oš od pobjede opozicije na parlamentarnim izborima u Hrvatskoj početkom prošle godine, a osobito od Mesićeve pobjede na predsjedničkim izborima, moglo se je pratiti kako Ante Jelavić i njegov HDZ spliću novu omču oko vrata hrvatskomu narodu u Bosni i Hercegovini. Taj narod bio je dugih deset godina talac i krvava moneta Tuđmanove nacionalne politike, ali Tuđmanov odlazak i pad njegove stranke u Hrvatskoj ne samo da nije nužno značio i adekvatnu promjenu u Bosni i Hercegovini, nego se tuđmanizam ovdje na neki način post mortem još dublje ukopao, kao u nekakvom vampirski mutiranom produžetku vlastitoga političkog života.

Ante Jelavić i njegov HDZ emanacija su toga zagrobnog oblika preživljavanja tuđmanizma u Bosni i Hercegovini, a pri tomu je, po tko zna koji put, bitno naglasiti da je tuđmanizam bio i ostao projekt izrazito poguban po stvarne interese i život Hrvata u Bosni i Hercegovini. Izgovorene davne 1903. godine, na njega se mutatis mutandis sa savršenom preciznošću mogu primijeniti riječi hrvatskoga političkog mislioca i pisca Antuna Radića. Za razliku od Tuđmana, koji o Bosni nije imao ni želio imati pojma, ali je arogancijom beogradskog štabnoga generala JNA htio o njezinoj sudbini donositi odluke, Radić je po njoj putovao, s ogromnom ljubopitljivošću upoznavao njezine ljude i krajeve, te se ovako izjasnio o hrvatskoj politici spram Bosne: "Njekoji naši ljudi strašno grde onaj narod u Bosni, koji nije za Hrvate, pa ipak ti isti ljudi traže i zahtijevaju da Bosna mora biti Hrvatska! Dakle, ti ljudi očito HOĆE ZEMLJU, A NEĆE NARODA! Ili ako hoće i narod, očito hoće da taj narod protiv njegovoj volji strpaju pod hrvatsku vladu i da tako stvore veliku Hrvatsku. Ja po duši kažem, da nisam za takvu veliku Hrvatsku."

S Jelavićem kao zastupnikom i tumačem narodnih interesa, a poslije Tuđmana, Hrvati u Bosni i Hercegovini spali su na najniže grane u cijeloj svojoj modernoj političkoj povijesti. Sasvim odsječno i sigurno može se reći da niže nisu bili ni 1943, jer iako su dijelom bili u kandžama Pavelićeve zločinačke nacionalne politike, bilo ih je i među onima što su vidjeli i deklarirali novu Bosnu i Hercegovinu, koja hoće biti i hrvatska tako što neće biti samo hrvatska, jer je to jedino ljudski pravedno, povijesno verificirano i politički produktivno. Onaj tko misli da se danas ta mrkonjićka formula iz '43. može difamirati kao komunistička i tek tako odbaciti kao stara krpa, zbog kasnijih ideoloških uzurpacija i unitarističkih iskrivljenja, taj ne može pretendirati da u Bosni i Hercegovini vodi ikakvu, najmanje nacionalnu politiku.

Nažalost, danas među onim hrvatskim faktorima, koji u Bosni i Hercegovini još uvijek formalno ili neformalno vuku konce, ili barem značajno utječu na njihovo povlačenje, nema svijesti o trajnosti i alarmantnosti tih pouka. Najbolje se to vidi po načinu na koji službena Crkva u odsudnim trenucima uvijek pred HDZ-om stoji začarana kao kunić pred kobrom (Krleža), te po potpunoj odsutnosti bilo kakve snažnije očitovane kritičke intelektualne svijesti u odnosu na ta krupna pitanja nacionalnoga opstanka i, konačno, dostojanstva.

U međuvremenu, Jelavić & co. uspijevaju svima (domaćemu političkom okruženju, vlastima u Republici Hrvatskoj, međunarodnoj zajednici, oličenoj prije svega u neponovljivo trapavoj figuri Roberta Barryja i u njegovim nepogrešivo kontraproduktivnim postupcima...) nametnuti svoj diskurs o rješavanju hrvatskog nacionalnog pitanja u Bosni i Hercegovini. To je onaj iz temelja pogrešni, manipulacijski diskurs o "dekonstituiranju", o "ugroženosti najmalobrojnijega naroda", o opasnosti od "svođenja na nacionalnu manjinu", o apokaliptičnoj prijetnji "građanske Bosne i Hercegovine", o ignoriranju "plebiscitarno izražene volje naroda na izborima", itd.

Jedan od rijetkih hrvatskih političara koji je pokazao da mu proniče lažnost i nečiste namjere što stoje iza takve Jelavićeve dreke i harange, bio je ovih dana ministar vanjskih poslova Hrvatske Tonino Picula, kad je izjavio da neće odbiti razgovore s vodstvom HDZ-a, ali kako on osobno smatra da "oni manipuliraju prirodno jakim nacionalnim osjećajem tamošnjih Hrvata, namećući im svojim potezima manjinski a ne partnerski položaj u Bosni i Hercegovini". Picula je nagovijestio come back službene politike Zagreba u bosanskohrvatsku problematiku, imenujući to "jednim od najsloženijih problema hrvatske državne politike", uz zaključak kako je "formuliranje državne politike prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini jedan od naših prioriteta za ovu godinu".

I s drugih, vladinih i nevladinih strana najavljuje se ovih dana porast zanimanja za "hrvatsko pitanje u Bosni".

Marko Tadić, bučno lansiran u javnost kroz jesenašnju aferu na mostarskom sveučilištu, i njegov zagrebački forum HBH (s još nepoznatom preciznom uputom za čitanje kratice!) organiziraju okrugli stol o "hrvatskom entitetu" u Bosni i Hercegovini. Pozvali su mnogo različitih sudionika, ali ljude iz Crkve nisu, "ne treba ih dovoditi u iskušenje", kaže Tadić. Slabo obrazloženje, jer tko bi trebao biti vičniji iskušenjima nego oni! No, javni dijalog im je tradicionalno slaba strana, jer podrazumijeva izloženost kritici kao i sve drugo što je javno, a oni su na kritiku alergični.

Krajem tjedna u Bosnu i Hercegovinu stići će, prema najavama iz zagrebačke štampe, i službeno izaslanstvo hrvatskoga Sabora. Njegov zadatak je da "na temelju razgovora s predstavnicima međunarodnih institucija i hrvatskog naroda u BiH izvijesti Sabor o problemima koji su se pojavili oko zastupljenosti Hrvata i tijelima vlasti". Vidjet ćemo i tko će u njemu biti i s kim će i kako razgovarati, i hoće li u svemu tome biti zrna one mudrosti koju pokazuje mladi ministar vanjskih poslova, rezonirajući o HDZ-ovoj prijevari naroda... Budu li tenori u tom izaslanstvu političari koji o Bosni i Hrvatima u njoj misle poput Budiše, Tomca i sličnih "Svehrvata", Jelavićev diskurs lako će prevladati i u izviješću toga izaslanstva.

Podatak da su u Bosni najmalobrojniji, za Hrvate svakako jest važna politička činjenica, i ona ultimativno traži izvođenje odgovarajućih konzekvencija. One, međutim, moraju biti potpuno suprotne cijeloj dosadašnjoj politici HDZ-a i njegovih adepata, i ovdje i u Hrvatskoj. Šovinistička apsolutizacija nacionalnoga kriterija Hrvate ovdje dugoročno pogađa i ugrožava opasnije nego išta drugo. Činjenica malobrojnosti u dosadašnjoj nacionalnoj politici korištena je potpuno pogrešno - za sijanje straha i psihoze ugroženosti, te za produbljivanje nepovjerenja i omraze prema drugim narodima (osobito prema Bošnjacima). Svaku racionalnu i dobronamjernu politiku, ozbiljno i odgovorno zabrinutu za sudbinu naroda, demografska činjenica najmanje brojnosti morala bi orijentirati u sasvim oprečnom smjeru: ka stvaranju pozitivnih psiholoških i povoljnih materijalnih uvjeta života, te prednjačenju u njegovanju nekonfliktnoga odnosa u svom životnom, socijalnom i političkom okruženju. Cijela preduga povijest cikličnoga opadanja i oporavljanja hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini to izvanredno potvrđuje.

Upravo zato što su najmalobrojniji, za Hrvate je od presudne važnosti političko emancipiranje i subjektiviranje, usvajanje svijesti da politička pluralizacija nije opasnost nego najbolje sredstvo ostvarivanja interesa, i ozbiljnog integriranja u vlastiti politički prostor. Velik problem je to što su (samo)proglašene hrvatske nacionalne institucije (HDZ, Crkva, "Napredak" itd.) u tom pogledu i same neemancipirane i konzervativne, te su kočnica emancipacije i aktivni rasadnik straha od pluralizma (i liberalizma).

A što se tiče Hrvatske, najbolji oblik brige za Hrvate u Bosni i Hercegovini, koji bi ona mogla izabrati na svoju i na njihovu korist, bio bi onaj koji bi počivao na cjelovitom pristupu, to jest na shvaćanju da Hrvatima ne može biti bolje ako i cijeloj Bosni i Hercegovini ne bude bolje. Dakle - aktivan i sustavan odnos prema Bosni i Hercegovini, kao državi i području od čijega normaliziranja i razvoja bitno zavisi i razvoj Hrvatske.

Arhiva Dani
191