|
 ad
u subotu novi, 43. predsjednik Sjedinjenih Amerikih Država,
George W. Bush, položi zakletvu i preuzme ključeve
Bijele kuće - u kojoj su ga prije samo osam godina, za vrijeme
predsjednikovanja njegovog oca, pokroviteljski zvali "George
junior" - Bosna neće biti visoko na listi njegovih prioriteta.
Tu su, prije svega, nebrojena domaća pitanja potcrtana zabrinjavajućim
usporavanjem američke ekonomije, a zatim strateške međunarodne
teme: ruska i saveznička zabrinutost zbog egzotičnog projekta
raketne odbrane od potencijalne nuklearne prijetnje - bliskoistočne
napetosti i perspektive naftnog tržišta - odnosi s Kinom (i
američka podrška Tajvanu) - možda i pojačani pritisak da okonča
započeti očev obračun s iračkom diktaturom Sadama Huseina.
A gdje smo tu mi?
Za Bosnu je možda čak i
dobra vijest da bar trenutno nije u radarskom polju dolazeće
administracije. Koliko zbog dominirajućeg antiintervencionističkog
raspoloženja najbližih saradnika novog predsjednika, toliko
i zbog odsustva bilo kakvog zajedničkog imenitelja u profiliranju
odgovora na valjda najprirodnije pitanje u budućim odnosima
dviju zemalja: A šta sama Bosna želi?
Bosanska trodijelna-troteritorijalna-tronacionalistička
vlast, predstavljena u žalosnom partnerskom trouglu deset
najtežih godina, SDA-SDS-HDZ, učinila je sve što je mogla
da svijet zaključi kako je najlakše dići ruke od Bosne, povući
se i jednostavno uvažiti realnosti podjela. Jedini korektiv
takvom ishodu jeste opomena - opet od svjetskih poznavalaca
balkanskih prilika - da bi to vodilo obnovi napetosti i sukoba
u regionu i da je za sada još jeftinije održavati čak i ovako
besperspektivan mir nego rizikovati sukobe koji bi mogli voditi
pritiscima za novu i skuplju intervenciju.
Bushovi najbliži spoljnopolitički
saradnici već su se davno izjasnili protiv američkog uredovanja
"u evropskom dvorištu". Oni su mahom skloniji spoljnoj
politici zasnovanoj na "američkom interesu" nego
na "američkim vrijednostima" - odnosno ne vjeruju
u intervenciju iz humanitarnih ili moralnih principa - i žele
što skorije povlačenje s Balkana.
Tokom izborne kampanje
to je dramatično naglasila buduća savjetnica za nacionalnu
bezbjednost Condoleezza Rice kad je rekla da američke
elitne snage ne treba da se bave "praćenjem djece u obdaništa".
Budući šef američke diplomatije
general Colin Powell bio je kao šef generalštaba američkih
oružanih snaga ranih devedesetih "najzaslužniji"
što Amerika nije ranije intervenisala u Bosni jer je - uz
argumentaciju koja će kasnije biti poznata kao "Powellova
doktrina" - tvrdio da Sjedinjene Države treba da intervenišu
samo kad postoji jasan nacionalni interes, snažna podrška
javnosti i vlade i kad su spremne upotrijebiti svu potrebnu
silu da ostvare jasno postavljene ciljeve. Jednom riječju:
gotovo nikad.
To je izazvalo tadašnju
američku ambasadorku u Ujedinjenim nacijama, a sadašnju šeficu
diplomatije Madeleine Albright da ga otvoreno upita:
"A šta će nam najbolja vojna sila ako je nikad nećemo
koristiti?"
Nakon što je Condoleezza
Rice izišla s izjavom o potrebi nove "podjele rada"
među zapadnim saveznicima, u kojoj bi Evropljani obavljali
kopnene, a Amerikanci složenije obavještajne i vazdušne poslove
u vezi s Balkanom, dolazeća administracija uložila je naglašen
napor da uvjeri saveznike da nikakve odluke o povlačenju neće
biti donošene naprasno i jednostrano.
Powell sada najavljuje
samo "preispitivanje svih vojnih angažmana" kako
bi oni bili "odgovarajući":
"Mi ćemo razgovarati
s našim saveznicima. Konsultovat ćemo se. Provjerit ćemo na
terenu šta sada radimo, kakve su sadašnje potrebe, ali također
i kakve će biti buduće potrebe… Dakle, nećemo presijecati
i bježati. Napravit ćemo pažljivu procjenu, u konsultaciji
s našim saveznicima, i tada donijeti neke ocjene kad se ta
procjena završi…"
Bush - u prošlonedjeljnom
intervjuu The New York Timesu - kaže kako će saveznicima
biti stavljeno do znanja da bi Washington radije prepustio
mirovne operacije njima, ali da to nije uslovljeno nikakvim
rokovima.
"Ne, ja nemam na umu
rokove. Ne mislim da bi bilo fer da imamo rokove. Slušajte,
ja ću poštovati sporazume koje je predsjednik napravio, koje
je napravila naša zemlja, i mi imamo sporazum da budemo na
Balkanu. I to će potrajati, i ja to razumijem."
(Najugledniji američki
dnevnik je u svom nedjeljnom magazinu u okviru teme o perspektivama
američke spoljne politike na Balkanu donio i izjavu Senada
Pećanina, za kojeg kaže kako je urednik Dana, najvećeg
političkog nedjeljnika u Bosni, o tome šta bi povlačenje značilo
za Bosnu: "Običan svijet gleda u Amerikance. Ako Amerikanci
odu, to bi bio signal za nacionaliste da mogu nastaviti politiku
podjele Bosne", rekao je Pećanin.)
Za sada - mogu se očekivati
američko "preispitivanje" vojnih misija i "konsultacije
sa saveznicima", čiji je stav odavno poznat: Zajedno
smo došli (na Balkan) - samo zajedno možemo i otići.
Ali, krajnje je vrijeme
da o čitavoj toj stvari nekakvo mišljenje ima i država na
koju se sve to odnosi. Problem je što, u kandžama SDA-SDS-HDZ
koalicije, sve što bi trebalo da bude bosanska država već
godinama opstaje samo na vještačkom disanju međunarodne intervencije,
i što ne pušta glasa o bilo čemu, uključujući i sam vlastiti
opstanak. A ne zna se ni ka' će...
Arhiva Dani
189
|
