"U ovom trenutku za nas je važniji Emir Kusturica nego Carla del Ponte", objasnio je u ponedjeljak Aleksandar Popović, predsjednik Demokratske stranke Srbije Vojislava Koštunice, dokle seže ljubav prema filmu novog jugoslovenskog predsjednika. Bio je to odgovor na novinarsko pitanje kako je Koštunica uspio da u svom zgusnutom rasporedu pronađe vrijeme za Slobodana Miloševića, sa kojim je ćaskao u subotu, ili Emira Kusturicu, a nema za Carlu del Ponte, glavnog tužioca Suda za ratne zločine, koja je najavila svoj dolazak u Beograd za 23. januar.

Prvorazredni diplomatski skandal još je i mogao proći na nivou Popovićeve dosjetke kada najvažniji datum za promjene u Srbiji ne bi bio 31. mart, dan kada će Koštunica i ostali oktobarski revolucionari morati da se odluče između Miloševića i stranog novca. Naime, na kraju prve nedjelje proljeća ističe medeni mjesec Srbije sa ostatkom svijeta: ukoliko zaista žele da dobiju nešto pomoći kojom bi se pokrenuli najelementarniji vidovi života, poput struje i prehrane, da se o privredi i ne govori, lideri DOS-a će morati da Miloševića pošalju Carli del Ponte. Da su domaći Milošević u tuđinskom Haagu i tuđinski novac u srpskom džepu ipak uporedive vrijednosti, govori to što lideri DOS-a neće šale isporučiti Slobu.

Kako da nestane Haag Koštuničina odanost Kusturici bio je tek mali pokušaj kažnjavanja Del Ponte zbog njenog tvrdog stava kojim je pred 23. januar decidno odbacila svaku mogućnost razgovora da se Haag preseli u Beograd i da Miloševiću za ratne zločine i ostalo bude suđeno u srpskoj prijestonici. Već sutradan, u utorak, tokom posjete Atini, Koštunica je morao da reterira ostavljajući otvorenom mogućnost za susret.

Krstan Simić, funkcioner Stranke nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika, a sada i advokat Biljane Plavšić pred Tribunalom, sa Haagom ima mnogo više iskustva nego političari iz Srbije. "Hrvatska je talac svojih zločina i zločinaca. Srbija će vrlo brzo postati talac svojih", kaže on i dodaje: "Tek kada, uslovno rečeno, mi počnemo da sudimo sopstvenim zločincima, to će biti jedini način da sa političke scene nestane Haag i njegov Tribunal." Pragmatičan stav Simića prije neku godinu još bi nekoga i mogao da ubijedi da je u tim domaćim suđenjima riječ o odnosu prema zločinu, a ne prema stranom novcu, uključenju u svijet ili državi. Ali, kasno je. Pet godina poslije Daytona ni Sarajevo, ni Banja Luka, ni Zagreb, ni Beograd nisu našli načina da naprave ijedan ozbiljan proces za ratne zločine da bi "sa političke scene nestali Haag i njegov Tribunal".

Ali, ako se ima na umu Republika Srpska, entitet koji na teritoriji bivše Jugoslavije ima najdeblje iskustvo sa Haagom, dolazi se do paradoksalnog zaključka. Naime, koliko god Srbi (i u nešto manjoj mjeri ostali) trebali Haagu, toliko i Haag treba njima. Naime, ne treba se praviti mali Perica pa ignorisati da je Haag najdelikatnije i najfunkcionalnije političko sredstvo međunarodne zajednice na Balkanu. Kada haško Tužilaštvo ne bi imalo političkih namjera, redovno kompatibilnih sa politikom SAD-a, ne bi se nikada moglo desiti da Radovan Karadžić bude optužen prije Slobodana Miloševića, budući da nikome ne pada na pamet da bivšeg predsjednika RS-a tretira kao pobunjenog Miloševićevog narednika. Kako se, dalje, moglo desiti da je Milošević optužen onog momenta kada je iza njegovog imena nestalo ono "garant Dejtonskog sporazuma"; da Biljana Plavšić bude zamoljena da se javi u Scheveningen tek kada je svima postalo jasno da je funkcija u savezu penzionera jedina koju ona još može da obavlja; da optužnicu protiv Franje Tuđmana spriječi samo njegova dijagnoza; da strani pregovarači, dok ubjeđuju Aliju Izetbegovića da mu je vrijeme za penziju, onako uzgred pomenu da je Haag do sada pokazao previše razumijevanja za njegov ratni angažman.

Haag ili pare I šta je na kraju postao Haag? Ne otići u Haag za Karadžića i njegove prijatelje je herojski čin očuvanja karaktera rata, koji bi se, kažu oni, čim bi doktor dospio Haaga, zvao "Radovanova buna"; Tuđman za svoje vitezove koji se žrtvuju na oltar domovine poliječući u Haag, organizuje patetični ispraćaj nalik onome koji je Richard Nixon priredio svojim kosmonautima koji su polijetali da naprave onaj veliki korak za čovječanstvo na Mjesecu; Plavšić postaje ratna heroina jer je, kao, pokazala muškarcima koji se kriju po šumama i gorama kako se brani otadžbina.

Ali ne, Haag je najprije postao poligon političkog odnosa svijeta prema Balkanu, potom Balkana prema svijetu ("realna činjenica, pa i neophodnost je saradnja s Haškim sudom"; Koštunica), Balkana prema sebi ("Plavšić je hrabra žena koja je u Haag otišla da skine kolektivnu krivicu sa srpskog naroda iz Bosne"; Momčilo Perišić), zatim poligon međubalkanskih razmirica ("Došlo je vrijeme da Haški tribunal konačno kaže postoje li optužnice i protiv ključnih političkih ličnosti koje su bili simboli rata i iz Federacije BiH"; Mladen Ivanić) te na kraju unutarnacionalnih borbi za vlast ("Pola sadašnjeg rukovodstva SDS-a trebalo bi da očekuje da će odgovarati pred Tribunalom u Haagu"; Dodik).

Ko je pomenuo zločin i odnos prema njemu? Niko. Haag je postao neka vrsta vaseljenske skupštine u kojoj sjedi predsjednik svijeta (Del Ponte) i govori ko može za prvu sofru, ko za drugu, a ko nikako. Haag je postao varijanta međunarodnog monetarnog fonda u čijim boksovima ne leži lova namijenjena svijetu u razvoju, već likovi iz tog svijeta, koji su se negdje na putu mimoišli sa donacijama. Elem, tijelo uronjeno u Haag donosi svojoj naciji/zemlji/entitetu onoliko para koliko teži istisnuti Haag, glasi Pitagorina teorema tog svijeta.

To znači da odnos prema Haagu nije odnos prema zločinu, nego prema novcu, jednako za Stipu Mesića, koliko za Koštunicu ili Izetbegovića. Zato bi pošteno suđenje Miloševiću u Beogradu za suočavanje nacije sa onim što je živjela i njeno ozdravljenje vrijedilo još jednih petogodišnjih sankcija. Znači li to da ja zagovaram da mu se sudi u Beogradu? Ne, kasno je: da je uhapšen one noći kada je sišao sa vlasti, to bi pokazalo koliko je nova vlast u Srbiji željna obračuna sa zločinom. Ovako, ništa - i Sloba je ušao u džek-pot: Haag ili pare.

Haag i "deregulacija" RS-a Kako je to riješila haški veteran RS? Maestralno. Tamo je prema Haagu unifikovan odnos vladao samo za kratkotrajne Karadžićeve postdejtonske vladavine, kada je Tribunal bio sud za iskorjenjivanje Srba. Taj odnos najviše je bio narušen akcijom razvlašćenja SDS-a, koju je ljeta 1997. započela Biljana Plavšić i istovremenom prvom akcijom hapšenja na teritoriji RS-a u Prijedoru, kada je ubijen Simo Drljača, uticajni lokalni šef policije, a uhapšen kasnije preminuli dr. Milan Kovačević. Poslije Dodikovog dolaska na vlast, 24. februara 1998. u saradnji Vlade RS-a i Službe državne bezbjednosti Srbije - "dobrovoljno" se predaju Šamčani Simo Zarić, Miroslav Tadić i Milan Simić. Aprila iste godine Vlada RS dozvoljava Sfor-u da uđe u banjalučki zatvor Tunjice i pokupi Zorana Žigića. Fočak Radomir Kunarac prihvatio je nagovore francuskih obavještajaca i za 40 hiljada maraka za njegovu porodicu predao se u Haag. Nešto ranije u Haag se takođe stranim obavještajcima predao Dražen Erdemović. Sve ostale do Plavšićeve je Sfor ili uhapsio ili pobio. To znači da vlast u RS-u za Dodikove vlasti nema nikakav zvaničan odnos prema Haagu. Mali Perica kaže: mi malo žmirimo, vi malo hapsite, a onda kane neki dolar. Ko tu govori o zločinima? Opet niko.

Na nagovor prethodnice Del Ponte Kanađanke Louis Arbour, a pod pritiskom zapečaćenih optužnica, Dodik obećava u ljeto 1999. da će Vlada donijeti zakon o saradnji sa Haagom. Njegov tadašnji ministar pravosuđa Milan Trbojević čak je i spremio prijedlog zakona, koji je više puta razmatran na Vladi, ali nikada nisu imali kuraži da ga iznesu na Skupštinu, jer Dodik je vjerovao da će on da SDS pobijedi u patriotizmu, i to na način kako ga oni vide i, poslije novembarske pobjede, rado ga se sjećaju. Vidjelo se kako se završilo i sa Dodikom i sa Haagom.

Dvanaestog decembra prošle godine izborni pobjednici Mirko Šarović, Dragan Čavić i Dragan Kalinić potpisuju Wolfgangu Petritschu papir da će biti dobri, što znači da će sarađivati i sa Haagom, a to opet znači da će barem pomagati da optuženi odu u Haag. I šta se događa: Dodik ih optužuje za "deregulaciju RS", što bi valjda moglo da se prevede i kao nedostatak patriotizma jer, kako kaže, oni su potpisali da će isporučiti ljude u Haag, a to od njega niko nije tražio. Dodikova aluzija jasna je: prvi haški plijen SDS-a je Plavšićeva. Naravno, nije. Jer, kako mi je rekao jedan strani službenik u BiH, ljudi iz SDS-a, pritisnuti zahtjevom Haaga, poslije novembarske pobjede imali su i ovakve ideje: pošto je, kažu, većina optuženika iz RS-a u Srbiji, nema nikakvog efekta da oni u RS-u hapse i isporučuju prije nego što to Koštunica počne. A kada počne Koštunica, onda će njima biti lakše da i oni to urade.

Ko ne da Miloševića Koštunica, naravno, ne bi da počne, ali zna bar jedno: prema Haagu možeš imati samo jedan stav: uzmi i trpi ili ostavi i trpi, sve ostalo je muljanje u kome ne dobijaš ništa: nacionalni junaci ovako ili onako, rupicama i puteljcima, odlaze u Haag ili ništavilo, a ti od toga nemaš ništa: ni katarzu, ni pare, ni sve junake na broju. Gdje je, međutim, problem: Koštunica se plaši da će suđenje Miloševiću u Haagu biti suđenje Srbiji, a onda ko će se iz toga izvući.

Zoran Đinđić, budući premijer Srbije, misli slično, ali mnogo pragmatičnije, gdje, doduše, ima načina da se nagodi sa Del Ponte. Kada je u jednom intervjuu s kraja prošle godine pitan šta ako je neki od policajaca koji su mu 5. oktobra pomogli da svrgne Miloševića na zapečaćenoj listi Haaga, Đinđić, koji voli da se pravi obaviješten u svjetskim okvirima, je rekao: "Prilično (sam) siguran da je većina njih na listi za Haag, tj. za neke od njih i znam, jer sam provjeravao u međuvremenu. Međutim, sada je moj čvrst stav da bih se radije povukao u privatan život i ne bih se bavio politikom, nego što bih njih isporučio u Haag".

Odanost? Ne, pragmatizam. To pokazuje koliko je Milošević bio krhkiji od svog aparata, gdje niko ne može da pretpostavi koliko duboko bi ga u taj aparat zakopalo njegovo pojavljivanje u Haagu. Zato će priča o Haagu i Miloševiću, a samim tim i Haagu i Srbima, trajati mnogo duže od 31. marta, ukoliko taj čovjek ne sjedi još uvijek na Dedinju samo da bi se jednog dana naprasno okliznuo na sapun.

Arhiva Dani
189