"Ovako organizirana vjeronauka predstavlja projekciju političke podijeljenosti države i ozbiljno ukazuje na opasnost politiziranja i ideologiziranja vjeronauke. Vjerske slobode koje su uspostavljene u Bosni i Hercegovini nakon raspada socijalizma i svršetkom rata su zloupotrijebljene i same su u nekim slučajevima postale sredstvom diskriminacije..." Ne, ovo nije nova ofanziva na reis-efendiju Mustafu Cerića, niti novi napad na njegove ahbabe mitropolita Nikolaja Mrđu i kardinala Vinka Puljića. Oni koji postavljaju pitanja kakva nisu postavljali ni mušrici (mnogobošci) - kako magazin Dani etiketira Nezim ef. Halilović, direktor Vakufske direkcije - samo su pronašli odgovor kakav institucija federalnih ombudsmena nudi na pitanje izučavanja predmeta Vjeronauka u školama u BiH. Šta je to što je nagnalo eksperte iz Ureda federalnih ombudsmena da uz vjeronauk i vjerske slobode vežu termine "politizacija", "ideologiziranje", "zloupotreba" i "diskriminacija"?

Dobar, loš, ateista... Od 1994. godine, kada je vjeronauka i zvanično uvrštena kao fakultativan predmet za škole na području Federacije koje je tada kontrolirala Armija BiH, ne prestaju rasprave o tome da li će na ovaj način škole biti pretvorene u crkve i džamije. Dilema da li je djeci potrebnije vjersko obrazovanje koje će ih podučiti kako postati "dobar" musliman, katolik, pravoslavac... ili učenje o četiri velike monoteističke religije, razriješena je na najgori mogući način: novim pitanjima. Kao što je, primjerice, da li vjeronauka treba biti obavezan ili dobrovoljan predmet u školi?

Za sve to vrijeme, dok su odrasli mudro raspravljali i svađali se o stepenu kontrole nad dječijim dušama, djeca su izložena nekoj vrsti kontroliranog obrazovnog haosa. U skladu sa ustavnim uređenjem države, Srpska pravoslavna crkva je u Republici Srpskoj postala jednakija od druge dvije religije, pa se, shodno tome, u tom dijelu BiH izučava samo pravoslavlje, iako je formalno ostavljen prostor za organiziranje nastave i za djecu iz "manjinskih naroda". Pritom, pravoslavna vjeronauka, koje li slobode, nije obavezna za djecu nesrpske nacionalnosti. S druge strane, kako u Federaciji ne postoji mogućnost da jedna religija bude "državna", zakonodavci iz dvije vladajuće nacionalne stranke su se pobrinuli da na drugi način zabetoniraju zidove među djecom različitih, pa čak i iste vjeroispovijesti.

Kako obrazovnu politiku u Federaciji diktiraju kantoni, a program predmeta Vjeronauka donose vjerske zajednice, u onim kantonima koji su nekad bili pod kontrolom Armije, a sada Islamske zajednice i SDA, vjeronauka se u osnovnim školama izučava kao obavezni (Unsko-sanski i Bosanskopodrinjski kanton), izborno-obavezni (Sarajevski, Zeničko-dobojski i Tuzlanski kanton) ili kao fakultativni predmet (dijelovi Srednjobosanskog i Hercegovačko-neretvanskog kantona). Drugim riječima, u Bihaću i Goraždu nije ostavljena nikakva mogućnost izbora i učenici moraju, htjeli ili ne, pohađati vjeronauku, uz ogradu da u USK-u roditelj može zatražiti oslobađanje djeteta od nastave - naravno, pismeno obrazlažući razloge tog "bogohulnog" čina. U Sarajevu se radi o izboru između vjeronauke i historije religija, pri čemu, treba li napominjati, plan i program predmeta historija ili kultura religija nikada nije napravljen!? U kantonima pod kontrolom Katoličke crkve i HDZ-a vjeronauka je uglavnom izborni predmet, što znači da kada se učenik, odnosno roditelj, opredijeli za njega, predmet postaje obavezan. Varijacije (ne)ocjenjivanja i (ne)ulaska ocjene u prosjek godišnjeg uspjeha gotovo da prate šarolikost obaveze djece da dolaze na nastavu vjeronauke.

Navedeno "bogatstvo mogućnosti" rezultiralo je u praksi apsurdnim primjerima iskrivljavanja same suštine vjerskog obrazovanja u osnovnim školama. Tamo gdje je zakon utjerivao djecu u suru (Unsko-sanski kanton), vjeroučitelji su izbacivali učenike iz škole jer su dolazili na nastavu u majicama kratkih rukava i pantalonama sa kratkim (previše!) nogavicama, od učenica se tražilo da nose marame na glavi za vrijeme časova vjeronauke, a, do uvođenja mogućnosti da izaberu "svoju" vjeronauku, dešavalo se da djeca Bošnjaci, tamo gdje su u manjini, prisustvuju katoličkoj vjeronauci iz prostog razloga jer se nisu željeli odvajati od svojih vršnjaka. Sada se u školama koje pohađaju djeca različitih konfesija ili uči "većinska" vjeronauka ili se djeca sortiraju po religijskoj pripadnosti u grupe, dok oni koji ne pohađaju vjeronauku - čekaju van škole!?

Ni džamija, ni škola Računajući valjda na činjenicu da je onih koji "čekaju van škole" zanemarljivo mali broj, i odlazeća vladajuća struktura i vjerski službenici i dalje podupiru postojeći nakaradni sistem, smatrajući ga, izgleda, krajnjim dometom u procesu instaliranja vjere u državne školske institucije. Doduše, cifre im idu naruku. Primjera radi, prema riječima Emine Pleh, stručnog saradnika Pedagoškog zavoda BiH, u 58 osnovnih škola na području Kantona Sarajevo procenat bošnjačke djece koja pohađaju predmet Vjeronauka je oko 90 odsto. U 16 škola vjeronauku izučavaju svi učenici, u 16 škola procenat djece je od 92 do 99 odsto, u ostalim školama je taj procenat ispod 92 odsto, ali nigdje nije ispod 50 odsto. Što se tiče katoličke vjeronauke, u Sarajevskom kantonu se izučava samo u Katoličkom školskom centru kao izborni predmet, jedan čas sedmično, te u 6. osnovnoj školi na Stupu. "Po našim pravilima, ostavljena je mogućnost vjeronauke svih konfesija, ali se izučava samo katoličanstvo jer nam Islamska zajednica nikada nije dala vjeroučitelja", ističe Vera Kac, direktorica KŠC-a u Sarajevu.

Safet Halilović: "Bosna je višereligijska zemlja i obredoslovlje treba pripasti vjerskim zajednicama"

Visok procenat učenika koji pohađaju vjeronauku može se, zaista, tumačiti kao znak da je vjeronauka pronašla svoje mjesto u školskim programima, uprkos činjenici da su vjerske zajednice pravile plan i program vjeronauke još 1994. godine, i tome da niko nikada nije napravio udžbenik koji bi bio odobren od Federalnog ministarstva obrazovanja. Ali dobar odziv isto tako može biti rezultat nedostatka bilo kakvog ozbiljnijeg promišljanja u vezi sa posljedicama nekritičkog prihvatanja jednog obrasca vjerskog obrazovanja. Oni koji su, pak, ozbiljnije razmatrali pitanje vjeronauke u školama, poput Enesa Karića, profesora na Fakultetu islamskih nauka, još su se prije nekoliko godina pitali: "Da li je škola ambijent za praktično učenje npr. obrednog pranja/abdesta, može li dijete u školskoj učionici naučiti formu namaza, itd., odnosno može li se intima vjerskog obreda otrgnuti iz mekteba i džamijskog ambijenta (gdje je stoljećima bila) i presaditi naprečac u školske klupe?! Ukratko, ne prenosi li se džamija u školu, pa, na koncu svega, nećemo imati ni džamije ni škole?!"

Karićeva pitanja (koja su i tada, u napisu o istoj temi, citirana u Danima) jednako su ostala bez odgovora jer se nije našao niko dovoljno hrabar da protivrječi pritiscima iz vjerskih zajednica, koje su konačno, nakon pedesetogodišnje stege ateizma, "došle na svoje". Još je tada bilo jasno da su škole postale svojevrsni "regrutni centri" polovnih članova vjerskih zajednica, koji su u vjeru ulazili neupućeni u obredne i praktične aspekte svoje vjere i sa minimalnim znanjem o drugim religijama iz svog neposrednog okruženja.

U takvoj situaciji, uviđajući valjda da bi bilo opravdano preduprijediti etabliranje novog "marksizma" u obrazovni sistem BiH, međunarodna zajednica je počela otvoreno insistirati na prihvatanju predmeta Kultura religija kao obaveznog obrazovnog sadržaja. Potpisujući Sporazum o obrazovanju u maju prošle godine, entitetski ministri obrazovanja su prihvatili i predmet Kultura religija. Kako su krajem prošle godine pojasnili iz OHR-a: "Novi predmet Kultura religija nije planiran da na bilo koji način zamijeni vjeronauku tamo gdje se taj predmet podučava. Namjera je da se kroz ovaj predmet svim učenicima pruže objektivne i nediskriminacione informacije o četiri glavne religije koje se ispovijedaju u BiH, te o njihovim tradicijama." Postavljajući kulturu religija na prvo mjesto svih nastavnih planova i programa koji se koriste u BiH, OHR "smatra poželjnim da, sve škole koje odluče da i dalje podučavaju vjeronauku, obuhvate religije svih učenika koji ih pohađaju".

Lažne dileme i prave predrasude Tako je OHR, kako u izjavi za Dane reče Ismet Salihbegović, zamjenik ministra obrazovanja Kantona Sarajevo, "propisao stvari koje su osjetljive". Prema njegovim riječima, već u narednoj školskoj 2001/2002. godini u osnovnim školama je predviđeno obavezno izučavanje predmeta Historija religija. A njegov kolega, savjetnik federalnog ministra obrazovanja Abdulah Jabučar navodi preporuku da se taj predmet izučava u osmom razredu osnovne škole i u završnim razredima srednje škole. "Ima, međutim, nagovještaja od strane međunarodne zajednice da će se izučavati u svim razredima osnovne škole, ali ja ne vjerujem da će to proći", kaže Jabučar, dodajući kako je i za vjeronauku u pojedinim kantonima svojevremeno bilo predviđeno i po dva časa sedmično u svim razredima osnovne škole, što je ovaj predmet činilo najzastupljenijim u školskom programu.

Pitanje da li će kultura ili historija religija u potpunosti potisnuti vjeronauku iz škole, očito, javlja se kao lažna dilema mada je već sada jasno da, uz međunarodnu zajednicu, i nove vlasti žele vidjeti ovaj predmet kao najmanje loše rješenje u reformi vjerske naobrazbe.

Safet Halilović, aktuelni ministar obrazovanja u Vladi Sarajevskog kantona i jedan od lidera Alijanse za promjene, potvrđuje to u izjavi za Dane: "Mi bismo preferirali predmet Kultura religija. Bosna je višereligijska zemlja i obredoslovlje treba pripasti vjerskim zajednicama."

Vjerske zajednice, naravno, neće sa blagonaklonošću gledati na ovaj stav jer je očigledno da se smanjuje mogućnost njihovog direktnog uticaja na obrazovni sustav, ali i na mentalno i ideološki najzdraviju populaciju u BiH. Što nužno ne mora voditi novom sukobu na relaciji država - vjerske zajednice jer postoje i rješenja koja bi mogla biti u najboljem interesu onih o kojima je zapravo sve vrijeme i riječ: učenika. "Nama je potreban vjeronauk i kao obrazovni i kao konfesionalni predmet. Zato vjeronauk treba predavati u školi kao obrazovni i kao obvezatni, a ne fakultativni predmet, a u vjerskoj zajednici kao konfesionalni predmet", kaže fra Mile Babić, profesor Franjevačke teologije u Sarajevu. Ovaj ugledni teolog je zapravo tu sublimirao suštinu odgovora na pitanje kakvo obrazovanje ponuditi djeci: "Kao obrazovni predmet, vjeronauk je opće dobro i zato spada u nadležnost države... Opće je dobro da u BiH jedni druge upoznamo, da upoznamo vjeru svojih susjeda i prijatelja. Opće dobro je, dakle, da jedni druge upoznamo i razumijemo, jer je činjenica da mi u BiH jedni druge ne poznamo, točnije rečeno, da imamo predrasude jedni o drugima: kršćani o muslimanima i muslimani o kršćanima itd. Te predrasude i stereotipi najbolje se razbijaju objektivnom informacijom, objektivnim znanjem o svim vjerama u BiH. To se postiže predavanjem vjeronauka u školi kao obrazovnog i obvezatnog predmeta."

Razbijanje predrasuda, onemogućavanje zloupotrebe i politizacije vjere, izbjegavanje svake mogućnosti diskriminacije onih koji su u manjini i pravljenje obrazovnog sistema koji neće fabricirati mržnju, neostvarivo je bez vraćanja određenih aspekata vjeronauka u vjerske zajednice. Jer, kako kaže fra Babić: "Vjeronauk koji se predaje u školi kao konfesionalni predmet naglašava samo jednu stranu vjere, a to je doktrina (nauka, nauk), zato se zove vjeronauk i tako ispada da je vjera puki doktrinarni sistem, puki teoretski sistem. To naglašavanje samo doktrinarnog aspekta vjere čini vjeru podložnom ideologiji i manipulaciji..."

Ukoliko bi se izbjegle sve ove zamke, onda nema prepreka da se u okviru vjeronauka kao obrazovnog predmeta ili u okviru historije religija, pored upoznavanja sa islamom i kršćanstvom (katolicizmom i pravoslavljem), te judaizmom, djeca u osnovnoj školi ne upoznaju i sa ateizmom, kao učenjem koje ima određeni postotak svojih sljedbenika u BiH! Ova Babićeva ideja, provedena u praksi, i praktično bi pokazala spremnost i države i vjerskih zajednica da u potpunosti oslobode dječiji um od tereta suženog, jednokonfesionalnog obrazovanja iz koga je, uz to, amputiran onaj suštinski, praktični dio.

U suprotnom, u pravu će biti oni koji misle poput Olge Popović-Obradović, članice srbijanskog Helsinškog odbora i profesorice na Pravnom fakultetu u Beogradu, koja je nedavno u aktuelnoj raspravi o potrebi uvođenja vjeronauke u školama u SR Jugoslaviji, za emisiju Most Radija Slobodna Evropa, rekla sljedeće: "Cilj i smisao vjeronauke je usvajanje religijskog pogleda na svijet i određene crkvene dogme. Riječ je o postavljanju dogme kao temelja vaspitanja, kao temelja sveukupnog pogleda na svijet. Nema nikakve sumnje da se radi o jednoj vrsti indoktrinacije."

Arhiva Dani
190