ada sam u maju 1990, na kraju putešestvija po Americi, u New Yorku, posjetio propagandni odjeljak CBS-a (upravo ga je tada kupovao Sony!), dobio sam i ploču nadarenog člana klana Marsalis, saksofoniste Branforda Mo'Better Blues. Taj "mladi lav" je svirao u triju u kojem je bio i kontrabasista Milt Hinton, stariji od njega "tek" pola stoljeća. No, te ogromne vremenske razlike, kada je u pitanju glazba, kao da nije bilo. Deset godina potom jedan od najvažnijih jazz kontrabasista i uz to izvanredan fotograf Milt (Milton John) Hinton, poznatiji pod nadimkom The Judge, napustio nas je. Tik pred prijelaz iz drugog u treći milenij.

Gdje se rađaju svirači Jazzisti su se, po pravilu, rađali u glazbenim obiteljima, tamo gdje se išlo u crkvu da se svira i pjeva, gdje su u kućama imali klavire ili orgulje. Milt "Sudija" nije bio izuzetak i već u trinaestoj svira odlično violinu, potom i razne vrste suzafona, a onda odlazi na studij glazbe. Donosi odluku da se presedla na "veliku violinu", kako je volio zvati kontrabas, i uči ga intenzivno tridesetih godina na dva univerziteta. Već tada pokazat će iznimnu glazbenu inteligenciju i sposobnost prilagođavanja i prihvatanja novih stilova, što će mu omogućiti jednu od najdužih i najstabilnijih karijera u povijesti jazza. Kada kažemo da je svirao sa pionirima jazza poput kornetista Freddieja Kepparda u New Orleansu, a završio je sa članovima Marsalis klana u New Yorku i to u rasponu od šezdesetak godina, onda je jasno otkuda sveopšti respekt.

Već je tridesetih sa violinistom Eddiejem Southom, pa bubnjarom Zuttyjem Singletonom, a potom giguje po rodnom Chicagu sa najvećima, od Arta Tatuma pa nadalje. Tada i dobija nadimak The Judge, zbog sonornog zvuka i nevjerovatnog osjećaja za timing, jednu od temeljnih odrednica jazza. Zapravo, ranih će tridesetih biti jedan od pionira uvođenja kontrabasa u ritamsku sekciju koja će zajedno sa gitarom definitivno zamijeniti trubu i banjo. Ta formula kontrabas-bubnjevi-gitara će biti dovedena do savršenstva u vatrenom orkestru vrhunskog zabavljača Caba Callowaya (u filmu Blues Brothers izvodi svoj čuveni hit Hi--De-Ho Man), u kome se stvara ritamska sekcija snova: Cozy Cole (bubnjevi) - Danny Barker (gitara), najbolja u jazzu tih godina (izuzmemo li onu Counta Basieja).

Hinton kod Calowaya, u jednom od najplaćenijih orkestara u povijesti jazza, ostaje dugi niz godina, od 1936. pa sve do kraja četrdesetih. Živopisni svijet koji se okupljao oko tog eksplozivnog orkestra inspirira ga da snima fotografskom kamerom, i rezultat je kolekcija koja danas sadrži 50 tisuća negativa, okupljenih na više izložbi i u čak dvije odlično ocijenjene knjige - Bass Lines: The Stories and Photographs of Milt Hinton (1988) i Overtime (1991). "Snimao sam glazbenike u prirodnom okružju - kako spavaju u vlaku, jedu, i nikada nisam želio da nešto od toga napravim, naprosto je to bio moj interes", rekao je jednom skromno za svoju fotografsku strast.

Paralelno giguje sa velikima, posebno onima iz swing okoliša po njujorškim klubovima; nakratko je u orkestru Counta Basieja početkom pedesetih; pa sa Louisom Armstrongom, Bennyjem Goodmanom; svira koncerte sa svima, od Jimmyja McPartlanda, Bena Webstera, do popularnih pjevača Judy Garland, Harryja Belafontea, Sa-mmyja Davisa Jr. i drugih. Sve to pedesetih i šezdesetih, kada je definitivno jedan od najtraženijih i najfleksibilnijih kontrabasista. Broj studijskih i TV sati se penje nevjerovatnom brzinom, a paralelno sa tim je i traženi pedagog. Treba naglasiti da je, osim fantastičnih zabavljačkih potencijala, Callowayev orkestar uvijek okupljao najbolje, pa i one sa novim idejama, među kojima je bio i trubač i otac be--bopa Dizzy Gillespie, pa nije čudo da je i Hinton apsorbirao ideje modernog jazza bez problema.

No, Hinton kao da je uvijek morao biti u centru dešavanja. U ljeto 1958. magazin Esquire vodi veliku grupu jazz glazbenika na fotografiranje u Harlem, i nastaju neke od antologijskih fotografija. Hinton je bio među tih 57 uglednih glazbenika, no on, vođen nekom intuicijom, svojoj ženi daje 16-mm kameru i ona slikanje po Harlemu posebno snima. Taj će materijal 37 godina potom biti pretočen u jedan od najznačajnijih filmova o jazzu, A Great Day in Harlem.

Trijumf starca Šezdesete Hinton provodi radno, mahom u New Yorku. Svira u Dick Cavett Showu, nastupa sa pjevačicom Pearl Bailey, dio je ekipe koja u Bijeloj kući svira za 70. rođendan Dukea Ellingtona 1969. godine, dio je orkestara koji prate Paula Anku i Binga Crosbyja po Evropi. Redovit je inventar na jam sessionima u njujorškom Michael's Pubu, u kome se okupljaju veterani swinga, uči na koledžima, intenzivno se bavi fotografijom i puno snima po studijima, aktivan je u strukovnim udrugama i piše pedagoške knjige. Sedamdesetih ga slave kao jednog od velikih, dobija više počasnih doktorata, i član je NJF Hall of Fame, otvara izložbe u najprestižnijim izložbenim prostorima i muzejima, publicira fotografije u najpriznatijim revijama (ne samo usko glazbenim) i različitim godišnjacima.

Godine 1991. je na europskoj turneji sa velikim jazz saksofonistom Bennyjem Carterom, još jednim od dugoživućih protagonista jazz scene. Uza sve to, tih godina najfiniji glazbenici traže podršku njegovog stamenog kontrabasiranja, od pjevačice Helen Merril, preko Ala Cohna i Freddieja Greena, do Billie Holiday, Maynarda Fergusona, Russela Malonea, Gila Evansa i drugih. I ono što je sve iznenađivalo bila je ta njegova vitalnost, lakoća prilagođavanja svakom stilskom usmjerenju, mogućnost ležerne komunikacije sa mnogo mlađima od sebe.

Milt Hinton je svirao do kraja. Dok mu nije srce otkazalo u decembru prošle godine.

Legenda kaže da je nakon koncerta u Madridu 1991. godine sa Bennyjem Carterom iste večeri odletio avionom u New York da bi basirao u njemu tako omiljenom Michael's Pubu. Priča se o i njegovim duhovitim rap komentarima. Jedan od stihova koje je znao zapjevati je glasio: I'm oldest bass player standing, I've shoes as old as you. (Ja sam najstariji basista koji stoji, imam cipele stare kao ti). Njegova tehnika okidanja žica, kojim je on stimulirao soliste i naglašavao ritmičku napetost, izučava se danas u uglednim glazbenim školama.

Arhiva Dani
189