plastični artefakt.

Samu izložbu autor je koncipirao tako da ona počinje od krova, od trećeg galerijskog nivoa, gdje su postavljena neka od ključnih djela Pistolettovog opusa, neophodna za razumijevanje njegovog pristupa umjetnosti. Tu se prije svega misli na njegov poznati Autoportret na ogledalu, na kojem je autorova figura u prirodnoj veličini naslikana s leđa, sa slikarskom četkom u ruci, koju, dakako, neće više imati razloga da upotrijebi jer će ogledalo preuzeti funkciju slikareve ruke na način koji je svojstven samo tom predmetu.

Iz dvorane ogledala, kako ju je nazvala nova direktorica Umjetničke galerije BiH Meliha Husedžinović, put vodi na drugi sprat, gdje posjetioce dočekuje Pistolettov labirint od rolanog natron kartona kroz koji - ako nađete put i kada se probijete - dolazite u prizemlje, u dvoranu svjetlosti. Tu se nalaze ogromne reprodukcije Pistolettovih djela snimljenih u drugim galerijama, koje kao džinovski objekti naslonjeni na galerijske zidove postojećem prostoru daju neka sasvim drugačija značenja.

Na samom kraju izložbe, odnosno na početku galerije, nalaze se eksponati koje Pistoletto naziva vlastitim ključem umjetnosti. Riječ je o dva spojena trougla aplicirana kao otoman, radijator ili vrata, za koja Angela Vitesse kaže da je podsjećaju i na giljotinu, što se može, po njenoj interpretaciji, tumačiti i kao opomena umjetniku da mora biti odgovoran prema zadobijenoj slobodi i da je ne smije zloupotrebljavati na štetu kako vlastitog integriteta, tako i umjetnosti za koju se zalaže. I sam Pistoletto smatra da bi ne samo umjetnici nego i tzv. obični ljudi trebali imati taj "mentalni ključ", zaštitni znak svoje ljudske produkcije i angažmana koji svakome omogućava pristup umjetnosti bez obzira na profesiju. To je, između ostalog, i bio razlog zbog kojeg je maestro osnovao fondaciju koja je već započela svoju djelatnost i osnovala jednu vrstu visoke škole ili akademije koja svake godine, u periodu august - oktobar, primi na "školovanje" 20 gostiju. Akademija slobodne misli prima samo one koji imaju šta da ponude - a to su ideje. Zato se odabrani sretnici i polaznici na ovoj školi nazivaju gostima, a ne đacima ili studentima, a njihovi mentori ili po starinski, profesori samo stručnjacima. Ovim neobičnim i rijetkim obrazovno-stvaralačkim kampom rukovodi poseban znanstveni komitet čiji članovi su promjenjivi i dolaze iz različitih profesija (umjetnici, biznismeni, političari…).

Michelangelo Pistoletto, umjetnik i teoretik, nema ništa zajedničko sa tradicionalnim predstavama o umjetniku - boemu. Sav njegov dosadašnji rad i umjetnički opus je duboko i ljudski i filozofski i estetski promišljen i teorijski utemeljen. Ono po čemu je on uvijek i u svemu umjetnik jeste - što god da radi, bilo u ateljeu, svojoj fondaciji ili kao poznata javna ličnost - posvećenost ideji prema kojoj je umjetnost uvijek moguća alternativa, ako ne da pomiri i najveće suprotnosti, a ono da omogući susrete različitosti. Riječ je tu o umjetnosti življenja, kako onoga najintimnijeg, tako i svakodnevnog, bez ambicije da se utvrdi stroga granica prestanka jednog a početka drugog i obratno. Baš kao i u Pistolettovim ogledalima, u kojima se ne može tačno utvrditi gdje počinje ili završava umjetnost, a gdje svakodnevni život. (E. Dragulj)

Jazz u oficirskom domu

Edin Bosnić Trio i Duhački kvartet Thomasa Rottleuthnera, 26.1.2001, Dom Armije, Sarajevo

Svoj kredibilitet bosanskohercegovačkog jazz otkrića Edin Bosnić je sticao u posljednjih nekoliko godina, pojavljujući se najprije kao klavijaturista sarajevskog ansambla Yazzya (što je ostalo zabilježeno i na CD projektu Bosnian Jazz Document iz 1998). Nastupivši na posljednjem Jazz festu, proteklog novembra, Bosnić je profilirao sebe kao pijanistu i autora čiji aranžmani u sebi združuju dva svijeta - opća mjesta balkanske muzičke tradicije (metar, ritam, melodijsku tematiku) i svjetski jazz mainstream zvuk (dramaturgiju u iznošenju zvučne građe, način improvizacije, aranžerski stil, upotrebu jazz standarda). To je spoj kojemu se obraćaju mnogi ovdašnji jazzeri, ali koji ne urodi uvijek sretnim rješenjima.

Balkanska muzika, naime, u sebi krije niz zamki koje vode u manirizam i lako se preobraze u kič. No, mnogo je i onih koji su je iskoristili kao nepresušan i nezamjenjiv začin svome stvaralaštvu i u tome uspjeli - a primjer za to je i mali ali značajan opus Bosnića kao aranžera.

Mada smo gotovo isti program slušali i na Jazz Festu (nadamo se skorom proširenju repertoara), ovoga puta su gosti iz Austrije bili opravdanje za reprizu. Triju, u čijoj stalnoj postavi, pored Bosnića, sviraju basista Dinko Šimunović te bubnjar i perkusionista Amar Češljar, priključio se Horn kvartet Thomasa Rottleuthnera iz Graza. Njega čini četvero jakih individualaca od kojih je na sarajevskom koncertu svako pokazao svoju osobenost.

Mladi trubač Marko Đorđević, jedan od najboljih učenika Duška Gojkovića, impresionirao nas je svojim kristalno čistim tonom. Stariji kolega, Amerikanac Lee Harper, profesor je trube na odsjeku za jazz Muzičke akademije u Klagenfurtu i, osim što je iskazao svoje majstorstvo u improvizacijama, nastupio je i kao autor jedne izvedene kompozicije - Suspended. Ilse Rüdler donijela je nekoliko bravuroznih sola na tenor saksofonu, koja su izmamila frenetično odobravanje publike, dok je njeno viđenje teme Vezak vezla, opredmećeno na sopran saksofonu, za nas predstavljalo emotivnu kulminaciju koncerta.

Thomas Rottleuthner, bar po pisanju Die Pressea, predstavlja trenutni evropski top među sviračima bariton saksofona. Njegove furiozne i energične improvizacije, na instrumentu na kojem je fizički teško dobiti i jedan jedini ton, upravo potvrđuju ovu tvrdnju. Svih sedam muzičara na sceni dali su svoj maksimum izvodeći poznate teme, Tamburalo momče uz tamburu, Nardis, Emina, Karavan, Vezak vezla, Kradem ti se u večeri rane, Night in Tunisia i Telal viče, na osoben način, duhovito, šarmantno i nepretenciozno - baš kakvi su i sami Bosnićevi predlošci.

Na kraju, na red dolazi već uobičajeni lament nad pozicijom vrhunskog klavira Stainway, koji stoji na škripavom parketu nekadašnje balske dvorane oficirskog doma, okružen hladnim osvjetljenjem stropnih svjetiljki i vojno-realističkom ikonografijom. Postaje već pravilo da koncert koji se dešava u sarajevskom Domu Armije apriorno gubi značajan dio svoje privlačnosti zbog neuvjetne dvorane - gorke pilule koja vodi do najboljeg klavira u državi.

Ipak, ovaj događaj ispunio nas je i stanovitim optimizmom. Publika koja je ugodno popunila salu dokazala je da u ovom gradu jazz postaje faktor svakodnevnog muzičkog života, dakle onog tekućeg i nevezanog uz manifestacije. (V. Andreé-Zaimović)

Miris bajke

Uradiju ne žive mali ljudi. Ni ispod automobilske haube. Djeda Mraz ne živi na Sjevernom polu, već najčešće u stanu s centralnim grijanjem, a odijelo oblači ili zbog honorara ili žnako. Što voli djecu. Kad vuk pojede babu, ne spasi je ni unuka, ni lovac, ni veterinar. Tek ljekar, ako vuk nije bio temeljit. I to je tako. Čim dijete ispod bijele brade prepozna komšiju, tatinog druga s posla, ili "onog s televizije", prestaje biti dijete. Počinje odrastanje: više se ne navija za pticu, već za onog kojota, i sve se češće pominje priča o nekom što je platio da se napravi animirani film u kojem Trkačica spojeno fasuje, ma koliko bila brza.

Čitava ta skala promjena prođe a da ne dotakne one lutke što se najčešće gledaju nedjeljom ujutru, a one su… Djeca bi rekla a da, kao i obično, ne pogriješe puno: Suada Ahmetašević i Safet Hadžimehanović. Oboje glumci sarajevskog Pozorišta mladih, jedinog teatra sa lutkarskom scenom u BiH.

Prije deset godina Pozorište je mladih imalo dvije scene: lutkarsku i dramsku. Dvije godine poslije, kada se nije znalo ni hoće li biti pozorišta, lutkarstvo je ovisilo o jednom čovjeku: glumcu koji je s lutkarstvom počeo 1954. u Tuzli, da bi 18. januara 1961. nastavio raditi u Sarajevu u tadašnjem Pozorištu lutaka. "Iako sam u ratu od lutkara ostao samo ja, želja pozorišta je bila da se ta scena ne ugasi. Zajedno sa Suadom, igrao sam tada Čika Bajkine bajke, obnovili smo predstavu Tigriček i odigrali je preko 600 puta, sa Bajkom o Sarajevu smo imali dvije turneje tokom rata. Poslije smo imali i dvije marionetske predstave, Srećka među bubama i Kekeca. Istina, kada sam ostao sam, bojao sam se za opstanak lutkarstva, no sada je već sve drugačije", kaže Safet Hadžimehanović, najstariji lutkar u BiH, glumac čija je profesionalna biografija zapravo veći ili značajniji dio priče o ovdašnjem lutkarstvu.

Hadžimehanovića i Suadu Ahmetašević ne veže tek zajednički rad u Pozorištu mladih, pa ni ratna iskustva, od kojih bi se dala ispričati istinita priča o preživjelim bajkama. Oboje su, u različita vremena, svoje prve lutkarske uloge odigrali uz jednog od najvećih marionetista bivše Jugoslavije, Antu Hrkača. U dvoiposatnoj predstavi Legenda o Ikaru, Hadžimehanović je igrao u alternaciji baš sa Hrkačem, kojeg je u Alisi u zemlji čuda zamijenila glumica koje će se oni što su nedjeljom umjesto predstava Pozorišta mladih gledali Dozvolite da se obratimo, najprije sjetiti kao lijepe, crvenokose partizanke, članice štaba prve partizanske eskadrile.

Početak njihove priče nije baš ukazivao kako će lutke i Pozorište mladih postati ne samo radnim mjestom zbog kojeg se sanja jedan jedini slobodan vikend, ili barem neradna nedjelja, već i centrom karijere. Safet Hadžimehanović je, naime, trebao ići na studij u Beograd, ali kako tamošnja pravila nisu dopuštala rad uz školovanje, a on nije imao novca za život u bivšoj prijestolnici, izabrao je ostanak u Sarajevu i nikad okončani studij germanistike.

Suada Ahmetašević je, pak, pozorište kao "najmaštovitije mjesto na svijetu" otkrila zahvaljujući komšiji - lutkaru. Ipak, u tom pozorištu nije počela raditi s lutkama. Sa šest godina igrala je balet, da bi kasnije radila na dramskoj sceni. "Prije rata sam uskakala kad god je trebalo, da bi kasnije počela raditi samo s lutkama. Jednom čak i s marionetama, koje važe za najteže."

"Djeca vjeruju lutkama, jer kada se otvori zavjesa, zamiriše bajka i u tome je čar baš marionete, lutke na trideset i nešto konaca, dugih dva metra i trideset centimetara", dodaje Hadžimehanović.

Sa predstavom Čika Bajkine bajke, u kojoj igraju čak devet likova, dvoje je sarajevskih lutkara pozorište dovelo i tamo gdje ga nikada nije bilo. I gdje ga, nažalost, vjerovatno nikada neće ni biti. U školu u selo Gnojnica, u kojoj su u dvije učionice smješteni svi razredi, od prvog do osmog, ili u starački dom u Njemačkoj. "Ti ljudi nas, naravno, nisu razumjeli, ali je nevjerovatno kako su uživali u dječijoj predstavi", sjeća se Suada Ahmetašević.

Marionete, ginjole, javajke, sicilijanke. One su svijet lutaka, umjetnosti oživljavanja onoga što bi bio grijeh nazvati tek običnom rekvizitom. Jer sve lutke nose u sebi priče krajeva iz kojih dolaze i emocije onoga ko ih uzme u ruke. "Treba raspoloženje i emocije prenijeti na njih da bi oživjele", kaže Safet Hadžimehanović, glumac u pozorištu u kojem djeca nikada ne poslušaju savjet uštogljenih roditelja ili namćorastih učitelja da u sali budu tihi. Jer djeca koja se ne unesu u komad, o tom komadu govore sve.

I tek kad ta publika ušuti, pozorišta više neće biti. Prvo lutkarskog, dječijeg. A onda onog drugog. Ako ono uopće poživi dok oni što nedjeljama dolaze u planet lutaka odrastu. (E. Imamović)

Arhiva Dani
191

	Sadržaj Arhiva Pretplata Biblioteka DANI Marketing Galerija Impresum	DANI br. 191 02. Februar 2001.