| |
Pet zaostalih penzija i čitav
januar bez prebijene konvertibilne marke otužna je bilanca
Bičakčićeve vlade u odlasku: sjećate se, to je onaj
isti premijer koji je novembra 1999. obećao (pa slagao) dvije
penzije u decembru iste godine. Čitav se januar 2000. vadio
kako ga ama baš niko nije dobro razumio, da bi se nemalo zatim
(kada je uvaženi premijer pristao, na nagovor međunarodnih
predstavnika, da eto i u BiH započne proces privatizacije)
zdušno borio s penzionerima koji su opravdano tražili saniranje
dugova PIO-u BiH od sredstava dobijenih upravo privatizacijom.
Traženi su postotak penzioneri iskamčili, što, naravno, nije
spriječilo istu Vladu da privatizaciju provodi i po babi i
po stričevima i to na najoriginalniji od svih vidova prodaje:
za što manje para, što više obezvrijeđenih certifikata i,
po mogućstvu, u krugu halke.
Onda je došla vruća predizborna
jesen u kojoj su temperaturu podigli zahtjevi Svjetske banke
i Međunarodnog monetarnog fonda koji su kredit od 136 miliona
maraka uslovili promjenom tadašnjeg zakona o penzijsko-invalidskom
osiguranju. Kako su samo Edhem Bičakčić, njegovi ministri
i Sead Zećo, direktor Fonda PIO BiH, počeli naprasno
da se brinu za visine penzija! Bilo je degutantno čuti kako
ovaj posljednji kašnjenje mjesečnih crkavica objašnjava "internim
dogovorom DF PIO i penzionerskih udruga" i još degutantnije
čitati, nekako u isto vrijeme popunjene, imovinske kartone
aktivnih političara: premijer je između dva kartona stekao
cijelih 7.000 kvadrata i kuću na njima, a sve da bi se imao
gdje povući na porodični odmor. I, valjda, u pauzama osmišljati
novu tiradu namijenjenu penzionerima koji drsko postavljaju
pitanja šta je s njihovim zaostalim i neredovnim primanjima.
Naravno, već je tada vispreni
premijer jako dobro znao da će Visoki predstavnik kad-tad
proglasiti zakon i ograničiti isplatu penzija na onoliko sredstava
koliko njegova vlada skupi u budžet za mjesec dana. No, nije
ga to prioritetno zanimalo: daleko je preče bilo optužiti
međunarodnu zajednicu negoli se pobrinuti za efikasniju naplatu
doprinosa. A najvažnijim se činilo odložiti primjenu spornog
zakona za poslije izbora.
I kako to obično biva kada
se braća po vlasti udruže, Bičakčić, Čović i njihovi
poslanici uspjeli su ostaviti Alijansi u naslijeđe vrući problem
neisplaćenih penzija i još vruću nemoć pred suočenjem sa istinom
da će ionako male penzije biti još manje.
Ako se ijedan penzioner
nada da će premijer što ih je cijelog mandata nemilice lagao
bar pred sudom svoje partije odgovarati za penzionerski jad
i bijedu, grdno se vara: Bičakčić je za penzionerski veleslalom
(pored svih ostalih) već nagrađen - direktorskim mjestom u
Elektroprivredi BiH, onoj istoj koja će im, koliko sutra,
poslati montere da ih isključe zbog neplaćenih računa za struju.
Zna se ko od struje i na njenim jaslama živi. Samo rijetki
i odabrani penzioneri koje Petritschev zakon ionako
ne pogađa. Svi ostali imaju dvije varijante: da protestuju
pred Garibovim ili Petritschevim vratima. Prvi im svakako
neće pomoći, drugi će im tek objasniti nužnost suočavanja
s realitetom. No, možda ima i treća opcija: da penzioneri,
ako u međuvremenu ne umru od gladi i čekanja, na naredne izbore
izađu sa svojim imovinskim kartonima. Lakše će donijeti odluku
za koga da glasaju.
|
|
