SEDAM DANA, OSAM GODINA: Rođen sam u Sarajevu u Koševskoj 1. Tu, na garažama između ulica Moše Pijade i Hasana Brkića, stekao sam prva socijalna iskustva. Završio sam i ovdašnji Medicinski fakultet. Na samom početku rata, 20. aprila 1992, sasvim slučajno sam se, nakon raznih peripetija, našao u Bariju. Tamo sam, zapravo, mislio ostati par dana, jer sam iz Beča trebao za Švedsku, gdje sam već bio na studentskoj razmjeni te sam imao neke nazovikontakte. I onda kreće ona priča o nadanju da će se sve završiti za mjesec-dva, "dok se sve to ne smiri". Moja supruga Nataša, trener plivačke reprezentacije BiH, išla je na pripreme za Barcelonu i zamolila me je da ostanem sedam dana u Bariju sa njenim mlađim bratom 20-godišnjakom, i njegovom tadašnjom djevojkom, danas suprugom. Tada sam doznao da tamo postoji institut koji se bavi genetikom i obavio sam neki razgovor, da jednostavno vidim šta rade ti ljudi tamo. Profesorica Ginevra Guanti me je pitala čime sam se ovdje bavio za magisterij. U Sarajevu sam s prof. Avdom Sofradžijom - koji je pored moje sadašnje šefice najveći "krivac" za moj interes za genetiku - radio, kako se to kaže, ono što se moglo. Profesorica je zatražila od mene da sve eksperimente koje sam radio za magistarski uradim tamo, i zapravo na taj način mi pružila "šansu" (a znate kako je s nama, Musemić ili Paprica to ne propuštaju). Rečeno - učinjeno. Prvo sam dobio nekih šest mjeseci, kako ja to zovem, "probnog rada", a nakon četiri mjeseca rada na Institutu za genetiku pojavila se mogućnost učešća na konkursu za ulazak na doktorat. Pobijedio sam na konkursu i počeo sa doktoratom, koji je trajao pune četiri godine, odbranio ga u Perugi 1996. Nakon toga sam dobio još dvije godine postdoktorskog programa, a u međuvremenu počeo predavati na fakultetu, pa onih sedam dana kao da traje i danas.

DAN USPJEHA: Kad sam došao u Italiju (o Italiji i Italijanima sve najljepše) na Institut, bio sam stranac - nisam govorio italijanski - "jadnik" iz Sarajeva, jer, na moju žalost, dolazim iz zemlje u kojoj se ljudi ubijaju zato što se jedan zove ovako, a drugi... znate već te priče. Na Institut je dolazilo dosta studenata, ljekara, biologa... svako iz sebi poznatih razloga. Jednom sam došao kući i svojoj supruzi rekao da osjetim kako su mi počeli pomalo podmetati noge - naravno, u poslovnom smislu; njena prva reakcija je bila razočarenje, ali kad dobro razmisliš, to je, ustvari, dobar znak. I to se nauči na ulici: čim počneš smetati, znači da si na neki način postao konkurentan.

"Treba, ipak, imati na umu i to da je ovo sredina koja se tradicionalno brže-bolje odricala "svojih" ljudi koji su mnogo veći i značajniji u usporedbi sa mnom"

HROMOZOMSKI MAMA I TATA: Primarna oblast mog djelovanja je prenatalna dijagnostika, a moj dio posla dolazi nakon što ginekolog uzme materijal (amnionska tečnost, horionske čupice, fetalna krv itd.) na kojem se obavlja potrebna genetska analiza u smislu utvrđivanja postojanja tzv. hromozomskih, genskih ili genomskih mutacija aplikacijom adekvatnih metoda. U najkraćem bi se to reklo da ja pravim analizu "stanja ploda" sa aspekta genetike. Osim ovog tzv. rutinskog dijela posla radim na istraživanjima u oblasti mutageneze-genotoksikologije, što je, najkraće rečeno, rad na ispitivanju utjecaja određenih bioloških, hemijskih, fizičkih faktora na DNK. Centri za genetiku su koncipirani tako da niti jedan centar na svijetu ne radi sve iz genetike, što je faktički i neizvodljivo, ali su međusobno povezani kao referentni za određene oblasti. Centar u Bariju, Dipartimento di Medicina Interna e Medicina Pubblica -Sezione di Genetica Medica, u kojem radim, djeluje na dva nivoa, tj. rutinski ili dijagnostički i naučnoistraživački. U okviru pomenutog, bavi se citogenetikom i molekularnom citogenetikom, te molekularnom genetikom (tumori debelog crijeva, neurofibromatoza, itd.). Moj posao se sastoji u tome da utvrdim ima li problema na hromozomskom nivou, a ako se radi o nekom monogenskom oboljenju za koje je utvrđeno postojanje, lokalizacija, te mutacije unutar odgovornog gena, apliciramo tehnike na molekularnom nivou.

WHO IS WHO: Do sada sam objavio brojne radove u relevantnim stručnim časopisima, sticajem okolnosti čak i neke koji su danas postali osjetljive teme, naprimjer: uticaj benzena, hormonskih supstanci prisutnih u oralnim kontraceptivima, uticaju radijacije itd. Najinteresantniji slučaj koji sam imao desio se s pacijenticom koja se obratila našem centru u okviru rutinskih pretraga prije IVF (invitro fertilizacije) za razjašnjenje postavljene dijagnoze tzv. Turnerovog sindroma. No, nije se radilo, kako mi to kažemo, o jednostavnom, "čistom" Turneru, nego o mozaičnoj formi koja ima više ćelijskih linija različitog kariotipa. Napravljena je karakterizacija upotrebom tehnika na molekularnom nivou te smo zaključili da se u slučaju marker-hromozoma prisutnog u jednoj od tri ćelijske linije zapravo radi o rearanžiranom Y-hromozomu. Ovaj slučaj nije bio interesantan samo sa aspekta genetike već i sa ginekološkog aspekta, jer je pomenuta pacijentica iznijela trudnoću. Danas ima zdravu curicu, a nakon hormonalne pripreme - imala je slabo razvijenu matericu i tzv. "streak gonads", koji su hirurški odstranjeni. Jajna ćelija donatora - sestra - oplođena je sjemenom muža u invitro uslovima, i dogodilo se praktično to da je rodila žena koja ni po čemu nije mogla imati dijete. Nakon brižljive pretrage literature utvrdili smo da ovakav slučaj ranije nije opisan, pa je ekipa s kojom sam radio to učinila u prestižnom časopisu Human Genetics. Da se zaista radi o ozbiljnom i važnom saznanju potvrđuje i činjenica da su nas, pored ostalih, citirali genetičari profila Borgaonkara u Atlasu hromozomskih anomalija, te Chris Tyler-Smith, kojeg ja zovem "Tata za Y-hromozom". Bit će da sam zbog toga ušao u Marquisov prestižni medicinski vodič Who is Who in the World.

"MI" I "ONI": Moj radni dan počinje ovako: dolazim na posao između osam i pola devet. Razlika je, što bi se reklo, drastična, jer kad sam ovdje radio na Pedijatriji, sve je počinjalo od sedam sati. Nekad mi se čini da bih se rado vratio i počeo raditi od sedam, jer se ovdje dan praktično završava sa poslom. Vraćaš se kući kasno, negdje oko šest - pola sedam, a nekad to traje i duže.

Razmišljam li o Sarajevu? Naravno. Siguran sam da bi se i ovdje dalo nešto učiniti na nivou unapređenja genetike kao nauke, te njenog ozbiljnog uvođenja u program studija na Medicinskom fakultetu. Tu stvari ovako stoje: sve na ovom polju dešava se ogromnom brzinom. Ili trčiš ukorak s drugima ili te pregaze. Kad sam konkurisao na ovdašnjoj Medicini prije dvije godine za profesora na biologiji i genetici, odbili su me iako imam docenturu i radim taj posao u Bariju, za tu nauku vrlo relevantnom centru. Mene naprosto vuče da pomognem, ja sam produkt ove sredine, živio sam tu 27 godina i imam volju da tu radim. Ako i ne mogu da radim, O.K., ali hajde da sarađujemo. Nudio sam sve moguće vidove saradnje i nisam naišao ni na kakvo razumijevanje od strane ljudi s našeg fakulteta. Siguran sam i imam neka saznanja o tome da dosta ljudi koji su kao i ja u svijetu nešto napravili - nadam se da nisam neskroman - hoće da učine nešto u oblastima u kojima su relevantni, ali im se to, jednostavno, ne dozvoljava. U okviru pomoći zemljama koje nisu članice EU, mi u Bariju imamo kontakte u okviru univerzitetske saradnje s istočnoevropskim zemljama, a ja želim da "poguram" svoje.

Mislim da bi se vratilo dosta ljudi koji su napolju, izvan BiH. Problem je da im se deklarativno pokazuje to da su poželjni, a kad se zaista vraćaju, onda nastaju problemi. Uglavnom se svode na to: "ti si izašao, šta si sad došao da pametuješ?" Ja, naravno, nemam namjeru da ikome pametujem iz razloga što ja već svakako radim svoj posao, i to dobro, što mi ujedno omogućuje, kad mi je ćeif, da skijam tamo ili da se kupam ovamo, to mogu sebi da priuštim bez većih problema. Nikada nisam razmišljao o tome da se mogu dati jednaki uslovi kao "napolju". Ne mogu, i uredu. Čovjek bi prihvatio neke stvari koje su lošije u želji da pomogne. Ne mogu da shvatim da ljudi iz pojedinih branši, a u mojoj je to više nego očigledno, s negativnim nabojem gledaju na one koji su bili "vani", a prihvaćeni su u svojim novim sredinama. Treba, ipak, imati na umu i to da je ovo sredina koja se tradicionalno brže-bolje odricala "svojih" ljudi koji su mnogo veći i značajniji u usporedbi sa mnom.

ERA GENETIKE: Genetika je u medicini jako važna. To pokazuju i posljednja otkrića, mada ćemo svi mi još čekati te famozne rezultate dekodifikacije humanog genoma. To bi najlakše bilo ovako objasniti: sada znamo sva slova, ali ne znamo gdje počinju a gdje završavaju riječi i rečenice, te samim tim ne znamo ni njihovo značenje. Italijanski nobelovac iz oblasti genetike prof. Renato Dulbeco tvrdi da će rezultati tog istraživanja, u aplikativnom smislu, biti dostupni čovječanstvu za nekih 30-50 godina. Kod nas u BiH postoji potreba unapređenja ove oblasti kroz otvaranje, povezivanje, kroz mogućnost iznalaženja donacija, sredstava, jer mislim da je svima savršeno jasno da je ovo era genetike. Svakako da se mora imati na umu da su tu prisutni i neriješeni problemi u fundamentalnim oblastima i aspektima medicine, npr. hirurgija, interna... koji su, svakako, manje skupi, ali sa pametnim i dobrim planom i organizacijom sve je moguće. Ne zaboravimo da je naše siromašno balkansko područje dalo mnogobrojne svjetski priznate stručnjake iz različitih oblasti, što samo za sebe dovoljno govori da je krajnje vrijeme da se stvori jedno jezgro ljudi oko kojeg bi se medicinska struka mogla okupljati isključivo na stručnom nivou. Bogata društva genetiku smatraju svakodnevnim dijelom života, jer se danas gotovo sve - iako ne treba pretjerivati - objašnjava upravo preko ili uz upotrebu genetike. (Za razumijevanje ovog o čemu govorim preporučit ću jednu dobru knjigu: Treći blizanac Kena Folletta.) Priče o genetski manipulisanoj hrani, kloniranju, genetskom inženjeringu i mogućnostima koje nudi genetika u dijagnostičkom, a i u terapeutskom smislu, otišle su vrlo daleko. Kod nas, a tako na područjima cijele bivše Jugoslavije, to nije slučaj, ali "sve će to narod pozlatiti".

Arhiva Dani
189