MISTER DUTINA: Ne znam šta mi bi da se u jednom društvancu raspričam o T. Dutini kao klasičnoj hulji koja, kad joj trebaš, krvi bi ti ispod grla dala, a kad joj ne trebaš, "srce će ti kukom s leđa izdrijeti". Mnogi moj prijatelj, kad pomeneš Dutinu, obavezno doda: nije to bilokakva, to je hercegovačka hulja! Možda. Meni taj pridjev nije po ukusu: što da Hercegovini pripisujem Dutinine lične zasluge? Sjetih se i jedne zgode iz rata. Sa Pala došla u Sarajevo dva strana izvještača i o Dutini nam napričali poveliku kamaru priče. Ulazimo, vele, kod mister Dutine, a lice mu nasapunjano, pružio noge preko stola, i u onom poluležećem položaju, kao junake iz kaubojaca, brije ga njegov brico. Iz te poze je s njima divanio o bivšoj BiH. A kad su kretali za Sarajevo, Dutina veli: "Gospodo, idete u grad gdje su polovina novinara Izetbegovićevi plaćenici, polovina rade za strane obavještajne službe, polovina su obični telci koji ne znaju ništa." "Ali, mister Dutina", kaže mu jedan od njih, "pa vi imate - tri polovine?!" Kad me prošao napad sjećanja, jedan od slušalaca kaže: "Pričaj ti! Dutina je već 3 godine ambasador u Švici!" A ja ću njemu, po crnogorski: "Ambasador je - 3, a đubre - 53 godine!"

GACKO: U djetinjstvu, riječ "Gacko" u svijesti mi je izazivala sliku vruće pogače. Nikad nisam bio u tom mjestu (ako ne računam dva prolaska autom), i sva je prilika da nikad i neću, jer je Gacko za mene, seljaka glibavog, suviše čisto, kako i priliči varoši koja se okupala u okupaciji Karadžićevoj, rekao bi Sava Skarić. Ali ono što mi je otuda do ušiju dopiralo - ne mislim, dakako, na današnje Gacko gdje Srbi podmeću povratnicima protivtenkovske mine - često sam osjećao kao nešto blisko, gotovo kao vijesti iz zavičaja. Kao da ima nešto gačansko u mojim Papama, ili nešto papljansko u Gacku. Kad je termoelektrana u Gacku puštena u pogon, organizovan je veliki narodni dernek, a dva dana potom - termoelektrana stane. "Ništa nije orlova vijeka!", rekli su Gačani. To kao da su smislili Papljani. Uostalom, i Pape je imalo Gačane. Najdublji vir u Ljuboviđi zvao se Kolovrat, gdje su se ljeti papljanski momci kupali goli, i tu pravili svakojake događaje (iz obijesti, iz dosade) o kojima se poslije danima pričalo. Jednom su, na Ilindan, mog brata od tetke Vukotu privezali golog za dasku i izložili ga kao eksponat, zapravo prislonili ga uz drvo, kod mosta Boškovića kuda su snaše prolazile na vašar. A Gačanin Savo Jakšić mu kaže: "Zažmuri, Vule, nek misle da si kip!" Nisam bio u Gacku, ali nekad mi se čini da jesam, da ga osjećam iznutra, čak da u meni postoji mrva Gačanina: i ja ću, sve mi se čini, kad legnem da mrem, misliti na kakvu budalaštinu, kao onaj 80-godišnji Gačanin kojemu su, na smrtnom odru, posljednje riječi bile: "Falim te, bože, moga li se igda doznat: jeba li pop-Vaso Tomanu?"

Iz Gacka je i Nazif Kusturica, moj kolega sa fakulteta. Kad je Švabo ušao u Bosnu, mnogi Kusturice odselili su za Tursku - danas Nazif ima brojnu rodbinu u Carigradu. Odselio je i njegov otac, ali mu se nije dopalo nigdje, i vratio se u Gacko. Pričao je Nazifu: "Ja na carigradskom mostu, a otud ide Crnogorac." (Bezbeli, u onoj nošnji koja zna devet jezika. U Crnoj Gori se, nekad, za čovjeka koji ne nosi crnogorsko odijelo, govorilo da "ide u civilu"!) Kad je vidio Nazifova oca u bosanskoj nošnji, Crnogorac se k njemu zaletio raširenih ruku: "A đe si, čoče, da viđu živa čoeka!" Ne sumnjam da je Nazifov otac bio prvi živ čovjek koga su oči tog Crnogorca srele u Istambulu. Jer kad god se vraćam iz inostranstva, pa sletim na zagrebački aerodrom, i čujem moj jezik, duša mi opet proživi kao bolesnik kome su uključili kisik. Nazifov otac je bio poštovan i među muslimanskim i među pravoslavnim uhom. Davno, kad je Nazif bio dijete, sreo ga jedan Kisić, kome sam zaboravio ime - bio je stric Uglješin - i pitao ga: "Čiji si ti mali?" "Ja - Hasanov." "E, znaj, ovdje imaju samo dva čoeka čija bi šenica valjala za pričešća." Jedan je bio Trkulja (kome je Nazif zaboravio ime), a drugi je bio Hasan. Obojica su, kako i priliči ljudima skrojenim na božju, 1941. godine završili u jami: Hasan u četničkoj, a Trkulja u ustaškoj.

ČIKA DŽEMO ZMAJ: Na Cetinju me novinarka pita: šta Crnogorcima imam da poručim pred referendum? "Šta mene pitaš, ženska glavo, otkud ja znam, nijesam ja ko jedan Džemo Latić iz Sarajeva pa da sunarodnike podučavam: 'ovo smijete, a ovo ne smijete nikako, ako nećete da dobijete batine ili da vam mama umre'! Mene pitaj o crnogorskom zlu, ja sam stručan samo za naše nesoje." Inače, moj sukob s Latićem danas me podsjeća na anegdotu koju sam čuo u Parizu. Čovjek tražio da iznajmi stan, pa pokucao na jedna vrata. Otvorio mu crnac. "Jeste li vi u novinama dali oglas da izdajete stan?" "Jesam", kaže crnac. "Mogu li ga pogledati?" "Ne može. Ne izdajem stan bijelom čovjeku." "Ali, gospodine, ja nisam rasist." "Jesam ja!", kaže crnac.

SEVAP: "Na predizbornom skupu u Ilijašu (čitam u novinama) Omer Behmen u istu ravan s optuženim zločincima u Hagu i oficirima JNA koji su rušili Bosnu, stavio i Bogića Bogićevića." E neka ga je stavio! Nek se i Karadžić ima čemu obradovati!

"Hihihihi", čujem ga đe se smije u čika-Pekinu trapu. Pa se lupi šakom po koljenu kao junaci iz sljepačke epike: "Ovo volim no pare! Bogiću sam ja na vrijeme kazao: U jato, golube! A on meni - šuplju o demokratiji. Našao mi se on da zavodi demokratiju u zemlji đe demokratije u posljednjih 5.000 godina nije bilo ni 5 minuta!" "A šta ćeš!", kaže čika-Peko, "tako nam grah pao." "Znaš, čika-Peko", opet će Karadžić, "kad sam se pred rat rastajao sa kolegom Borom Đukanovićem, kažem mu: 'Ajde s nama'. On šuti i gleda me s visine. S visine svoga miješanog braka! S visine bajki o vekovnom bosanskom suživotu. 'Ajde, bolan, s nama', velim ja opet. 'Što god učiniš za Muslimane, ostaćeš Vlah. Džamiju da sazidaš, opet ćeš biti Vlašina!'" E nek si, Omer-beže, obradovao svog bivšeg koalicionog partnera, osevapio si se! Tvoje riječi su mu vijek produžile.

ONAJ USTAŠA: Doveo ja majstora, odličnog, znam ga sto godina, da nam sredi vece u školi, i čovjek sve uradio amaha, jedan od onih što vole svoj posao i rade ga s merakom. Stavio pločice dolje, polijepio pločice na zidu, dotjerao sve ko pištu. A ulazi moj kolega, onaj ustaša, jebo majku, pa mi veli: "E jes lijepo. Ko u džamiji!"

MANDELJŠTAM I TALMUD: "Ovo su zadaci supruge prema mužu. Ona melje, peče, pere, kuva, doji svoje dijete, namješta postelje i prede vunu. Ako je dovela jednu sluškinju, ne melje, ne peče, ili ne pere. Ako je dovela dvije, ne kuva i ne doji dijete; tri, namješta postelju i ne prede vunu; četiri, sjedi u sobi za primanje. Rab Eliezer kaže: čak i ako mu je dovela punu kuću sluškinja, on bi trebalo da je natjera da prede vunu, jer dokonost vodi ludilu." Ovaj odlomak iz Talmuda našao sam u Singerovoj knjizi i odjednom istinski shvatio Mandeljštamovu pjesmu koju volim odavno, čak sam je preveo i objavio u Licima. Pjesma nema naslova, a počinje neizbrisivim stihom: "Laki život od kog siđeš s uma." Mandeljštam jeste korjenito ruski pjesnik, ali, izgleda, bez poznavanja njegove jevrejske počve, nećeš do kraja shvatiti mnogošta u njegovoj poeziji.

Arhiva Dani
189