Arhiva Dani
191

HISTORIJSKA ČITANKA

Predzadnja stranica

ad bi ušli u neke godine i postali očevi odrasle djece, prestali ići na utakmice, postali veterani u radničkim savjetima svojih preduzeća i prestali planirati godine koje dolaze, kad bi se sasvim uozbiljili, pustili stomake i počeli ih nazivati bojlerima, kad se više nisu brijali vikendom i kad bi im iz ušiju i noseva izrasle debele crne dlake, očevi su jednoga dana Oslobođenje pošli čitati od predzadnje stranice. Ne znajući, tada su ušli u svijet mrtvih, iz kojega će izaći tek onoga dana kada ih više ne bude i kada se njihova stroga i ozbiljna lica pojave na predzadnjoj stranici, tamo gdje se počiva samo jedan dan, ali je taj počinak, pokoj i rahmet, najvažniji detalj svake posmrtne biografije. Sve što nakon toga slijedi je dugo ponavljanje, pravilno ritmizirana mantra sjećanja, pretvaranje tuge u dosadu i zaborav. Predzadnja stranica bila je mjesto na kojem su se posljednji put sretali stari poznanici. Viđali su se tamo školski drugovi, oni koji su bivali izgubljeni po četrdeset godina, a onda jednoga dana vidiš da su sve vrijeme živjeli u ovom gradu, da su vam se putovi svakodnevno presijecali, dugo ste se mimoilazili, sve dok se na kraju niste našli: jedan mrtav, a drugi živ. Otpuhivali su na takve scene očevi, palili novu cigaretu, govorili - eh, što ti je život! Nitko ih nije shvaćao, jer im nitko u tom času nije mogao biti dovoljno blizak. Do nekih godina ne znaš kakva je zapravo smrt, sve dok predzadnjom stranicom ne počne u dugoj koloni stupati tvoja raja.

Rođeni šezdesetih tu su stranicu čitali iz čiste zajebancije. Zbog one naivne posthumne poezije, primijenjenih stihova koji su trebali dočarati najdublju tugu, a besramnoj mladosti bili su smiješni. Tako je teško naučiti riječi da se ponašaju tužno, poučavala je predzadnja stranica, ali nije bilo onih koji bi bili poučeni. Očevi su otpuhivali lamente nad životom, sinovi su se smijali, a jedinom novinskom stranicom koja je tiho slavila anonimnost promicala su lica Sarajlija i Sarajki, prevarenih ljudi koji su se jednog sasvim običnog dana slikali za ličnu kartu ili pasoš, ne znajući da će te fotografije biti predočene svekolikom građanstvu kao nedvosmisleni dokaz njihovih smrti. Da su znali da se slikaju za vječnost, vjerojatno bi složili drugačije izraze lica, ozbiljnije, odgovornije, bez nade i velikih očekivanja, izraze lica namijenjene Bogu.

Jednoga dana, na opće zaprepaštenje građanstva i užas očeva, na predzadnjoj stranici pojavilo se lice široko osmijehnutog čovjeka, očito posvećenika dobre kapljice, koji je u desnici, poput trofeja, držao visoko uzdignuti pileći batak. Proći će godine i nitko nam neće vjerovati, rekao je netko od onih iz šezdeset i neke, izrezao obavijest o smrti nasmijanog bekrije s batakom i spremio je u novčanik. Iz perspektive ove povijesti, bio je to historijski dokument prve kategorije.

Svašta se taj dan pričalo po gradu. Te kakva je to familija koja je svoga mrtvaca mogla tako osramotiti, te kakvo je to Oslobođenje kad takve stvari uopće dopušta, te kako li se samo osjećaju porodice mrtvaca koje su u prvom novinskom susjedstvu s tim batakom, te u šta se to svijet pretvorio kad nas s novinskih stranica gledaju vampiri... Ali već nakon sedam dana nitko se, osim onih koji su se smijali, nije sjećao čovjeka koji nas je o svojoj smrti s fotografije izvijestio u najboljem mogućem raspoloženju. Smijači su ga pamtili, ponavljali njegovo ime i slavili kao građanina kojem se omaklo da u smrti postane veliki.

Je li se omaklo njemu ili njegovoj ožalošćenoj familiji? Na to pitanje, naravno, nećemo pronaći odgovor, ali je lijepo i utješno vjerovati da je neki Sarajlija, shvativši kako mu se bliži smrtni čas, naredio svojima da vascijeli dunjaluk o tom događaju, čim za njega dođe vrijeme, izvijeste onom najljepšom, najdražom i najnasmijanijom slikom. Slikom potpune i nepomućene sreće, da ga se po njoj pamti i da se ne zaboravi kako je bio dobar za društvo i prijatelje, od teferiča vremena nije imao niti da pomisli kome zlo, pa evo i pred Boga ide prostodušan i čist, skupa sa svojim najdražim batakom, pa neka mu Bog milostiv bude i razabere životnu vrlinu među svim tim sitnim grijesima. Teško je i nakon tolikih godina posumnjati da je čovjek s batakom bio jako grješan.

Arhiva Dani
191