bale vještačkog jezera Modrac, nastalog još tamo šezdeset i neke godine pregrađivanjem rijeke Spreče, pripadaju lukavačkoj, živiničkoj i tuzlanskoj općini. Narednih tridesetak godina su u ovim općinama pravljeni silni planovi za iskorištavanje njegovih potencijala. Sportski ribolov, kampovanje, sunčanje, kupanje, ronjanje, veslanje, vaterpolo i ostali vodeni sportovi su samo čekali da na obalama Modraca niknu prateći objekti pa da se razmašu do olimpijskih visina. Od svega što je bilo planirano da nikne, niklo nije ništa, jedino šaša, koje je iz godine u godinu, mahom na živiničkom dijelu obale, bivalo sve više.

Jeste, doduše, onaj Sejo Hasanhodžić, ratni i poratni načelnik Lukavca koji će u široj javnosti ostati upamćen po jednoj od najgrozomornijih scena prikazanih na televiziji od Daytona naovamo, u kojoj, mrtav hladan, sa čamca zahvata čašu vode iz jezera i pije, uspio na ono svoje prćije, pored postojećih lukavačkih, napraviti još jedan "obrovac". Tako je pored lukavačke cementare i fabrike sode nikla plaža, što je jedan od vrhunskih nonsensa u historiji kupanja. Dok fabrike nisu radile, to i nije izgledalo tako suludo pa su i na onome tuzlanskom dijelu obale počeli razmišljati o kupanju kao privrednoj grani. Preko noći je niklo nekoliko baraka, a jedno jutro prije tri godine se na obali pojavio čak i sto sa stonim fudbalom. I taman kad se činilo da je krenulo, nivo jezera je zbog rijetkih padavina opao toliko da se od silna mulja nije moglo do vode bez čizama doći. Ono što je tada ostalo na suhom vidi se i danas nakon dvije kiše. Nije riječ samo o mulju. Krenimo redom.

Kiseljak, kiseljak... Od Husina, mjesta sa najvećim brojem glumaca u odnosu na broj stanovnika u cijeloj državi, do tuzlanske mjesne zajednice Kiseljak na obali Modraca, nije ni pet minuta vožnje. Tipični odgovor na novinarsko pitanje da li se u vašem mjestu rodio kakav veliki čovjek, nećete čuti u Kiseljaku. Umjesto nije, ovdje se rađaju samo mala djeca, Kiseljačani će ponosno reći: da - Semezdin Mehmedinović. Svi tvrde da im je ili rođak ili da su sa njim igrali klikera ili išli u školu, pa tako i ona trojica stisnuta u dva kvadrata barake što je nikla odmah pored izvora kisele vode.

Baraka je nikla ima tri godine, u jeku turističke groznice, otkako je neko došao na ideju da naplaćuje točenje do tada besplatnog kiseljaka poznatog po blagotvornom dejstvu na probavni trakt. E, sad, sipanje jednog kanistera od pet litara do gajbe kiseljaka košta jednu konvertibilnu marku. Dvije gajbe - dvije marke. Ratni vojni invalidi, uz posjedovanje uredne dokumentacije na pokaz - besplatno. Novac prikupljen na ovaj način navodno ide za troškove čišćenja obale jezera od smeća. Sudeći po onome što se može vidjeti na toj obali, na ovom naplatnom mjestu nije naplaćen ni jedan konvertibilni fening. A može se vidjeti, nije da ne može.

Po jezeru plove: prazna flaša od štoka, plastična pakovanja svih vrsta šampona plus subrinin balzam, prazno limeno burence pive, najlon-kese razne, među limenkama svih Coca-Colinih proizvoda najviše je fantinih, a tu i tamo se stidljivo na površinu probije i pepsi, sijalice od sedamdeset do sto vati, plastične papuče svih veličina ne plove nikad u paru, nego na tri lijeve u prosjeku ide jedna desna, onda konzerva lazurita - nekakvog premaza u boji, planinsko mlijeko i Fructalov sok od narandže, pljoska loze, probijen kanister od pet litara, jedan frižider, crveni plastični tanjir, komadi stiropora i siporeksa, jeftini dezodorans marke denim, lutka, prazne plastične flaše vitinke, radenske, jamnice, sarajevskog i tuzlanskog kiseljaka. Šta se tu samo u desetak metara sve može vidjeti, Danilo Kiš bi vjerovatno mogao nabrajati na narednih pet strana. On bi na vodi našao čak i razglednicu i na razglednici sebe kako gaza po plićaku i zapisuje šta sve pliva po Modracu. Vidio bi Danilo sve sem moje desne plutane sandale od 150 DM brat bratu, izgubljene još vrelog augusta 1998. godine. Zapletena u travu, izgleda da nije nikada ni isplivala. Barem ne na kiseljački dio obale.

Jednostavno kazano, sem te sandale po jezeru pliva otprilike sve što se može naći u jednoj pristojno snabdjevenoj bosanskohercegovačkoj samoposluzi plus asortiman svih Energopetrolovih, Sarajlićevih, Zovkinih, Šeh-inovih, Ininih i inih benzinskih pumpi. U Kiseljaku tvrde da, što se ovoga smeća tiče, nije do njih ni do kupača, nego do Kalesije. Jeste, jeste.

Kad je pala prva dobra kiša prije petnaest-dvadeset dana, Spreča je iz Kalesije u jezero donijela svo to smeće. Inače, da nije Kalesije, ti si mogao lizati sa te obale Modraca da ti ništa ne bude, koliko je to bilo čisto. Gledaj sad. Jedna kiša i eto ti svog kalesijskog primitivizma i nekulture pravo u jezero. Da Bog sačuva i sakloni, jel' de? Dobro, ako se Kalesiji i prišiju sve prazne flaše od zejtina na jezeru i sve sijalice do sto vati pride, šta je sa papučama, soleom, kopertonima? Nije ih valjda Spreča donijela sa čuvenih kalesijskih plaža.

- Dobro, nego da niste možda čisteći obalu ovdje u Kiseljaku našli jednu desnu plutanu sandalu?

- Nismo.

Kružni put plutane sandale Ako već nije isplovila u Kiseljaku, može biti da je jezerska struja sandalu odnijela na onu suprotnu, lukavačku obalu. A do tamo je nekako najzgodnije preko Suhe, Šerića, Priluka, sela koja se jedno za drugim obalom jezera nižu prema Poljicama i prema Lukavcu. Na tom dijelu gdje se završava Spreča a počinje Modrac, ljudi su, zbog nepristupačnih, šašom obraslih obala, operisani od turističkih ambicija. Oru zemlju i pecaju ribu. Sve dok ima čaplji, beli još uvijek ima i ribe. A bilo je u Modracu, nema kakve nije bilo. I crvenpera i crvenperčića, i muhanatog zlatnog linjaka, koji ne radi sve dok povjetarac ne namreška površinu vode, i deverike, kojoj valja krmiti isto ko i šaranu, koščate babuške, grgeča, vrlo ukusnog bezubog grabljivca, karasa sa lažnim okom na tijelu koje ga čini više akvarijskom ribicom nego nečim za jelo, štuke, dosadnih bjelica, koje su dobre samo kao kederi u lovu na smuđa, najukusnije jezerske ribe za koju su slagali da crkne od straha čim ugleda ribara koji je upecanu izvlači na obalu, somova preko sto kila, somića, i bucova, za koga se malo ko može pohvaliti da ga je vidio, a kamoli upecao...

Da ih Jorge Luis Borges nabraja, on bi ih nabrojao još toliko, taman ih izmišljao (što mu ne bi bilo mrsko), i njih i njihovu ćud. Vjerovatno mu ne bi promakla ni čuvena troglava krastava modračka aždaha, koja sjedi na dnu jezera, štrika pulover i podriguje sumpor, zaljubljena u sitnu djecu i neplivače. I bez Borgesa ribe u Modracu nije falilo. Zna Hašim. On, otkako je otišao u penziju, živi na vodi i od vode, tu odmah ispod Poljica. U njegovu daščaru, u ambijentu sa prepariranim risom i vidrom na zidu, na porciju smuđa ili soma svrati znani i neznani. Uglavnom znalci, probran svijet. Svi su mu bili, do Alije i Harisa. Kaže da pored svog smeća koje jezerom pluta i koje on svaki dan tovar iz vode izvadi, ribe još uvijek ima. Dokad će je biti, ne zna.

I on kaže da nikakvu plutanu sandalu nije vidio. Nije još nabavio pjevaljku i reflektore, niti će. Ne da svog mira za dukat. To je tamo za one kafane na glamuroznoj lukavačkoj plaži. Kod Hašima ono može i pjevač doći ako će, ko i ostali, sjediti i seiriti. A za seiriti Hašim ima dvogled. Pa sa onim dvogledom možeš koliko hoćeš prebirati po Modracu. Po njemu nema šta ne plovi, samo ne i plutana sandala. Kako su to dobre sandale bile. Jazuk za sandale. Jazuk za Modrac.

Arhiva Dani
189