rvatska je Vlada nedavno donijela genijalnu odluku o sklanjanju kompletne pisane dokumentacije iz predsjedničkog ureda Franje Tuđmana. Službeni i neslužbeni zapisnici s kojekakvih sastanaka ili telefonskih razgovora, vođenih blagoglagoljivošću cvrčka i bilježenih marljivošću mrava, bili bi zapečaćeni u državnom arhivu na rok od 30 godina. Naravno, u međuvremenu bi hrvatska javnost mogla slobodno zaboraviti na svoju najdražu literaturu, koja se zajedničkim imenom od milja ovdje zove "stenogrami". Vlada će njihovo konzumiranje ukinuti navodeći duševno zdravlje rastrojene nacije kao svoj prvi motiv, iako alarmantnu dijagnozu nije donio premijer Ivica Račan, niti njegovi ministri zdravstva ili prosvjete, nego Hrvatska demokratska zajednica. Ona kakvu pamtimo iz njezinih najboljih dana, a nipošto ne ova koju predvodi beznadni politički looser Ivo Sanader.

Stenogramske sapunice Dovoljno je prisjetiti se reakcija preživjelih hadezeovskih korifeja tokom protekle godine, na redovita novinska otkrića o povijesti sve luđih opačina Tuđmana i suradnika, da bi postalo jasno kako koalicijska Vlada nema s vlastitom političkom odlukom baš puno veze. Uostalom, građani su sa svakom novom dozom stenogramske lektire bivali sve opušteniji - upravo suprotno procjeni o špananju kolektivnog živca - kao da se navikavaju na fabulu kakve meksičke televizijske sapunice. Histerija se dala vidjeti samo na licima onih iz bivše vlasti, u što se iz dobro znanih razloga uz ministre i generale ubraja i veliki dio obitelji Franje Tuđmana. Jer, transkripti iz Predsjedničkih dvora su nevjerojatno dosljedno potvrdili dugačku i čvrstu vertikalu političkog utjecaja u Hrvatskoj devedesetih, gdje se ratna i privredna krivnja prenosila naviše i bez velikog rasipanja u širinu.

Stipe Mesić: Dok su tajne otkrivane u novinama, on se nije libio javno izreći o njima svoj kritički sud

Dva su razloga zbog kojih je pri bjesomučnom vrijeđanju tako snažno potresenih hadezeovaca stradao najviše aktualni hrvatski predsjednik Stipe Mesić. Prvi je formalne naravi, i tiče se same činjenice da je Mesić zauzeo kancelariju svog prethodnika, i da mu je prvome - fizički i hijerarhijski - dostupno sve što je Franjo Tuđman s Pantovčaka zaboravio za sobom povući u grob. Od koktel-bara i lovišta, dakle, do interne arhive i predsjedničkih insignija. U međuvremenu su liječnici Mesiću zabranili jača jela i pića, lovište je ionako zatekao pusto, a lente se unaprijed sam odrekao, pa mu je preostalo da u trenucima dokolice pročeprka po onome što će u narednim mjesecima biti javno prepoznavano kao "stenogrami". Tu se javlja i onaj drugi razlog desničarske hajke na Mesića: dok su tajne otkrivane u novinama, on se nije libio javno izreći o njima svoj kritički sud.

Stipe Mesić je pomalo i uživao u raskrinkavanju Tuđmana, i još se pamti onaj njegov poziv novinarima kada je strpljivo pričekao da TV-ekipa upali reflektore i mikrofone, da bi gardom zbunjene sobarice potom upro kažiprstom u telefon koji je Predsjednikov ured povezivao direktno sa stanovitim domaćinstvom na Dedinju. Tuđmanov nasljednik je dobro prepoznao djelokrug koji mu ova pozicija omogućava naspram ograničenja nametnutih od Vlade i Sabora, a prepoznala je njezin potencijal i netom svrgnuta vlast, pa je Mesićeva slobodna aktivnost odigrala strašno bitnu ulogu u diferencijaciji hrvatskog političkog zvjerinjaka, što nam nije uspijevalo u bezbrojnim polemikama o pojedinačnoj i kolektivnoj krivnji. Konačno, novoosnovana politička organizacija Miroslava Tuđmana najavila je kaznenu prijavu protiv Stipe Mesića, jer da je počinio "akt veleizdaje i špijunaže".

A opet, nekadašnji šef hrvatskih tajnih službi Miroslav Tuđman i nekolicina drugih bliskih suradnika njegova oca najbolje znaju da je Stipe Mesić u posjedu tek manjeg dijela značajnih dokumenata iz riznice Franje Tuđmana. Neki su od njih svejedno bili silno indikativni i zanimljivi - npr. razgovor u kojem je svrgnut Mate Boban, ili onaj u kojem je na bubanj stavljena bosanska Posavina, ili onaj u kojem je žrtvovan Tihomir Blaškić - no javna je tajna da je puno i previše njih ukradeno i uništeno u kratkom razdoblju između Tuđmanova posljednjeg pada u postelju, i ulaska Stipe Mesića u novi radni ambijent. Bjelodani dokaz je za takvo opće uvjerenje ovih dana otkriven u Feral Tribuneu, gdje su po imenima Tuđmanovih sugovornika i datumima navedeni svi stenogrami koji su nestali s Pantovčaka, s tim da je ovaj put poznato i gdje su završili, i kako je transakcija izvedena.

Kostović "spašava" dokumente Predstojnik Ureda predsjednika Ivica Kostović imenovao je 10. prosinca 1999. godine Povjerenstvo za pečaćenje, pregled i popis arhive Franje Tuđmana. Sastav povjerenstva je imenovan na osnovi Odluke o načinu i postupku za selekciju zapisa i dokumenata, koja je donesena - šest dana kasnije. Tako piše u službenoj dokumentaciji koju je za sobom ostavio Kostović, u žurbi ne primijetivši fatalnu nelogičnost oko datiranja dvaju postupaka. Dotični spis, kojega je objavio Feral, među ostalim razotkriva novu adresu dijela arhiva; Kostović je stenograme "koji su nastali djelovanjem dr. Franje Tuđmana, kao predsjednika Hrvatske demokratske zajednice", uručio delegaciji navedene stranke! U delegaciji su bili članovi tadašnjega najužeg vrha HDZ-a Vladimir Šeks, Drago Krpina i Ivo Sanader. U tom trenutku - za njih očito zadnjemu mogućem - Mesić je već bio novi hrvatski predsjednik.

O sadržaju transkripata odvučenih u logu HDZ-a ne zna se ništa, no mnogo što se dâ pretpostaviti. Naime, bili su podijeljeni u dvije skupine: na Tuđmanove razgovore s "predstavnicima hrvatskog naroda iz BiH" i one "koji su razvrstani kao privatni". Feralu nisu poznata imena zastupljenih "predstavnika hrvatskog naroda iz BiH", no u posjed mu je dopao popis Tuđmanovih sugovornika u navodnim privatnim razgovorima. Najviše takvih zgoda otpada na nekadašnjeg ministra policije Ivana Jarnjaka, s kojim je Franjo Tuđman u Predsjedničkim dvorima između godina '94. i '99. "privatno" razgovarao ravno 66 puta... S druge strane, razgovore sa sinom Miroslavom bismo još mogli prihvatiti kao privatne da ga ćaća nije postavio na onu važnu državno-špijunsku funkciju, pa su u ovom razdoblju pričali njih dvojica na ukupno 30 stenograma. O čemu, to ni sam Haag ne zna.

Sigurno je da bi ne jedan od njih zanimao tužiteljstvo međunarodnog suda, iako Carla del Ponte ne ostavlja dojam tračibabe koju samo tako zanimaju nečiji privatni razgovori. Franjo je Tuđman divanio koji put i sa stanovitom Natali Tuđman, i Gordanom Tuđman, s Darkom Tuđmanom, i unukom Dejanom Košutićem, samo što uopće nije jasno zašto je Kostović s delegacijom HDZ-a otpremio transkripte tih razgovora. No, ionako su na popisu češća imena Ivića Pašalića (predsjednikov savjetnik), Zlatka Canjuge (gradonačelnik Zagreba i predsjednik NK "Croatije"), Miroslava Šeparovića (šef Hrvatske izvještajne službe), Gojka i Đurđe Šušak (njih znate, jel'da?)... Imena ima podosta, i odnesenih stenograma još više, a za malo ih je izvjesno kako potječu iz razgovora privatnog karaktera. Zašto bi inače Kostovićevu povjerenstvu pri razvrstavanju građe suflirao Ivan Jarnjak?

Kontrapunkt ovako vrijednom angažmanu je sastav samog povjerenstva, u kojemu odreda nalazimo imena vrtnih patuljaka s Pantovčaka. Naime, o važnosti je pojedinih listova imala suditi jedna od persona preko čijih bi se leđa sutra lako mogla prebiti specifična težina takve dokumentacije, a za tu je procjenu od bivšega prvog pendreka u Hrvata malo tko kvalificiraniji. Međutim, nakon što je u javnost dospjela pouzdana informacija kako je dio transkripata s puta u centralu HDZ-a skrenuo prema obiteljskoj kući Miroslava Tuđmana, javio se isti u novine i kazao da je uzeo neke osobne očeve zabilješke, ali da nije odnio "74 kilograma dokumenata". A broj kilograma nikad i nitko, piše u novom broju Nacional, nije spominjao! Stvarno, ovo je da se na čovjeka naljutiš i propisno ga izvrijeđaš, kad tako nepromišljeno sramoti osnovna zanatska pravila špijunske profesije.

Kad je ono kulminirala desničarska histerija, točnije njezin propagandni rukavac namijenjen Stipi Mesiću, novi je hrvatski predsjednik s najavom Vlade o arhiviranju Tuđmanovih dokumenata zaprijetio Miroslavu Tuđmanu i Vladimiru Šeksu da prvi moraju vratiti odnesene transkripte. Tada se u novinama odazvao Šeks, i bahato otpovrnuo Mesiću da mu to nije ni na kraj pameti. Ipak, Nacional otkriva da će Vlada već na slijedećoj svojoj sjednici zvanično naložiti povrat, vodeći se prema objavljenom popisu Ivice Kostovića. A to znači da je majstor driblinga u suženom prostoru - Stipe Mesić - opet ispravno procijenio medijsko provaljivanje rivala, i da će protivnička obrana valjda još jednom zagristi travu. Među sve njegove protivnike ni ovaj put ne treba ubrojiti samo desničare svrgnute sa vlasti, nego u dobroj mjeri i koalicijsku Vladu, koju je natjerao na posezanje za silom.

Između Haaga i desnice Vlada i njezin premijer Ivica Račan ustvari i dalje manevriraju između Haaga i radikalne hrvatske desnice, a što građana nema u prvom redu, govori više o Vladi negoli o građanima. Taj će pojedinačni potez na štetu Vladimira Šeksa i Miroslava Tuđmana i kompanije biti zato samo jedan posve nedosljedni moment u ukupnoj Vladinoj politici, ma koliko hvalevrijedan naizgled bio. Haag, s jedne strane, pokazuje da zasad barem prema hrvatskim zločincima ne namjerava biti popustljiv, a njegovo tužiteljstvo potvrđuje kurs prema pojedinačnoj ratnoj krivnji, ali do samoga državnog vrha i po načelu zapovjedne političke odgovornosti. To je ponašanje međunarodnih kadija vrlo značajno u procesu društvene emancipacije hrvatskih građana, jer ima mogućnost razgolititi samu političku osnovu ratnog zločina, s otklanjanjem kolektivne krivnje kao strašila za široke narodne mase.

Ivica Račan i poneki njegovi suradnici žele izaći Haagu u susret, no to isto žele učiniti i u odnosu na ljutite domaće desničare, koji im se čine vrlo opasni i utjecajni. I ne samo zbog toga; sasvim je moguće da su formacijski najbliži Račanovi suradnici Zdravko Tomac i Dražen Budiša i sami već došli pod lupu Carle del Ponte, zbog svojih rola u Vladi nacionalnog jedinstva s ž91. na ž92., kada su izvršeni neki zločini nad Srbima u Hrvatskoj. A najveći utjecaj oni crpe upravo iz neodlučnosti političara s tzv. progresivnim svjetonazorom unutar aktualne vlasti, dok su naočigled lišeni iole znatnije javne podrške, što se moglo vidjeti u četiri od pet njihovih skupova tokom prošle godine. Zato što Vlada želi surađivati s Haagom i Šeksom ili Pašalićem, po svoj prilici će se dogoditi paradoks: pristup svim dokumentima obećan je prvima, a pečaćenje je obećano drugima...

Na stranu sad što i Mesić odriče Vladi pravo na raspolaganje stenogramima iz Ureda u kojemu drži mandat. Ako do komplikacija povodom arhiviranja svejedno dođe, rješenje će ovisiti o tumačenju ugovora između Hrvatske i Haaga, a to ipak pretpostavlja novo natezanje s "međunarodnim čimbenicima". Tako da uopće nije pouzdano uvjerenje dojučerašnje kreme HDZ-a, kako će zanimljiva dokumentacija iz Predsjedničkog ureda biti sigurnija u državnom arhivu negoli je bila pod njihovom paskom.

Arhiva Dani
189