Slučaj prviIz Sarajeva nam se javio naš stalni čitalac, čije je ime i prezime poznato redakciji.

Uvažavajući njegovu potrebu za anonimnošću, ne objavljujemo mu generalije, ali pismo je toliko potresno, upečatljivo i bolno da ga, uz neznatna skraćenja, objavljujemo: "Po nacionalnosti sam Sarajlija, a po vjeroispovijesti katolik. Mobilisan sam 20.09.1991. godine i pod oružjem sam branio i, na svu sreću, odbranio svoj rodni grad. Prije rata sam radio u Energoinvestu, gdje poslije demobilizacije 1996. nastavljam sa radom.

Pošto sam prije rata bio podstanar jer nisam imao uslova da živim sa roditeljima zbog veličine njihovog stana, a ja sam se oženio 1983, firma mi u novembru 1992. dodjeljuje napušteni stan u vlasništvu mog preduzeća površine 53 kvadratna metra. Tokom rata, na osnovu rang-liste u firmi, ja zauzimam 7. mjesto na osnovu broja bodova i tako 1996. dobijam trajno rješenje na taj isti stan, te sklapam ugovor sa Sarajevostanom.

Prijeratni nosilac stanarskog prava je bio moj kolega koji je korisnik stana bio samo 17 mjeseci. Po izbijanju rata on prelazi na agresorsku stranu i nakon ranjavanja u ljeto 1992. (bio je u posadi oruđa "praga") odlazi u Njemačku sa suprugom i djecom. U Njemačkoj je boravio do 1996. Kada je njemačka vlada počela vraćati naše izbjeglice, on podnosi zahtjev za izmještanje u treće zemlje i odlazi u Kanadu, gdje i dan-danas živi sa svojom porodicom i posjeduje kanadsko državljanstvo.

U julu mjesecu 1999, preko svog punomoćnika (njegova sestra koja živi u Beogradu) podnosi zahtjev za povrat stanarskog prava u očiglednoj namjeri da stan povrati i proda jer mu je Westendorp omogućio da na jednostavan način dobije 50-60 hiljada maraka. U Kanadi žive i on i supruga sa pristojnim radnim mjestom, dok su mu djeca na koledžu u Torontu. Nažalost, naše vlasti im to omogućavaju, a nas borce, koji smo krvarili za ovaj grad i državu, sa našom djecom istjeruju na ulicu ili u podstanare, dok se njihova djeca školuju po svjetskim metropolama.

Ako su takve radnje provedba Aneksa 7, onda mi stvarno nemamo šta da radimo u svom gradu nego da predamo aplikaciju u neku od stranih ambasada i čekamo izmještanje u treće zemlje, kao što je to nedavno uradio i moj šef, inače magistar geodetskih nauka, koji nakon izvršene deložacije od prije nekoliko dana odlazi sa svojom ženom i djecom u inostranstvo.

Ovakvih primjera ja znam na desetine, a vjerujem da ih ima na stotine, što dokazuju dugački redovi ispred ambasada u Sarajevu."

Nema nikakvog smisla na bilo koji način komentarisati ovu epistolu tuge.

Slučaj drugiU svome "stanu" u ulici Koševo br. 36, Sarajku Nazifu Mulaosmanović je prije desetak dana, uz pomoć jednog muškarca, fizički napala Ljiljana Savić iz Beograda. Nakon napada, u kojem se ratoborna Savićka koristila i rekvizitima iz beogradskih "demokratskih promena" - pištaljkom i čakijom, 62-godišnja gospođa Mulaosmanović završila je na Urgentnom odjeljenju Kliničkog centra, gdje je dežurni liječnik zabilježio da je "bolesnica pod stresom, sa jako visokim krvnim pritiskom (210/120) i vidljivim modricama od udaraca po desnoj nadlaktici, desnom kuku i desnoj strani grudnog koša".

Gospođu Nazifu Dani su posjetili i čuli skoro pa nevjerovatnu priču.

Nazifa je, sa svojom djecom, 13. augusta 1998. godine, kao član šehidske porodice i pripadnica Oružanih snaga i TO BiH, od Kantona Sarajevo dobila stan, odnosno prostorije veš-kuhinje u potkrovlju zgrade u ulici Koševo 38. Te prostorije, koje je, uz puno odricanja i posuđenog novca, pretvorila u koliko-toliko uslovan životni prostor, sada želi da uzme Milena Vuković, trenutno nastanjena u Beogradu! Naime, do početka rata, Vukovićka je živjela u garsonijeri koja se nalazi prekoputa veš-kuhinje u kojoj su sada Mulaosmanovići, i pokrenula je postupak za njen povrat. Gospođa Nazifa tvrdi da ni ona ni njena porodica nikada nisu koristili Vukovićkinu garsonijeru, ali jesu kupatilo jer vlastito nisu imali.

Općinske vlasti Vukovićki su izdale rješenje za povrat stana, a Mulaosmanovićima naređenje da se do februara ove godine isele iz kupatila! "Nismo htjeli praviti probleme, opet smo se zadužili i napravili kupatilo. Vidite, samo kupatilo u ovom stanu ima prava vrata, dok su ulazna vrata improvizirana od šperploče i foto-tapete, tako da izgledaju kao prava", kaže Nazifa i pokazuje ulaze u ostale prostorije na kojima nema čak ni štokova, a kamoli vrata.

Pa, iako su sve uradili po zakonu i na vrijeme, ni ova, zaista neobična deložacija nije mogla proći bez već viđenog scenarija iseljavanja, a za što gospođa Nazifa, između ostalog, vidi razlog i u emitiranju TV spota Dosta je. "Ti spotovi su cinični, oni ohrabruju one koji su svoje stanove napustili tokom rata do te mjere da, kada se vrate ovdje, čak i tuku ljude koji, samo zato što im je agresor srušio njihove domove, žive u njima", kaže gospođa Mulaosmanović i nastavlja svoju priču: "Vukovićka nam je prvo dolazila sa advokatom i prijetila da će uzeti čak i ovaj stan, a potom je poslala i svoje izaslanike - ujnu i brata. Tog dana kada su me napali, imali smo smrtni slučaj u porodici. Čula sam zvono na vratima i, misleći da mi je došao rođak, otvorila sam ih. Pred sobom sam vidjela dvoje nepoznatih ljudi, jednog dvometraša i jednu ženu sa naočalama. Žena je odmah počela da mi psuje Aliju i Armiju, govorila je kako spavam u srpskom krevetu i da će nas sve pobiti. Udarala me je i nogama i rukama, pištala, a onda me i ubola u ruku. Vriskala sam i moja je kćerka strčala niz stepenice. Uspjela je jednom udariti tu ženu, koja se predstavila kao Milenina ujna, a onda ju je dvometraš ščepao, podigao i bacio na pod", govori kroz plač još uvijek vidno potresena Nazifa i objašnjava da je njen unuk uspio pozvati policiju, ali da su napadači, nakon što su ga čuli kako viče da će doći policija, pobjegli.

Ipak, preko Sarajevostana Mulaosmanovići su saznali ujnino ime, ali i to da je ona njima već dobro poznata. Naime, službenici Sarajevostana tvrde da ih je Ljiljana Savić već nekoliko puta ometala svojom famoznom pištaljkom, psovkama i prijetnjama.

Nazifa Mulaosmanović sada, između mijenjanja obloga i uzimanja terapije koju joj je propisao liječnik nakon napada, strahuje od svakog šuma i sakuplja papire neophodne za tužbu protiv Savićke, brata i Vukovićke. U svojoj dokumentaciji ona ima i rješenje kojim je Hidrogradnja Sarajevo dodijelila garsonijeru od 36 kvadratnih metara Mileni Vuković. "Tu nigdje nema ovih mojih 50 kvadrata niti ih je ikad bilo", kaže Nazifa i dodaje: "Ali, ko zna, ako nastave sa onim reklamama, možda ću ja ovih 50 kvadrata morati dati i samoj Savićki. Ionako ovdje više prava imaju oni što su pobjegli iz ovog grada, ili su ga i sami rušili, nego mi koji smo za mir žrtvovali živote naših najbližih. Možda i ta Jugoslavenka ima veće pravo ovdje u BiH od mene!?"

U protekloj sedmici veliki broj on-line čitalaca Dana javio se na naše e-mail adrese reagirajući na članak objavljen u prošlom broju pod naslovom Kad će proći pomračenje. Redakcija Dana zbog svih onih koji žele pomoći školovanje djece koja su u ratu ostala bez roditelja objavljuje kontakt adrese i telefon Udruženja.

Udruženje građana Obrazovanje gradi BiH
Ulica Kaptol broj 18, Sarajevo
Telefon: 210 - 940
E- mail: ogbh@open.net.ba

Znate li kako je u Bosnu i Hercegovinu došla Bijela knjiga? Prije no što odgovorimo na ovo pitanje, treba reći da je Bijela knjiga svojevrsno uputstvo za pripremu pridruženih zemalja centralne i istočne Evrope za integraciju u Evropsku uniju. To otprilike znači da sve zemlje koje žele u EU a imaju status pridružene članice, svoje zakone moraju uskladiti sa 90.000 stranica propisa koji važe u EU, a dobar vodič za to je upravo Bijela knjiga. Ko god je pomislio da je Bijela knjiga došla u BiH zahvaljujući Ministarstvu vanjskih poslova ili Ministarstvu za evropske integracije, Martinu Ragužu i njemu sličnim Evropljanima i intelektualcima, taj se prevario. Kopiju Bijele knjige iz Bruxellesa je prokrijumčario Radomir Marinković, Bosanac, Evropljanin i koordinator Phare Praq III Programa za BiH. Zašto prokrijumčario? Zato što BiH nema status pridruženog člana, pa samim tim ni pravo na Bijelu knjigu. Potom je taj isti čovjek preveo jedan kratki siže spomenutog štiva kako bi relevantne instance upoznao s onim šta im je činiti. Privredna komora je kasnije dala novac za prevođenje cijele Bijele knjige na bosanski, a UNDP je platio recenziju.

Kad je sve bilo gotovo, dr. Jadranko Prlić, ministar vanjskih poslova BiH, organizirao je gala promociju na kojoj je, sav sretan i ponosan, govorio o zaslugama MVP-a. Pritom, nije se udostojio pozvati makar Marinkovića na promociju. I šta onda? Promocija završena, knjiga zaboravljena, a ministri i političari i dalje obećavaju ulazak u Evropu na velika vrata. No, svoju spremnost za Evropu, Vijeće ministara je nedavno pokazalo na praktičnom primjeru. Isti onaj Radomir Marinković, kao član ekspertnog tima Task Forcea za BiH, napravio je Nacrt odluke o industrijskoj politici na nivou BiH i ponudio ga Vijeću ministara na usvajanje. Zemlja koja želi u Evropu mora imati jedinstvenu industrijsku politiku, makar i zbog toga što EU, koja nije država nego skup suverenih država, ima jedinstvenu industrijsku politiku. I umjesto da Vijeće ministara bude zahvalno na papiru koji je po svemu usklađen sa evropskim standardima, ono drsko odbacuje nacrt odluke kao nešto što BiH ne treba u ovom trenutku. No, da ne bi skroz izgubili obraz, članovi Vijeća ministara odlučili su da usvoje Deklaraciju o tome kako BiH u perspektivi treba jedinstvenu industrijsku politiku. Svaka čast, gospodine Raguž, vidi se da iza sebe imate rezultate.

Bosanci su barem u jednom u prednosti nad Amerikancima: da bi jeli čuvenu "Gojkovu jagnjetinu" ne, moraju letjeti hiljadama kilometara. A da su Hamdija i Branko znali zbog čega valja slati helikoptere iz Beograda u Jablanicu, u svom januarskom broju potvrdio je i poznati američki magazin GQ (Gentlemen's Quaterly). Restoran "Lovački dom" legendarnog majstora i velikog humaniste Gojka Jelačića proglašen je u izboru GQ-a za "jedno od deset mjesta u svijetu u koja treba letjeti zbog hrane".

"Hrana je upravo onakva kakvom je i ponuđena -'lambs roasted over charcoal pits'. Samo sjedite u olistalu baštu i naručite 'porciju'. Za pet minuta ćete biti počašćeni kilogramom cvrčećeg, senzacionalnog mesa - kojeg vam je friško isjekao čovjek zadužen za okretanje ražnja na kojem se vrti pet jagnjadi. Vaše meso je ukrašeno tek sa nekoliko pečenih krompirića i kriškama apsolutno izvanrednog crvenog paradajza", prenosi milionskom čitateljstvu američkog magazina oduševljeni novinar.

U tekstu se navodi da je Gojko radio i tokom najgorih perioda užasnog bosanskog rata. "Jasno je i zašto", zaključuje pisac: "Ko bi i u najbezdušnijim vremenima mogao dozvoliti sebi da napadne jedno ovakvo mjesto?"

U pomenuti tekst o Gojkovom restoranu, prošvercovalo se i Sarajevo, kojeg autor hvali i opisuje kao "sexy, cosmopolitan city", dodajući da je grad skoro i previše kosmopolitski, upoređujući njegovu ljepotu sa Firencom.

Više generacija mnogobrojnih ljubitelja Gojkove jagnjetine očito mogu vjerovati kriterijima magazina GQ. Stoga možda i nije zgoreg znati ostalih devet mjesta na svijetu do kojih se, doduše, putuje malo duže nego do najčuvenijeg stajališta na putu M-17 od Sarajeva prema moru. Dakle: Broome, Australija ("Sheba Lane Garden Restaurant"), Roses, Španija ("El Bulli"), Terranuova Bracciolini, Italija ("Osteria Costachiara"), Huntsville, Teksas (New Zion Missionary Baptist Church), Vancouver Island, Kanada ("Sooke Harbour House"), Yountville, Kalifornija ("The French Laundry), London, Velika Britanija ("St. John"), Bangkok, Tajland ("Sala Rim Naam", Oriental Hotel), Mason, Tennessee ("Gus's World Famous Fried Chicken").