e znam kako da počnem ovu priču. Sve je kao u filmu. Prije desetak minuta, danas, u srijedu 17. januara, trebao sam biti na ručku sa Hishamom Mikkijem (54), generalnim direktorom RTV Palestine, u hotelu Beach u Gazi, samo par stotina metara od zvanične rezidencije Jasera Arafata. Zakasnio sam na taj ručak nekoliko minuta i stigao da vidim nešto što sam mislio da pripada ovdašnjoj prošlosti: Hisham Mikki ležao je u krvi u restoranu hotela, pored stola za ručak postavljenog za dvoje. Okolo je vladala panika. Sirene na sve strane, ljudi koji trče, žene što galame. Nisam mogao nikome ništa da objasnim, vratili su me natrag u kompleks Muntada, sjedište predsjednika. Mnoštvo ljudi na sve strane, konfuzija.

Mohamed Zek, kojeg znam još iz "bivših vremena", govori perfektno naš jezik, pokušavao je da mi objasni ono što je on shvatio. Hisham je sjedio sam u restoranu hotela i, prema prvom svjedočenju konobara, za druga dva stola pored njega, dvojica nepoznatih muškaraca. U jednom trenutku oni su ustali istovremeno, prišli na po metar sa svake strane Hishamu, izvadili ispod jakni istovremeno neko automatsko oružje i sa samo par hitaca, vrlo precizno, pogocima u glavu i u grudi, na mjestu ubili Palestinca. Do ovoga časa, pola sata poslije svega, masovna potraga za ubicama po Gazi još nije dala rezultat. Ljudi su u šoku i niko se ne usuđuje još ništa da kaže. Očigledno je, jedino, da su posao obavili profesionalci. Ovoga časa doktori su potvrdili - metak u glavu i metak u srce. Oba smrtonosna.

Gaza, 14. januar 2001: Hisham Mikki sa Jaserom Arafatom

U susret važnom sastanku Hishama Mikkija sam upoznao prije više od deset godina u Kairu. Radio je za egipatsku televiziju i sanjao kada će i hoće li se ikada vratiti u Palestinu. Nije slovio za čovjeka koji se bavio politikom ili, u najmanju ruku, nije bio poznat po funkcijama u PLO-u. Znalo se da je veliki profesionalac. Kada sam stigao u Jerusalem, kazali su mi da mu se javim, da mi može biti koristan sagovornik, kako bih imao još jedan značajan kamenčić u mozaiku cijele priče koja se ovdje ubrzano odvija. Aly Rajan, šef ureda TV Palestine u Ramali, preuzeo je na sebe da me poveže sa Hishamom. U međuvremenu, preporučili su mi da se vidim sa Uri Savirom, koji je bio glavni izraelski arhitekta mirovnog projekta definisanog i usvojenog u Oslu, 1993. godine. Tada je bio generalni sekretar izraelskog Ministarstva spoljnih poslova i šef njihove delegacije u Oslu. Danas je član Kneseta i direktor "Peresovog centra za mir". Desna je ruka Shimona Peresa, po mnogima, u ovom času jedinog Izraelca spremnog i sposobnog da prihvati potpuni, koliko-toliko pravedni i trajni mir sa Palestincima.

Bilo je jasno da svi oni, na neki način, predstavljaju novu snagu koja na Bliskom istoku pokušava da učini konačno korak više od prethodnika opterećenih prošlošću. Jutros sam, poslije mnogih lutanja minulih dana po Izraelu i palestinskim teritorijama, poslije susreta sa raznim ljudima, sjeo da napišem priču o miru koji se (ne) očekuje. Tad su me pozvali iz Ramale i kazali da moram odmah u Gazu, da me tamo čeka Hisham Mikki, koji će me odvesti na "važan sastanak". U svakom slučaju, kazali su, moram biti tamo do dva po podne, jer čovjek sa kojim treba da se sretnem u četiri sata putuje u Kairo. Znao sam o čemu je riječ i sjeo u prvi taksi, koji me doveo poslije sata vožnje na check-point Erez, posljednje mjesto prije ulaska u Gazu.

Sunce, vrućina, tišina. Nigdje nikoga. Kontrola sa izraelske strane brza i ljubazna. Taksista nije mogao dalje. Prošao sam pješke stotinjak metara do druge kontrole i onda još stotinjak do palestinske policije. Tamo znaju da dolazim. Formalnosti su kratke. Taksista me vodi do Muntade, velikog kompleksa blizu mora u kojem je sjedište Arafata. Policajci i vojnici na kapiji imaju moje ime na komadiću papira i bez problema me puštaju. Jedan od vojnika mi daje karamelu. Tek tako. Pred glavnim ulazom u centralnu zgradu srećem Taiba Abdelrabima, generalnog sekretara Predsjedništva palestinske administracije u Gazi i vrlo bliskog saradnika Jasera Arafata. Znamo se još iz Kaira i iz "one" Jugoslavije, u kojoj je bio jedno vrijeme predstavnik PLO-a. Kažem mu da imam sastanak sa Hishamom, i on pita nekoga okolo gdje je direktor TV-a. Kažu mu da je upravo izašao, da je otišao u hotel Beach i da je rekao da me dovedu tamo. Dok smo čekali auto, nastalo je komešanje i onda je došla vijest. Blijed i uzbuđen, Taib je samo rekao: "Vidiš, to je naš život..." Zagrlio me i kazao: "Sreća da bar ti nisi bio tamo…"

Magično fifti-fifti Pada mi na pamet u ovom času jedna sasvim druga stvar: Sastanak sa Uri Savirom u Tel Avivu, prije dva dana, počeo je pitanjem koje mi se učinilo čudno: "Za kada pišete vaš članak?" Na pitanje zašto, odmah je rekao: "Sve što napišete danas, može biti promijenjeno u narednih sedamdeset dva sata. Ovdje se ništa ne može predvidjeti. Nikada ne znate šta će se desiti. Peres je u Gazi, pregovori su neprekidno u toku. Šanse su fifti-fifti. To nije malo." Kakve šanse? Šanse da se nešto učini prije izbora u Izraelu zakazanih za 6. februar. A to je, bezmalo, sutra.

Od tog našeg susreta do časa kada ovo pišem u Jerusalemu, prošlo je 48 sati. Velike vijesti o historijskom sporazumu još nema. U međuvremenu bio sam još jednom u Ramali i u Jerihonu (Jericho), ispred kojeg stoji tabla "Najstariji grad na svijetu", i evo sada, u Gazi. Putovao sam palestinskim taksijima raznoraznim zaobilaznim prašnjavim putevima, kroz uboga siromašna sela gdje nema izraelskih kontrola, slijedio vozačeve instrukcije koju akreditaciju na kojem mjestu treba da pokažem, gdje ću kazati da sam obični turist (čuj turist u ova vremena), a gdje da sam novinar, za koga ću biti iz Sarajeva a za koga iz Jugoslavije, jer se svi Palestinci sjećaju Tita i pojma nemaju gdje je i šta znači "Bosna". Kada im spomenete Sarajevo, ozbiljno klimaju glavom i znaju da je tamo srušeno nešto što je "nekad bilo jako sretno i jako lijepo"...

Pronalazio sam stare poznanike i na jednoj i na drugoj strani, nastavljali smo priče kao da smo se jučer razišli, a ne prije dvanaest godina, pa ipak, nisam osjetio ni jednog momenta da je ta magična crta koja dijeli stotine godina tenzija, ratova, drama i tragedija svedena baš na onih 72 sata, koliko je slutio optimista Uri Savir govoreći: "Fifti-fifti je ogroman razlog za optimizam, toliko blizu nikada nismo bili. Mi danas, ipak, razgovaramo o tehničkim detaljima, a ne o tome treba li i može li biti mir..."

Ni on ni ja nismo razmišljali u tom času o priči kao što je ova sa Hishamom. "Peresov Centar za mir" imao je zajedničke projekte i sa RTV Palestine, znam da su neke emisije već radili zajedno u Jerusalemu. I sada se sve vraća na onu konstataciju koja je ovdje, očigledno, najsigurnija. Problem trajnog mira ovdje je u tome što niko nikome ne vjeruje. Uprkos velikim promjenama, što su očigledne. Ne samo prije deset godina, kada sam posljednji put hodao Jerusalemom, Gazom, Ramalom, Betlehemom, Bir Ševom (Be'er Sheva) i slušao priče ovdašnjih ljudi, već ni prije pola godine niko "normalan" ne bi ni pomislio da će jedni ili drugi pristati na to da Jerusalem bude glavni grad i jednima i drugima, da će se razgovarati o kvadratnim metrima teritorija, utvrđivati precizne cifre izbjeglica koje su decenijama svuda po svijetu a sada se spremaju kući.

"Ona 72 sata" Sa starim drugarom, nekadašnjim beogradskim studentom, čovjekom koji je bezmalo četrdeset godina lutao po svijetu kao izbjeglica, sjedio sam jučer pred njegovom kućom u Jerihonu, tri stotine metara "ispod mora", jeo narandže iz njegove bašte i slušao kako kaže ono što je tačno: "Prije tri godine proglasio bih ludom svakoga ko bi mi kazao da će ovo biti moguće..." Niko, naravno, nije lud, pa ipak, stvar se desila. Ili se nije desila, jer samo tri stotine metara odatle, na ulasku u Jerihon, klasični je check-point izraelske vojske preko kojeg moj drug ne može, kao što ne može ni većina ostalih Palestinaca iz Jerihona. Par kilometara odavde granični je prelaz između Izraela i Gaze, ljepši, uredniji i veći nego bilo koji granični prelaz na našim novim granicama, pa ipak, taksista odande ne može ovamo, i obratno. Jedni voze sa jedne strane, drugi sa druge.

Razlika je ogromna u tome što i sa jedne i sa druge strane taksisti sanjaju kako bi mogli obostrano da voze "punu turu", jer se i jedni i drugi osjećaju kao u kafezu. "Izraelska vojska je blokirala prilaze palestinskim gradovima, ali ta blokada znači da mi ne možemo nikuda. Ovo je toliko mala zemlja da svaki check-point zatvara i one sa jedne i one sa druge strane…", kaže taksista koji ima žute tablice, znači - državljanin Izraela. Nisam uspio dokučiti, iz njegove ukupne priče, da li je Jevrej ili "izraelski Arapin", kako se ovdje zovu oni Palestinici koji imaju status građana Izraela i dokumenta u kojima, ipak, piše da su Palestinci. Neki strani novinari, stalno akreditovani ovdje, sjedeći u luksuznom i mitskom hotelu American Colony u kojem su odsjedali i Lawrence od Arabije, Churchill, Sadat, Byron, Peter O'Toole, Kralj Husein... često nervozno pominju da "onih 72 sata" ističe i kako su u pitanju minuti.

Ne znam. Nisam siguran. Ljudi koji su doista unutra, u cijeloj priči, stalno ponavljaju "kako da im vjerujemo". Palestinci misle da će Izraelci nastaviti sa okupacijom i naseljavanjem njihovih teritorija i poslije potpisivanja mira, Izraelci da će Palestinci nastaviti sa bombama, diverzijama, Hammasom… Palestinci koje sam sretao tvrde da će se cijela stvar strašno radikalizirati na vjerskoj osnovi, ako se konačno ne razmijene teritorije za mir, a Izraelci ne mogu da vjeruju zašto Arafat nije prihvatio sve ono što je "ponudio Barak, kada je ponudio mnogo više nego bilo ko prije njega". Bivši Arafatov lični sekretar, dr. Sami, kazao mi je u Jerihonu sasvim drugu stvar: "Arafat im je dao sve, sišao je ispod svake granice koja je bila moguća, založio ime i ugled u arapskom svijetu i među svojim ljudima, pa ništa. Oni su ludi..."

Sinoć su ovdje, u Gazi, bili značajni pregovori. To je sigurno. Trebali su biti i večeras. Palestinci su sa jednom "značajnom izraelskim jezgrom" dostigli vidan stepen povjerenja. Onda su odjeknuli pucnji u hotelu Beach, za stolom za koji sam zakasnio nekoliko minuta. Tenzije, gnjev i tiha osuda na adresu koja se ne pominje, ali visi u vazduhu, očiti su. Maloprije sam čuo i sljedeću priču: "Znate li vi ko je svojevremeno ubio u Tunisu Abu Džihada, našeg velikog lidera...? Barak, kao oficir specijalnih snaga izraelske vojske preobučen u ženu…" Danas i sutra očigledno neće biti susreta na koji me Hisham Mikki pozvao. U Gazi neće biti mnogo toga da se vidi, sem gnjeva i novih osuda. Idem natrag do prelaza, jednim taksijem, pa od prelaza Erez, drugim do Jerusalema. Onih 72 sata nekako je sve duže i duže. A pomalo me sustiže i naknadna zebnja povodom onako propuštenog sastanka sa Hishamom.

Arhiva Dani
189