Džemal Hamzić (70), teško bolesni i nepokretni starac koji je još 1992. godine prognan iz Bijeljine, deložiran je 11. januara ove godine iz travničkog Doma za stara i nepokretna lica zbog "kršenja kućnog reda i neredovnog plaćanja". Uz pratnju njegovatelja Besima Blaževića, prebačen je u Srebrenik, na kućnu adresu njegovog sina, dr. Aida Hamzića.

Pripremajući se za povratak sinu Aidu, Džemal Hamzić je, prema svjedočenju osoblja travničkog doma, bio napokon sretan. "Džemal je sve iz revolta radio kako bi otišao kući", objašnjava Vesna Dervić, glavna sestra travničke ustanove "Naš dom" d.o.o., probleme koje su svakodnevno imali sa ovim stanarom. Osoblje doma objašnjava da je Džemal samo govorio da se više nikad neće vratiti, jer, konačno, odlazi svom sinu.

Od doma do bolnice Ali, u Srebreniku, i pored telegramske najave dva dana ranije, nije bilo dobrodošlice za sedamdesetogodišnjeg izbjeglicu. Sin Aid i snaha, dr. Nedreta Hamzić, prvo su odbili da prime Džemala. "To je bio pravi skandal. Poslali su nam telegram da se pripremimo da ga primimo za dva dana, zbog nepoštivanja kućnog reda u domu. Samo su ga dovezli pred vrata, isporučili kao jednu staru vreću i ostavili s njim jednu žutu kovertu. Trojica policajaca su bila na uviđaju. Džemal je teško bolestan i nepokretan čovjek, o kome mi ne možemo da se brinemo. Sada je smješten na Neurološkom odjeljenju bolnice u Gračanici", kaže dr. Nedreta Hamzić.

Osoblje travničkog doma također prepričava skandal u Srebreniku. "Kada je shvatio da sin i snaha ne žele da ga prime, Džemal je počeo da doziva svog njegovatelja Besima, moleći ga da bude vraćen u Travnik. Vikao je za njim: 'Besime, ne ostavljaj me!'", tvrdi Vesna Dervić. "Naši radnici su potražili pomoć i tamošnjeg centra za socijalni rad, ali su oni rekli da nemaju ništa sa ovim slučajem. Džemal Hamzić je bio smješten u dom na osnovu ugovora o privatnom smještaju, kojeg je potpisao njegov sin, dr. Aid Hamzić, i za nas je to bila jedina adresa na koju smo mogli da ga vratimo."

Džemal Hamzić je bio medicinski tehničar i berber u Bijeljini. U centru ovog grada i dalje posjeduje, u svom punom vlasništvu, dvije kuće i zemlju, koje ni šestu godinu nakon rata ne može da vrati u posjed. Rodbina i poznavaoci ga opisuju kao poznatog berberina koji je osunetio više od 2.000 djece u Bijeljini. Njegovo troje djece se, životom i nakon progona u Bijeljini, razišlo na različite strane svijeta. Jedna kćerka, Aida, živi udata u Novom Sadu. Kod nje je boravio od 1992. do 1997. godine. Alma, druga Džemalova kći, sada živi u Americi. Sin Aid i snaha Nedreta su se poslije rata vratili u Bosnu iz Njemačke.

Od početka 1998. godine Džemalova bolest se pogoršala i postao je potpuno vezan za krevet. "Supruga Velida i on su bili u iznajmljenom stanu u Donjoj Orahovici, sprat ispod našeg, također iznajmljenog stana. U aprilu 1998. godine supruga je jednostavno napustila svog muža", objašnjavao je u jednom pismu travničkom domu Aid Hamzić. Sin je pokušao da oca smjesti u dom u Nedžarićima, ali je uprava doma odredila cijenu od 550 maraka. Uputila je Hamziće da traže participaciju od tuzlanskog Kantonalnog ministarstva za socijalnu politiku, ali Hamzići nisu u tome uspjeli. U oktobru 1998. godine Džemal Hamzić je postao štićenik travničke ustanove "Naš dom" d.o.o. Tokom prošle godine Upravni odbor travničkog doma je zaprijetio Aidu Hamziću da u roku od 10 dana izmiri dugovanja od 717 maraka za 1998. i 1999. godinu ili, "u protivnom, vraćamo korisnika na vašu adresu, a vas utužujemo". U svom odgovoru Aid Hamzić je napisao da je, "na osnovu pregleda kartica, očigledno da PIO BiH kasni sa isplatama, što je u domenu Vlade, a, nažalost, ne u mom domenu". Jela Jurčević, šef računovodstva travničkog doma, objašnjava da se za svakog korisnika njegova penzija uplaćuje na račun doma, za pokriće troškova boravka. "Ali, kako iznos penzije niti jednog korisnika nije dovoljan za pokriće troškova boravka, onda razliku do cijene smještaja u domu plaćaju srodnici ili ustanove s kojima je potpisan ugovor. U slučaju da za neki mjesec ne stigne penzija, onda je potpisnik ugovora dužan da uplati cijeli iznos. Upravo to je bio razlog spora sa Hamzićem."

Semberska veza U travničkom domu trenutno boravi oko 300 starih osoba sa područja cijele BiH. Među njima je i 50 staraca-izbjeglica, koji su 1991. godine živjeli na sadašnjem području RS-a, pretežno u Bosanskoj krajini. Tamošnje entitetske vlasti odbijaju da snose troškove za smještaj i boravak ovih osoba u travničkom domu. Stoga, troškove njihovog boravka i dalje snosi sama ustanova. U upravi doma ističu da je najredovniji platiša Zeničko-dobojski kanton, koji za štićenike sa svog područja izmiruje obaveze sa zaostatkom od svega dva-tri mjeseca. Sve druge kantonalne vlasti kasne daleko više sa uplatama za štićenike sa svog područja.

"Da nema nikog svog, ko bi o njemu brinuo? Mi bismo i dalje brinuli o Džemalu Hamziću, bez obzira na sve probleme u njegovom ponašanju i probleme sa plaćanjem. Ali, on ima sina, koji je potpisao ugovor, i druge članove porodice. Ovo je tipičan primjer nebrige porodice za starog čovjeka", kaže Muhamed Musemić, direktor travničke ustanove "Naš dom".

Aid i Nedreta Hamzić poriču optužbe uprave travničkog doma da su bili neredovne platiše. Oni tvrde da su izmirili sve obaveze prema ugovoru sa domom i tvrde da imaju sve uplatnice kojima to mogu da dokažu. U svojim dosadašnjim sukobima sa upravama domova i različitim organima vlasti, objašnjava Nedreta Hamzić, čuli su brojne priče o tome kako uticajni političari i pojedinci osiguravaju participaciju za smještaj svojih roditelja u staračkim domovima. Zatražili su pomoć ombudsmena, OHR-a, Doma za zaštitu ljudskih prava i drugih stranih i lokalnih ustanova i organizacija. Za Aida i Nedretu Hamzić, slučaj deložacije Džemala Hamzića iz travničkog doma je skandal - "drastičan primjer nebrige državnih vlasti i ustanova za stare osobe".

U travničkom domu odbacuju takve optužbe Hamzića. "I ja sam, kao i Džemal Hamzić, iz Bijeljine. Upravo zbog toga sam posebno obratio pažnju na ovaj slučaj i nastojao sam da pomognem. Samo sam imao probleme zbog te pomoći. Postoje dvije cijene smještaja u ovaj dom. Jedna je 310, a druga 510 maraka. Za Hamzića je bila određena niža cijena, ali i pored toga su postojali dugovi. Zbog svog zdravstvenog stanja i ponašanja, Džemal Hamzić uopšte nije za ovaj dom, ali smo i to tolerisali nastojeći da pomognemo. Ja sam lično bio kritikovan zbog daljnjeg zadržavanja Hamzića u domu", objašnjava direktor Musemić.

Hamzići sada sumnjaju da je on primio mito od nekog povratnika iz inostranstva kako bi, istjeravši jednog pacijenta, oslobodio mjesto za drugoga. Direktor Musemić odbacuje takve optužbe, ne vjerujući da one mogu doći od nekog kome je toliko godinama pomagao.

"Kod nas je patrijarhalna kultura i ljudi se veoma rijetko i teško odlučuju da svoje roditelje smjeste u domove za stara lica. Ali čak i da neka osoba od uticaja, na političkoj funkciji ili slično, smjesti svoje roditelje u ovaj dom, on je za nas kao i svaki drugi štićenik. Od 1. januara 2000. 'Naš dom' je postao dioničko društvo sa stopostotnim državnim kapitalom, ali niti jedna vlast posebno ne sufinansira njegovu djelatnost. Sav prihod ove ustanove dolazi isključivo kroz plaćanje za svakog pojedinačnog korisnika. Ova ustanova se sama izdržava, i zbog toga moramo voditi računa o redovnom plaćanju obaveza koje su potpisnici ugovora, kao pojedinci ili vlasti, preuzeli za smještaj svojih srodnika ili korisnika sa svog područja", objašnjava Musemić.

Travnički dom za starce je osnovan još 1935. godine i danas je najstarija socijalno-medicinska ustanova za zaštitu odraslih lica u BiH. Od svog osnivanja do danas, ova ustanova ni jednog dana nije prekidala rad, čak ni za vrijeme ratova. Njena osnovna djelatnost je socijalno-zdravstvena zaštita starih, pokretnih i nepokretnih osoba, zatim mlađih nepokretnih osoba i lakše mentalno retardiranih osoba. Od sadašnjih 300 štićenika različitih nacionalnosti i iz svih dijelova BiH, 150 je potpuno nepokretno i njima je neophodna cjelodnevna njega. Potrebe za ovakvim smještajem starijih i nepokretnih osoba su veće nego mogućnosti.

"Ustanova zapošljava 55 radnika, koji, zbog nemogućnosti da naplatimo izvršene usluge, nisu u dovoljnoj mjeri nagrađeni. Također, nismo u mogućnosti izmiriti osnovne materijalne potrebe ustanove, što u velikoj mjeri otežava ionako vrlo teško stanje u kojem se ustanova nalazi. Do 1992. godine, dakle do izbijanja agresije na BiH, ustanova se samofinansirala prodajom svojih usluga. Od 1992, kada je isprekidan platni promet u BiH, ustanova ostaje bez osnovnih sredstava za rad i dolazi u najtežu situaciju od svog osnivanja. Od tog perioda pa do danas, ustanova preživljava i ostaje u funkciji zahvaljujući isključivo donacijama stranih humanitarnih organizacija", objasnili su u upravi travničkog doma. Dom je obnovljen zahvaljujući donacijama holandske i austrijske vlade. Posjetilac ovog doma može da potvrdi da je uređenost okruženja, prostorija i opremljenost travničkog doma dokaz dobrog upravljanja i vođenja ove ustanove.

Travnički dom prednjači u još jednom važnom dijelu državnog sektora za brigu o starim osobama - pripremama za privatizaciju ovih ustanova, domova i službi za pomoć i njegu starih osoba. Prema uobičajenom shvatanju u ovim krajevima, za stare osobe su dužni da se brinu članovi njihove porodice ili država. Zapadna praksa je drugačija. Domovi i službe u privatnom vlasništvu su jedno od rješenja. Travnički "Naš dom" d.o.o. je predao svoje dokumente Kantonalnoj agenciji za privatizaciju u Travniku. Njegova uprava i radnici vjeruju da će uspjeti da kupe državni kapital u ovoj ustanovi, ali za sada ne znaju sa sigurnošću način na koji će biti izvršena njegova prodaja.

Osim smještaja starih i iznemoglih lica i brige o njima, u ovom domu je organizirana briga o starim osobama u njihovim kućama i dnevno zbrinjavanje staraca u prostorijama doma. Za smještaj pokretnih osoba, mjesečna cijena je 310 maraka, a za nepokretne, teže pokretne i psihotične pacijente cijena je 510 maraka. Kućna njega po satu košta pet maraka, a usluge dnevnog zbrinjavanja, za vanjske korisnike, uključujući prevoz u oba pravca, dva obroka i zdravstvenu zaštitu za vrijeme boravka u domu u toku radnog vremena, 10 maraka.

Lista krivaca Džemal Hamzić više nije niti u travničkom domu, niti kod svog sina. Država neredovno uplaćuje penzije, a lokalni i međunarodni dužnosnici i dalje nisu osigurali povratak njegove imovine u Bijeljini. "Njegova imovina poprilično vrijedi. Sve je to i dalje na dedi. Ko hoće da ga njeguje, sve bi mu dali", kaže Džemalova snaha, dr. Nedreta Hamzić, koja radi kao privatni pedijatar u Srebreniku. Hamzići najavljuju da će sada još energičnije tražiti povrat Džemalove imovine u Bijeljini. Sudbinu kao što je Džemalova, deložaciju iz staračkog doma u sedamdesetoj godini, zaista ne zaslužuje niko, bez obzira na imućnost ili siromaštvo. Srpska, međunarodna i federalna vlast dijele svoj dio krivice što je ovaj starac ostao i bez redovne penzije, koja bi mogla sama da pokrije troškove njegovog smještaja u domu i što on, ni šest godina poslije rata, ne može da vrati u posjed svoju imovinu u Bijeljini.

Sve ostalo je porodična tragedija Hamzića. Džemal Hamzić ostaje za sada na svojoj novoj, privremenoj adresi - Neurološkom odjeljenju bolnice u Gračanici.

Arhiva Dani
189