Zilhad Ključanin, Nikad nisam bio u Bosni; Ljiljan, Sarajevo, 2000.

Nakon romana Šehid, Zilhad Ključanin se vratio poeziji. Njegova posljednja knjiga pjesama pod naslovom Nikad nisam bio u Bosni obuhvatila je pjesme koje su nastajale tokom minulih deset godina, još od zbirke San urednog čovjeka iz 1989. godine. Kao i u Ključaninovim ranijim knjigama i ovdje je prisutna znatna formalna raznovrsnost, prozaizovane pjesme u slobodnom stihu smjenjuju tercine, pjesme sa rimovanim katrenima, brojnim opkoračenjima i unutarnjim rimama, ili se ritmičko-melodijska struktura pjesme razvija prema osjećanju, ili nijansi osjećanja koje izražava. Obiljem svježih metaforičkih slika, u nizu fragmentarnih snimaka raznolikog unutarnjeg iskustva, iskristalisan je onaj gorki talog tragedije jednog naroda, čija kolektivna svijest pjesniku u jednom trenutku naliči na "tutu njegove kćerkice", i zemlje koja je "klaustrofobična kao podstanarska soba", odnosno kao "flaša u kojoj je zatvoren škorpion", u kojoj "svako novorođenče liči na Isusa Krista" i koja je "ljupka kao poljski zahod".

Već sam naslov knjige sugerira tragičnu spoznaju nesuglasja između označitelja i označenog: u retrospektivnom viđenju pjesnikovom Bosna nije, niti je ikada bila, ono što se pod njenim imenom poimalo, podrazumijevalo.

Ova knjiga umnogome objedinjuje gotovo sva bitna poetička stremljenja pjesničke generacije kojoj Ključanin pripada, od Džemaludina Latića pa do Semezdina Mehmedinovića i Selima Arnauta, sa kojima je pjesnik, po svemu sudeći, dijelio istovjetan obzor utjecaja.

Zbirka je podijeljena na četiri ciklusa, od kojih svaki počinje pjesmom sa motivima iz kur'anskih pripovijesti o Božijim poslanicima. Istražujući kroz "smjesu paganstva i islama" univerzalnu simboliku pripovijesti iz Svetih tekstova, u čijem promišljanju otkriva odraze historijskog usuda Bosne i njenog naroda, pjesnik odabire one dijelove kur'anskog kazivanja o starozavjetnim prorocima: Musau (Mojsiju), Davudu i Sulejmanu (Solomonu), pronalazeći u njima arhetipove događaja preslikanih u aktuelnu bosansku stvarnost, koji odjekuju kroz čitavu historiju. Jer, Bošnjaci su, rečeno je to već mnogo puta, preživjeli ista kolektivna stradanja i prošli kroz istovjetne kušnje kao i "sinovi Israilovi" prije tri hiljade godina, te otuda pojedine Ključaninove pjesme nose u sebi prizvuk Jeremijinih tužaljki nad sudbinom vlastitog naroda, nekada u vidu indirektne aluzije, ogoljenog dokumentarnog svjedočanstva, ironičnog komentara ili otvorene osude.

"Nacija je zečica koja guta svoje mladunce", ustvrdit će, pomalo rezignirano, jedan od bivših bošnjačkih nacionalnih preporoditelja. U prizorima svakodnevnice "iza prozora" iz vremena totalitarističke stege, u sumornim izbjegličkim razglednicama evropskih gradova, dokumentarnim snimcima sa ratišta, svjedočenjima iz koncentracionih logora i reminiscencijama na izbjegličke konvoje nailazimo na ispreplitano nizanje sugestivnih slika, međusobno povezanih analogijama, nekim okvirnim događajem, prizorom ili glasom naratora, čija metaforičnost proširuje značenjske slojeve pjesme u raznim pravcima, tako da ratna tragedija postaje samo kulisa unutar koje se zbiva univerzalna pjesnička drama u samom jeziku.

Ponekad čitave pjesme funkcioniraju kao razrađene metafore, gdje se događaji preuzeti iz mitologije preobražavaju i provjeravaju pod lećom pjesnikove imaginacije: pogled lirskog subjekta nadnosi se nad nekim prizorom sve dok u jednom usputnom detalju ne bljesne, neočekivano prizivana poenta pjesme. U Ključaninovoj postmodernističkoj rekapitulaciji raznolikih iskustava moderne, koja se u njegovoj poeziji inventivno ukrštaju i prepliću, pjesnik sa jednakom vještinom posuđuje glasove ljudi iz naroda, igra se riječima, njeguje ili razobličava zavičajnu leksiku i tradicionalne forme, zasniva pjesme na simetriji analognih događaja ili na sažetim fragmentima priče, ispaljuje sarkastične aforizme i dosjetke, spaja raznovrsne utjecaje tradicije i savremenika ili traga za poetskim sadržajima u nepoetskom materijalu, kakav su, recimo, pojedine trivijalne slike, poput one "starca koji tako moćno piša po kartonskim kutijama na kojima piše ne tumbaj".

Ima među ovim pjesmama i onih sa notom angažiranosti, koje posjeduju autentičnu dokumentarnu vrijednost s obzirom na vrijeme njihovog nastanka. One, sa druge strane, upućuju i na novinsku aktuelnost ostalih pjesama: Ključanin, recimo, sa sviješću savjesnog reportera, ispisuje svjedočanstvo o pobjedi na Vlašiću, o dramama usred borbe, ili bilježi u tercinama sažete ispovijesti o užasima ratnih stradanja. Ove pjesme, skupa sa onima koje su nastale uoči rata, čitaocu nude na uvid kompletnu "historiju bolesti" ovog podneblja.

Ritam Ključaninovih stihova često poprima osobenosti magijskog govora, čaranja i bajanja u kome pojedini unutarnji doživljaji tragaju za svojom potvrdom u znakovima predmetnog svijeta. Pjesnik je jednako u stanju da vizualizira svoje ideje (kao, naprimjer, u slici "mladog evropskog boga koji povraća kamen, lažnog sina - u glinu"), kao što čulne utiske iz stvarnosti neprestano preobražava u kodove vlastitog iskustva. Ključanin je pjesnik rasutosti i rascjepkanosti savremenog duha uronjenog u sadašnji trenutak i njegovu treperavu nepostojanost sastavljenu od sitnica, gdje se u stapanju neposrednih čulnih utisaka sa reminiscentnim slikama emocija stalno ispituje, dovodi pod sumnju i prisutna je tek u nagovještajima.

Ono što čini nesumnjivo bogatstvo ove knjige jeste obilje svježih metaforičkih slika koje svojom izvanrednom evokativnom snagom na trenutke ugrožavaju cjelovitost pojedinih pjesama, težeći da se osamostale kao zaseban fragment, istrgnut iz konteksta. Otuda je pjesnik imao potrebu da većinu pjesama čvrsto uokviri ambijentom u koji su one smještene, tako da se čitaju kao svojevrstan poetski putopis, u kojem je svaka pjesma tek jedna stanica, dok sve zajedno predstavljaju maršrutu jednog životnog puta, ocrtanu vojničkim rovovima, koncentracionim logorima i sumornim slikama iz izbjeglištva. (A. Kujović)

Omer Karabeg, Dijalog na buretu baruta; Medija centar Beograd, 2000.

"Druga pretpostavka za dijalog jeste saznanje da rat nije nikakvo rješenje za probleme Kosova i da nasilje ne može da dovede ni do kakvog rješenja, može samo da produbi krizu i time ometa neko buduće rješenje", kazao je 18. septembra 1994. tadašnji predsjednik Demokratskog saveza Kosova i kasnija žrtva srpsko-albanskog sukoba u tom dijelu Balkana, Fehmi Agani (ubijen 5. maja 1999. pri pokušaju prebacivanja u Makedoniju). Ova, što sadašnja zbivanja na Kosovu pokazuju, odlična procjena iznesena je u prvom razgovoru jednog predstavnika albanske zajednice i visokog funkcionera tada vladajuće partije u Srbiji - SPS-a, Mihaila Markovića.

Moderator razgovora bio je Omer Karabeg, novinar Radija Slobodna Evropa. Od tog razgovora, sve do jeseni 2000. Karabeg je u radiomostu 26 puta spojio albanske i srpske političare, intelektualce, aktiviste organizacija za zaštitu ljudskih prava… vodeći se devizom da je bolje hiljadu dana razgovarati nego jedan dan ratovati. Rat, naravno, nije spriječen, ali su ostali zabilježeni dijalozi koji pokazuju kako je najveći problem u traženju rješenja za kosovski problem to što, uslovno rečeno, rješenja nema.

Knjiga što ju je objavio beogradski Medija centar, i u kojoj su transkripti razgovora, ostavlja upravo takav dojam. Priznaje to, na indirektan način, i sam Karabeg u uvodnim napomenama: "Pokušali smo da javnim dijalogom premostimo ogroman jaz koji je postojao između srpskih i albanskih političara i intelektualaca. Gledišta nisu približena, svako je ostao na svojim pozicijama, ali se o vrućim temama ipak razgovaralo. Zanimljivo je da ni u jednom dijalogu o Kosovu, od svih koje sam do sada pravio, nije postignut ni minimum saglasnosti."

Dijalog na buretu baruta, kako se zove zbirka Karabegovih intervjua, na više od 300 strana nudi stavove svih važnijih učesnika javne scene Srbije i Kosova u posljednjih 10 godina i pokazuje nekoliko, za razumijevanje tog problema bitnih stvari. Prije svega, niti jedan srpski političar - bio on opozicioni i vladajući - nije mogao ponuditi rješenje koje bi zadovoljavalo Albance, čiji su predstavnici od kompromisa bivali udaljeniji baš za onoliko za koliko se na Kosovu mijenjao odnos snaga u podjeli moći. Karabegova je knjiga, zapravo, jedna od bitnijih za svakoga ko se bavi analizom sukoba i dubinom problema na tom dijelu Balkana. Ona nudi i kratak pregled najvažnijih kosovskih zbivanja, kroz kratke uvode što ih je za dijaloge napisala redaktor knjige Milica Lučić-Čavić. (E. Imamović)

San, Emir and Frozen Camels; Dallas Records, 2000.

Muzičko-poetsku filozofiju Emira Bukovice, mladog Sarajlije kojemu nakon godina provedenih na Floridi uspijeva objaviti album za ovdašnja područja, naslućujemo i bez slušanja istog - gledajući Emirov outfit, potenciran nekolicinom fotografija u unutrašnjosti prateće knjižice: Emir u T-majici sa natpisom MIAMI i šorcu sastavljenom od američke zastave. Na ruci tibetanska brojanica. Pogled pada ka tlu, a po njemu hodaju crvene starke. Ovaj par sportske obuće, karakterističnog oblika, detalja i najčešće crveno-bijele kombinacije, ranih je osamdesetih započeo svoju karijeru kultnog predmeta u Sarajevu. Oblačilo ga je muško i žensko, nosio se svugdje: u školu, disko, na izlet; i ljeti, i zimi; pasao je uza sve kombinacije: farmerke, štofnate čaplinke, speedo kupaće gaćice, a znam jednoga koji se u njima i crnom odijelu oženio. Njihova konzumacija na bosu nogu usred ljeta značila je bezrezervnu predanost rock ideologiji. I danas jedna čitava generacija (sada većinom novopečenih roditelja) traga po svjetskim prodavnicama za ovom, sve rjeđe dostupnom klasikom. Koja na stopalima nekoga ko svoju muzičku karijeru započinje pred kraj stoljeća može značiti samo odanost klasičnom rocku.

Nakon medijskog debija na sarajevskom Omladinskom radiju, suradnje sa Van Gogom i Rambom Amadeusom, Bukovica je nakon odlaska u Ameriku imao sreću upoznati se sa brojnim muzičarima i ostvariti suradnju sa njima. Osniva svoju grupu, koju naziva Emir & Frozen Camels (što u percepciji nekoga sa one strane Atlantika može zvučati vrlo orijentalno i tajanstveno). Grupi uspijeva da 1998. objavi album za američko tržište, da bi naredne godine Emir počeo sa pripremama albuma San. Na njemu, kao članovi Smrznutih deva, učestvuju Cliff Williams (basista grupe AC/DC), gitarista i klavijaturista Danny Shepard (B. B. King), a jedan solo svira i Elliot Randal. Autor 10 kompozicija je Emir, ostale dvije su prepjevi, od kojih je Fadila od Majamija nastala na muziku EMF-ovog hita Unbelievable.

Stilski je ova ploča daleko od suvremenih trendova pop muzike. Ona je po svemu karakteristična za tzv. "adult oriented rock", termin kojim američki sociolozi muzike danas označavaju stil namijenjen onoj generaciji koja je rasla nakon Elvisa, a prije MTV-a. Emir ne zaobilazi, već koristi rock klišeje, od karakterističnih gitarskih rifova i boje, manirističkih gitarskih sola, čvrste ritam-sekcije sa tipičnim bubnjarskim prijelazima, pa do predvidive arhitektonike u sklapanju pjesama. Ono što je novo, jeste unošenje balkanskih pop/rock lokalizama u ovu muziku, što bi za inozemnu publiku moglo predstavljati osobenu svježinu ovog projekta. Mi, ovdašnji, pak, u tome prepoznajemo dijapazon utjecaja - Od Divljih jagoda, pa do starog Bijelog dugmeta i Plavog orkestra, koje naslućujemo u baladama.

Ploča je besprijekorno odsvirana i isproducirana, a nosi nekoliko potencijalnih hitova, od kojih izdavač najviše tipuje na pjesmu Ne pitaj me, koju prati videospot. Izdvojimo i pjesmu San (na muziku grupe Fastball), 21. vijek. Govoreći o kvalitetu produkta, Emiru upućujemo iskrene čestitke - sve ostalo je stvar ukusa. (V.Andreé-Zaimović)

Arhiva Dani
189