alo je fenomena koji se danas nameću pažnji prosječnog Bošnjaka kao što je to priča o raskolima, narušavanju jedinstva. Na svakom se koraku i na svakom mjestu, i od upućenih i od neupućenih, priča o narušenom jedinstvu Bošnjaka. Ko biva, ta se priča svodi na to, aktualni razlaz Silajdžića sa Izetbegovićem ugrožava naš opstanak, slabi naše redove, prijeti našoj vjeri.

Začudno je koliko neznanja, neinformiranosti, smutnje, aluzija i, na kraju, zlih glasina danas kola među Bošnjacima. Običan Bošnjo se pričama o raskolu obasipa svaki dan a da on sam taj fenomen, taj problem na svojoj koži ne može da osjeti. Za njega je sve to još negdje u havi, ali ga ta cjelokupna priča kopka, pomalo zbunjuje, a više se od nje strijepi.

Krajnje je zbunjujuće stanje bošnjačke nacije danas. Perspektiva Bošnjaka bila je mnogo jasnija, mada opasnija, prije početka agresije nego danas. Tada se "tok stvari" mogao skoro opipati, ako ne i predvidjeti. Danas svega toga nema, ali ima neizvjesnosti, dezorijentacije, neke učmalosti. Sve igre "velike politike" običnim ljudima niti su, a niti mogu biti jasne, ali oni o toj politici vole pričati zaboravljajući na taj način svoju svakodnevnu brigu. Sve to doprinosi uspostavi deprimirajuće političke atmosfere. Govori se o stanjima bezizlaza, poistovjećuju se lične pozicije sa pozicijama naroda - opasnost za moju fotelju je opasnost za narod, priziva se zbijanje redova kao jedini lijek za sve.

Naravno, u takvoj atmosferi moraju postojati i neprijatelji. Ko su oni? Svi koji nisu Mi, pa to je onda tzv. međunarodna zajednica, Evropa, krstaši, novi četnici, nove ustaše, drski novinari, SDP, Alijansa za promjene. Ide se tako daleko da je to postao i "naš Haris". A ko smo to "Mi", podrazumijeva se. "Mi" smo "Mi", Bošnjaci-Muslimani, a sve drugo je naš neprijatelj, dušmanin. Takva logika stvari, a ona se razvija ovih dana među Bošnjacima, za jedan narod je krajnje opasna. Ne samo radi toga što je takvo tvrđenje neistinito, nego još gore, ono je neizdrživo. Nema tog naroda koji može živjeti sa toliko neprijatelja, a pogotovo ako je on brojčano mal i ratom oštećen.

Misliti drugačije Po svim znanstvenim mjerilima, politološkim, sociološkim i kulturološkim, Bošnjaci su danas, a to su oduvijek i bili, jedan od "najjedinstvenijih" naroda ovog regiona, kada već o njima govorimo u toj metafizičkoj kategoriji jedinstva. To je maksimalno koherentno, skladno ustrojeno i održivo nacionalno biće bez iole uočljivijih različitosti u regionalnom, običajnom, duhovnom ili karakterološkom smislu. Oni kao rijetko koji narod, u kulturološkom smislu, čine skladnu cjelinu. Različitosti ima, i normalno je da ih ima, na političkoj razini. To koliko koji narod ima političkih partija mjera je njegovog nacionalnog razvoja, odraz njegove stabilnosti, zrelosti, slobode i snage, preovlađujuće se smatra danas u svijetu.

A to što neki smatraju da Bošnjacima treba samo jedna partija, i to zna se koja, i to je opet politički izraz volje jednog dijela naroda. Normalno je da ljudi žele sebi dobro, na vlasti im i jeste bilo lijepo i normalno je da se za tu vlast bore. Također je normalno da se to monopolističko pravo predstavljanja naroda, kako za sebe misle pojedinci iz SDA, dovodi u pitanje od drugih Bošnjaka, recimo Stranke za BiH. Umjesto da se političkom višestranačju u jednom narodu radujemo, tom natjecanju više partija za dobro naroda i države, mi nad njim kukamo. Stoga, te političke raskole, te političke različite izraze, ne treba ni u kom slučaju miješati sa naprijed navedenim nacionalnim jedinstvom. Ta dva plana se danas sasvim svjesno brkaju, miješaju, njima se manipulira, a cijela situacija se elektrizira kada se u pomoć prizivaju službenici Rijaseta. Druga je stvar, i to treba da bude predmet analize svih dobronamjernih ljudi, kako se bošnjačko nacionalno biće razvijalo, kakvo je njegovo današnje stanje, te kojim načinima se njegovo, i do sada prividno, političko jedinstvo održavalo.

Historija raskola Uvijek je među Bošnjacima bilo ljudi koji su drugačije politički mislili i vlastite stranke osnivali. Naše kolektivno pamćenje uglavnom čuva samo Spahu i Aliju, mada je tu bila čitava garnitura "raskolničkih tipova". Među njima na prvom mjestu, s početka XX stoljeća, treba spomenuti časnu starinu i nečasno zaboravljenog Adem-agu Mešića. On prvi u politici zastupa načelo moderniteta, nacionalizma i sekularizma. (Možete misliti kako je prošao.) Otvoren prema svemu što je novo, industrijsko, moderno, zapadno - a sve je to za njega bilo i dobro, on se ustrajno pedeset godina borio da vlastitu zemlju i njene ljude približi modernim svjetskim tokovima. Zarad toga civilizacijskoga i društvenoga progresa bio je spreman "ići u svaku boju", lizati se sa Bečom, pisati se Hrvatom, zvati se Pavelićevim doglavnikom.

Drugi veliki raskol događa se u Spahino doba. Muftiju Maglajlića i Sakiba Korkuta, dva osnivača i najjača čovjeka tada jedine JMO, Spaho svojom politikom dovodi dotle da napuste stranku i osnuju novu, od koje nikada ništa nije bilo. Tada je bošnjački narod, pod jugoslavenskim režimom, bio u izuzetno nepovoljnom položaju, ali je Spaho vještim političkim manevriranjem između pozicije i opozicije njegov brod uspješno vodio. I taj politički raskol Bošnjaci su "preživjeli". Baš kao i onaj uoči samog Drugog svjetskog rata, kada poslije Spahine smrti dolazi do razlaza između Džafera Kulenovića i Šefkije Behmena.

Kada su se razišli Zulfikarpašić i Izetbegović, Bosna je bila u šoku. Mislilo se da je svemu kraj. Toliko je Zulfikarpašić omiljen bio. Poslije je pretvoren u dežurnog krivca. Abdić je bio sljedeći, i sve je iznenadio. To da političar nije ni bio svjedoči to da politički poraz nije podnio, jedini je on u bratoubilački rat ušao i u njemu sebe zauvijek sahranio. Bez obzira što njegova stranka živi i danas i što se zove "demokratska". Kada je Silajdžić prvi put, a danas se nadamo definitivno i konačno, od Alije otišao i vlastitu stranku osnovao, dobio je letvu po glavi. I dobro je prošao.

Strah i jedinstvo Pitati se da li ima neke znakovitosti u svim tim bošnjačkim političkim raskolima tokom prošlog stoljeća. Odnosno, na čemu se političko jedinstvo Bošnjaka zasnivalo, šta ga je održavalo, pospješivalo i oblikovalo i zašto je uopće do raskola i dolazilo. Ne radi toga da bi se bavili poviješću, nego da bi neko iskustvo i pouku za tekuća događanja izvukli.

Prije svega, to da su Bošnjaci cijelo XX stoljeće uvijek imali po jednu i jedinu glavnu političku stranku, a imali su tri takve do sada - Muslimanska narodna organizacija, Jugoslovenska muslimanska organizacija i Stranka demokratske akcije - nije bio odraz njihove političke nezrelosti, nesklonosti različitim političkim mišljenjima, nedostatku demokracije, nego nepovoljnosti prilika u kojima su živjeli. Kao nacionalno obespravljeni u svim režimima, austrijskom, starojugoslavenskom i komunističkom, instinktivno su se održavali držanjem na okupu. Samo ako su bili svi skupa, značili su nešto. Tako su se i ponašali.

Strah je oblikovao njihovo političko jedinstvo. Raskoli su se smatrali opasnim i zato od masa nisu podržavani. Mada su sami "raskolnici" u pravilu imali za narod bolje i naprednije političke programe. Politički konzervativizam bošnjačkih masa iz vlastitog straha ih je žrtvovao, bez obzira koliko ih je volio. Zato su svi do sada, do Silajdžića, u toj utakmici gubili, neslavno su politički završavali, i u pravilu zaboravljani bili. U svim slučajevima politički instinkt kolektiva za preživljavanjem nadvladao je te zasigurno smjele političke prijedloge. Na taj način se u Bošnjaka isfiltrirao svojevrsni politički konzervativizam kojeg će se sami teško osloboditi i sa kojim se lahko danas manipulira.

Da li su danas prilike drugačije, odnosno da li opcija koju simbolizira Silajdžić može uspjeti trajnije i samostalnije. Tu se akcenat stavlja na trajnost uspjeha jedne političke, društvene opcije i njenu samostalnost, s obzirom da je ona, u ovom trenutku, uveliko sekundirana spoljnim faktorima.

Silajdžićeve sposobnosti nisu velike, još je njegova hrabrost manja, ali su prilike ono što mu ide naruku. On ima šansu da od razbijača bošnjačkih redova, kako se danas počesto naziva, a što narod ne prihvaća jer mu se njegova faca jednostavno dopada, preraste u simbol jednog novog, ovoga puta slobodno utemeljenog i oblikovanog bošnjačkog i bosanskog političkog izraza. I Bošnjacima taj novi politički izraz treba. Oni su danas u radikalno drugačijoj poziciji u odnosu na cijelo proteklo stoljeće. Šansu za vlastito slobodno političko artikuliranje, demokratizaciju vlastitog sistema vrijednosti i unutarnje slobodno izražavanje političkog pluralizma, oni danas imaju.

Da li će se ta šansa iskoristiti, ne ovisi samo, u ovom trenutku, o Silajdžiću i međunarodnoj zajednici, kako se naivno vjeruje, nego i o ukupnom demokratskom potencijalu ove zemlje, a posebno njegovom bošnjačkom dijelu.

Nekoliko činioca tom pravcu razvoja događaja idu u prilog.

Kada je Silajdžić prvi put, a danas se nadamo definitivno i konačno, od Alije otišao i vlastitu stranku osnovao, dobio je letvu po glavi. I dobro je prošao

Prošlost i budućnost Proces reintegracije Evrope, provođen posredstvom čitavog niza evropskih institucija, predstavlja novi zaštitnički okvir pod kojim se bosansko jedinstvo i bošnjačka sloboda mogu razvijati. Reuspostava Evrope nije politički, niti ekonomski, koliko civilizacijski proces. Ona nameće čitav set mjera i standarda koji su svoju učinkovitost i za ljude blagorodnost dobrano dokazali u razvijenom svijetu. U tom smislu nema izmišljanja "tople vode", kako je, recimo, bio slučaj sa prilaznim putem Sarajevu, koji je nazvan autoputem, a otvoren je bio navečer u osam sati da bi se bolje vidjelo osvjetljenje. Kao da se demonstriralo paljenje mahalskih fenjera, a ne u promet puštala saobraćajnica. Na tom planu, u kulturi u kojoj svako zna sve, u kojoj su sve vrijednosne norme pogažene i svi standardi derogirani, otpori promjenama bit će najveći. To "novo", u što Bošnjaci ovoga puta treba da uđu, i u šta će ući sviđalo se to njima ili ne, ugrožava samo njihovu aljkavost i loše navike, i ništa drugo.

Isto tako, izlaz iz samoizolacije i ukrućenosti, nekada nametane a nekada i vlastitim snagama pothranjivane, otvara prostor za daljnji bošnjački nacionalni razvoj. Narod koji nikada do danas nije imao priliku slobodno izražavati i prepoznavati sebe, a to je sa Bošnjacima slučaj, može pasti u varku da stanje vlastite neslobode, koje je stoljećima trajalo, pogrešno razumijeva kao mjeru vlastitosti, kao svoj istinski identitet. Najgore je, a to se Bošnjacima sa aktuelnim političkim establishmentom događa, kada se slika budućnosti projicira iz prošlosti, kada se uzdiše za dobrim starim vremenima, za starim vaktom i zemanom, kada se nema vizije budućnosti.

Horizonti očekivanja pred tom nacionalnom zajednicom su u ovom trenutku ogromni. Da li će prevladati snage "novoga", kojeg su oni do sada po pravilu osjećali, doživljavali i nazivali opasnošću, ili će primat ostati na kategoriji "postojećega" kao najboljega, ovisi od bošnjačke javnosti. Trajno podijeljena zemlja u vlasništvu nekolicine pojedinaca sa stanovništvom koje obigrava inozemne ambasade da bi se spasilo te "dobrote" ili ulazak u narednu fazu nacionalnog i društvenog razvoja, dilema je koja nas svojom izazovnošću ne može niti smije ostaviti ravnodušnim.

Arhiva Dani
189