- Najveći broj hrvatskih funkcionera i političara misli da je međunarodna zajednica nepravedna prema Hrvatskoj kad je u pitanju odnos prema ratnim zločinima jer prema Hrvatskoj primjenjuje mnogo strožije kriterijume nego prema Srbiji. Koliko znam, to je i Vaše mišljenje, gospodine Tomac. Na čemu zasnivate tu tvrdnju?

TOMAC: Hrvatska i Jugoslavija do sada su bile u različitom položaju u odnosu na Sud u Haagu. Hrvatska je prihvatila suradnju sa Haagom. Hrvatska je donijela ustavni zakon, dala je i daje dokumente koji se od nje traže. S druge strane, ova sadašnja vlast u Jugoslaviji, kao i ona bivša, drugačije se odnosi prema Haagu, rekao bih, sa jednom ignorancijom. I nova vlast, kao i stara, smatra da nema prevelike obaveze prema Haagu i da joj to nije najvažniji posao. U takvoj situaciji Haški sud se uglavnom bavi Hrvatskom, s obzirom da jedino tu ima mogućnost da dođe do dokumenata i do optuženih za ratne zločine. Moji Slavonci kažu - kada se kola zaglave u blatu, kočijaš tuče konja koji vuče, a ne onoga koji ne vuče.

MIĆUNOVIĆ: Ako pogledamo koliko je optužnica podignuto protiv Srba i kakav je rang ljudi koji su optuženi, uvjerit ćemo se da je Haški tribunal bio daleko oštriji prema Srbima. Na optuženičkim listama Haškog tribunala, pored bivšeg predsjednika Jugoslavije i Srbije, Slobodana Miloševića, nalaze se i ministar odbrane Ojdanić i predsjednik Srbije Milutinović i bivši potpredsjednik Savezne vlade Šainović, zatim tri generala itd. Moglo bi se reći da Haški tribunal nastoji da na optuženičku klupu izvede kompletan bivši srpski državni vrh. Zatim, pogledajmo koliko je samo optuženo Srba van Srbije, naročito iz Bosne, počev od Karadžića, s kojim su počele prve velike optužnice, preko Mladića i niza generala, kao što su Talić i Krstić, sve do ove najnovije optužnice protiv Biljane Plavšić. Međutim, iz Jugoslavije nisu slani u Haag oni koje je Tribunal optužio za ratne zločine, jer ranija vlada Jugoslavije nije to željela. Dakle, razlika između srpskog i hrvatskog slučaja je u tome što je Haški tribunal optužio više ljudi iz vrhova političkog i vojnog establishmenta Srbije, odnosno Jugoslavije, dok je Hrvatska više optuženih izručila Haškom tribunalu, budući da je Hrvatska od samog početka članica i Savjeta Evrope i OEBS-a i Ujedinjenih nacija, i budući da su njene vlade, i ona prethodna, a pogotovo ova sadašnja, sarađivale sa institucijama međunarodne zajednice, mada se Tuđmanova vlada dosta kolebala oko te saradnje.

TOMAC: Nema dvojbe oko toga da ćemo mi surađivati u svim onim slučajevima u kojima Haag traži odgovornost za počinjene zločine. Sporno je, međutim, nešto drugo. S obzirom da je gotovo cijeli državni vrh Jugoslavije, odnosno Srbije, osumnjičen za ratne zločine, sada postoji tendencija - da bi se izjednačila krivnja, da se traži odgovornost vojnog vodstva "Oluje" i "Bljeska", pa i političkog i državnog vrha Hrvatske za ono što se događalo u ratu. Znači, zločini se ne tretiraju kao nešto što je pojedinačno, što je eksces, nego se želi reći da je i hrvatska strana, isto kao i Milošević, vodila politiku etničkog čišćenja i zločina i da je Hrvatska utemeljena na zločinima. To je ono što javno mnijenje u Hrvatskoj ne prihvaća. Mi polazimo od teze da postoje dvije vrste zločina. Postoji onaj primarni, veliki zločin koji su počinile vlasti Jugoslavije i JNA, kojemu je cilj bilo stvaranje "Velike Srbije" i koji je izazvao ovaj krvavi rat, a postoje i zločini koje su u tom ratu počinili i Srbi i Hrvati i Bošnjaci. Između te dvije vrste zločina mora se praviti razlika. Zbog toga se mi energično suprotstavljamo svakom pokušaju pravljenja ravnoteže u smislu - pošto je optužen državni vrh Srbije i Jugoslavije, sada bi trebao biti optužen i vojni i državni vrh Hrvatske. To je nešto što se u Hrvatskoj ne prima i mi ne pristajemo na to da se nasilno uspostavlja ravnoteža krivnje.

MIĆUNOVIĆ: Ne bih htio da licitiramo o tome ko je manje, a ko više kriv. Ja mislim da krivnja uvijek mora biti personalna, da se mora znati ko je i kakvu odluku donio i ko je šta izvršio.

TOMAC: Slažem se s tim, ali moramo imati u vidu da su gospodin Milošević i njegova ekipa čitav rat organizirali kao zločin, njihov cilj je bilo etničko čišćenje Hrvatske, Posavine i istočne Bosne i stvaranje "Velike Srbije" - zločinom.

- Američki državni sekretar Madeleine Albright, koja u Srbiji ne uživa baš prevelike simpatije, nedavno je dala prilično iznenađujuću izjavu koja je u suprotnosti sa onim što je Clintonova administracija do sada govorila kada je pitanju odnos prema Miloševiću. Rekla je da SAD ne bi bile protiv toga da se Miloševiću, koga je Haški sud optužio za ratne zločine, sudi u Beogradu. Gospođa Albright je poslije tu izjavu nešto ublažila, pa je rekla da je glavni tužilac Carla del Ponte ta koja će odlučiti o svim detaljima suđenja, ali je ostao utisak da je američka administracija sada popustljivija kada je riječ o Miloševićevom izručenju Haškom tribunalu. Gospodine Tomac, kako Vi gledate na mogućnost da se Miloševiću sudi u Beogradu?

TOMAC: Ako Haški sud ima smisla, ako je cilj suđenja da se individualizira krivica i skine kolektivna odgovornost sa naroda, onda se vođama politike stvaranja "Velike Srbije", koja je, rekao bih, bila i antisrpska - jer je i srpski narod također platio veliki ceh - mora suditi u Haagu. Nema nikakvog razloga da jedan Blaškić u Haagu bude osuđen na 45 godina zatvora zato što nije spriječio neke zločine u srednjoj Bosni, a da se čovjeku koji je bio na čelu jedne politike, koja je uzrokovala sav taj kovitlac, ne sudi u Haagu. Haški sud bi u tom slučaju izgubio smisao postojanja.

Zdravko Tomac: "Milošević mora biti suđen za ono što je napravio Bošnjacima, kojih je ubijeno oko 200.000, od toga pola civila, da ne govorim o ostalim njegovim zločinima"

Dragoljub Mićunović: "Čudim se da ljudi misle da će se Miloševiću strožije suditi u Haagu nego u Beogradu"

MIĆUNOVIĆ: Što se tiče odnosa međunarodne zajednice prema našoj želji da se Miloševiću sudi u Beogradu, razumijevanje nije samo pokazala Madeleine Albright nego i Iber Vedrin kada je ovdje boravio u ime Evropske unije. Inače, ja se čudim da ljudi misle da će se Miloševiću strožije suditi u Haagu nego ovdje i da će mu u tamošnjem zatvoru biti mnogo teže nego u beogradskom. S druge strane, ovdje imamo jedan specifičan slučaj. Milošević nije nanio zla samo drugim narodima. Rekao bih čak da je najviše zla nanio svom sopstvenom narodu. Ovaj narod mora da se obračuna sa svojom prošlošću, to jest s periodom vladavine Miloševića. On mora da ga vidi u pravom svjetlu, u realnim činjenicama, on mora da sazna istinu o Miloševićevim finansijskim manipulacijama, o krađi na izborima, o pokušaju izazivanja građanskog rata, o umorstvima istaknutih Srba i pripadnika drugih nacija, o međunarodnom kriminalu u koji je bio upleten. Neka narod o tome sudi. Pitanje genocida i etničkog čišćenja je dodatni problem i tu postoji nadležnost međunarodnog suda. Ali mi smo rekli da se međunarodni sud može uključiti u cio taj sudski proces. Na kraju krajeva, nije toliko važno mjesto gdje će se suđenje odigrati, nego šta će se na tom suđenju činiti. Neka dođe gospođa Del Ponte, mi ćemo joj sve staviti na raspolaganje, može istraživati koliko god treba. Mi želimo da se to uradi zajednički.

- Gospodine Mićunoviću, mislite li Vi da se Miloševiću ili, recimo, Mrkšiću ili Šljivančaninu, može objektivno suditi u Beogradu za zločine prema drugim narodima? Recimo, Milošević je optužen za genocid na Kosovu, a većina u Srbiji smatra da na Kosovu srpska vojska nije počinila genocid.

MIĆUNOVIĆ: Smatra zato što ne zna. Baš zbog toga mi hoćemo da sva suđenja budu javna. Tu će biti međunarodni posmatrači. Bit će televizijski prenosi. Čitava stvar će biti pod lupom međunarodne javnosti i niko ne treba da se boji da će neko pokušati nešto da zabašuri ili da od suđenja napravi farsu.

- Gospodine Tomac, da li smatrate da se Miloševiću objektivno može suditi u Beogradu za zločine počinjene prema drugim narodima?

TOMAC: Ne. Mislim da ne može. Kada bi se to dogodilo, to bi bio presedan koji bi značio da Haški sud istog momenta mora zatvoriti vrata i reći - nikom se više ne može suditi u Haagu, svima će se suditi u njihovim matičnim državama. Ne može neko iz Hrvatske ko je optužen za mnogo manje zločine da ide u Haag, a da se čovjeku koji je uzrokovao sve ratove koji su pratili raspad bivše Jugoslavije sudi zbog toga što je prevario na izborima, što je sitni kriminalac, što je ilegalno prebacivao novce u inostranstvo, da mu se sudi samo za ono što je napravio Srbima. On mora biti suđen za ono što je napravio Bošnjacima, kojih je ubijeno oko 200.000, od toga pola civila, da ne govorim o ostalim njegovim zločinima.

MIĆUNOVIĆ: Gospodin Tomac je malo sa potcjenjivanjem govorio o Miloševićevoj odgovornosti za finansijske manipulacije, za pokušaj izazivanja građanskog rata, za falsificiranje rezultata izbora, za umorstva koja su se u Srbiji dogodila. To su vrlo krupni zločini za koje je živo zainteresiran ovaj narod ovdje. Ja razumijem da su drugi narodi osjetljivi, prije svega na zločine koji su prema njima počinjeni i da im je jedino to važno. Ali i građanima Srbije isto tako je važno šta se s njima dogodilo. Pola miliona mladih ljudi je otišlo iz Jugoslavije da ne bi učestvovali u ratovima, onima koji su ostali ovdje upropašten je život, jer je sve to trajalo deset godina.

- Vlast u Srbiji i Jugoslaviji smatra da Miloševiću treba suditi u Beogradu. Da li se to odnosi samo na Miloševića? Kako bi Vlada SRJ postupila kada bi Haški tribunal zatražio da se, recimo, izruče Mrkšić i Šljivančanin, koji su državljani Jugoslavije, ili Karadžić i Mladić? Koliko znam, Mladić živi u Beogradu, a Karadžić povremeno prelazi granicu.

MIĆUNOVIĆ: Što se tiče Mladića i Karadžića, nijednog nisam vidio već ko zna koliko godina. Ali, koliko ja znam, kako su me obavijestili, i jednom i drugom je poručeno da ni na koji način ne pokušavaju da dođu na teritoriju Jugoslavije, jer će ih Jugoslavija u svakom slučaju izručiti Haškom tribunalu. Prema tome, ako neko od njih povremeno i dođe, neće biti tolerisan. To znam.

- A šta će biti sa Mrkšićem i Šljivančaninom, koji su građani Savezne Republike Jugoslavije?

MIĆUNOVIĆ: To je drugi problem i ja mislim da Vlada Jugoslavije o tome treba da zauzme stav. Ukoliko se njihovi slučajevi posmatraju odvojeno od Miloševićevog, onda ih treba separatno i rješavati u saradnji sa Haškim tribunalom.

- Hrvatski advokat Branko Šerić tvrdi da Hrvatska ubuduće ne bi bila obavezna da optužene za ratne zločine izručuje Haškom sudu ukoliko bi taj sud dozvolio da se Miloševiću sudi u Beogradu. Dijelite li to mišljenje, gospodine Tomac?

TOMAC: Mislim da je to realno. Pala bi svaka hrvatska vlada koja bi pristala da Haškom sudu izručuje optužene Hrvate, dok se glavnom zločincu, Miloševiću, sudi u Beogradu. Rat se, ipak, vodio na teritoriji Hrvatske i Hrvatska je bila napadnuta, a onome ko nas je napao sada treba da se sudi u Beogradu, dok Hrvati moraju u Haag. To nijedan građanin Hrvatske ne bi mogao shvatiti.

MIĆUNOVIĆ: Mislim da je za početak rata krivo više aktera. Naravno, posljednji sam koji će braniti Miloševića, ali mislim da bi bilo jako pogrešno ako bismo rekli - Milošević je demon koji je sam sve smislio i sam poveo taj krvavi pir. Cijela priča je mnogo složenija. Što se mene lično tiče, najvažnije je da se zločinci osude, da se zadovolji pravda. Ne bih imao ništa protiv toga da se svim hrvatskim zločincima sudi u Zagrebu, samo neka oni koji su okrvavili ruke za to i plate. Za mene je to presudno i mnogo važnije od mjesta gde će se im se suditi.

Arhiva Dani
189