Sadržaj    Arhiva    Pretplata    Biblioteka DANI    Marketing    Galerija    Impresum 
DANI
br. 189

19.
Januar
2001.


Arhiva Dani
189



Ivan Lovrenović
lovrenovic@bhdani.com

 

 


Lako je ironizirati HDZ-ovu "nacionalnu misao", jer ona će i otići s ovoga svijeta, a neće izići iz opanka-terkijaša. Problem je, međutim, što je ona etalon-metar, po kojemu se ravnaju i zastupnici drugih, prividno rafiniranijih, pa čak u odnosu na nju politički divergentnih pozicija

Poslije kraja


Identitet amebe
"...Ako čovjek nije ništa drugo do Spartanac, kapitalist, proleter, budist, vrlo je blizu toga da bude posve nitko i ništa, da ga dakle uopće ne bude..."

ok slušam i gledam kako ovih dana na pojavu Alijan- se za promjene (preočigledno sastavljene za nevolju) i na njezine prve koračiće u federalnom parlamentu vrište čuvari svetih i vječnih nacionalnih pečata i istina, predvođeni HDZ-ovim histeričnim tenorima, uvijek spremnim na prebrojavanje etničkih krvnih zrnaca, sjetim se po tko zna koji put Georgesa Devereuxa.

Otac moderne etnopsihoanalize Georges Devereux ni vremenski ni prostorno nije mogao imati nikakva znanja ni doticaja s Bosnom i njezinim "konstitutivnim" etnijama, niti s načinom na koji se u nas danas operira etničkim identitetom kao stranačkom prćijom. Njegova analitička misao služila se ogromnim rasponom povijesnih primjera, od starih Krećana i Spartanaca, do sjevernoameričkih indijanskih plemena, o modernim evropskim nacijama da i ne govorimo.

Svejedno, ili baš zato, Devereux formulirao je neke svoje briljantne zaključke i definicije tako da se u njima savršenom oštrinom vidi sva užasna intelektualna mizerija i ljudska golotinja političkih koncepata i njihovih protagonista, koji već cijeli decenij drže ovu zemlju u samrtnom zagrljaju i talaštvu tzv. nacionalnog identiteta i interesa.

I ne radi se više samo o tomu da nacionalne stranke i nacionalne kulturno-konfesionalne elite tjeraju svoju interesnu (čitaj: pljačkašku) politiku punu najgrubljega sluđivanja naroda i instrumentalizacije njegovih frustracija i strahova. Radi se o tomu da su njihovi arhaični tribalno--kolektivistički klišeji zapravo odnijeli prevagu u glavnom dijelu našega tzv. prosječnog mnijenja i javnog diskursa.

Kada članovi HDZ-ovoga politbiroa, konkretno Lužanski i Marinović, odmah poslije konstituiranja vodstva novoga federalnog parlamenta, ustvrde da je to početak stvaranja "građanske Federacije i građanske Bosne i Hercegovine" (gdje je već samorazumljivo da građansko ideološki znači sotonsko!), te da se "kroz odnos spram HDZ-a prepoznaje odnos spram hrvatskoga naroda", to je samo još jedna, svaki put sve ogoljenija, potvrda stare i jedine HDZ-ove definicije nacije: Hrvat, jest jednako - hadezeovac.

Pričaju mi da me je i samoga dohvatila ta "politologija": u nekakvim "hrvatskim" novinama anonimna mastiljara iz Jelavićeve partijske pisarnice, stanoviti Draženko Primorac, navodno "izbacio me iz Hrvatstva-kao-takvoga"! Biva, "ne ćutim se Hrvatom, te ne smijem pisati u ime Hrvata!" Mogu pisati, ali "samo u ime ostalih"! Eto čime se sve, nesretnici, moraju baviti! Prisluškivanje je mila majka, čist i, nekako, skoro intelektualan zanat, ali ovaj već mora znati i - kako se ćutim! Ceausescu i njegova drugarica Elena bili su dogurali tek do tehnološki primitivnog stupnja da u svako doba dana i noći mogu čuti što im Rumunji govore. Ali - kako se ćute, e to ni ovaj vladarski par nije uspio dohvatiti!

No, lako je ironizirati HDZ-ovu "nacionalnu misao", jer ona će i oti- ći s ovoga svijeta, a neće izići iz opanka-terkijaša. Problem je, me- đutim, što je ona etalon-metar, po kojemu se ravnaju i zastupnici drugih, prividno rafiniranijih, pa čak u odnosu na nju politički divergentnih pozicija. Uvid u recentnu bošnjačku nacionalnu dinamiku, i to ne samo onu koju diktira SDA, donosi o tomu sijaset primjera.

Daleko od visoke politike i njezinih dobro uhljebljenih protagonista, koji svi redom odlično naplaćuju partijsko članstvo u naciji, pojava koju hoću da istaknem, svoje najtužnije i najtragičnije lice pokazuje u parteru života, među običnim svijetom, koji i jest njezina najveća žrtva.

Dan nakon konstituiranja novoga federalnog parlamenta, kada su hadezeovci lansirali citirane izjave, na grbavičkoj tržnici, među tezgama s krumpirom, jabukama, kupusom, u razgovoru promrzlih prodavača moglo se čuti rezignirano: "Eto ti, sad odoše i Hrvati, mi Muslimani ostadosmo sami..." Podrobna i svestrana analiza i "sondaža" ovakvih trivijalnih pijačnih dijaloga ponudila bi neprocjenjivih uvida u pogubnost mentalno-političkih posljedica, koje je za sobom ostavila nacionalna politika kakva se u nas tjera posljednjih deset godina.

Na planu osobnih sudbina, pak, moram priznati da me osobito pogodio slučaj s profesorom Karićem. Trenu- tno možda nije dovoljno razvidno, ali slučaj ima sve potrebne dimenzije tako modelski oblikovane da će posve sigurno u nekom budućem, vedrijemu vremenu biti citiran kao tipski primjer ketmana.

Nisam zaboravio Devereuxa. Ostavio sam ga za kraj, umjesto ikakvih daljnjih komentara. U svom poznatom eseju Etnički identitet: logičke osnove i disfunkcije (uvrštenom u knjigu Komplementaristička etnospihoanaliza, koju je još 1990. u Zagrebu objavio Albert Goldstein), on piše:

... Da bi nešto imalo etnički identitet, za početak to mora biti ljudsko biće. A svojstvo da se bude čovjekom podrazumijeva upravo sposobnost da se bude eminentno jedini, eminentno različit od drugih, zbog toga što je individualiziranost svojstvenija čovjeku nego amebi. A jest izravna posljedica izvanrednog raspona mogućeg repertoara njegovih ponašanja, što je pak ishodište njegove goleme plastičnosti.

... Etnički identitet može biti funkcionalan samo ukoliko je materijalno širokoga dosega i ako mu se ne pridaje prekomjerna važnost. On ne smije progutati ostale niti parazitirati na ostalim klasnim (misli se: općenito grupnim, a ne klasnim u Marxovom socijalnom određenju, op. a.) identitetima svojstvenim čovjeku, čije je nesvodljivo akumuliranje sam temelj samosvojnoga identiteta.

... Čim ustvrdimo bilo što o etničkom identitetu, moramo se suočiti s naizgled paradoksalnom činjenicom da je, u očima ostalih članova etnije, etnički identitet moguće očitovati i tako da se bude izdajnik, te da se etnički identitet može očitovati i ne-očitujući ga na određeni način.

... Sklonost isticanju, ponekad čak i opsesivnom, vlastitog etničkog identiteta (ili bilo kojeg klasnog identiteta) i stvaranja ovisnosti o njemu otkriva grešku ili prazninu u shvaćanju samoga sebe kao nepotrebno mnogodimenzionalnog bića.

... Normalni i stvarno odrasli ljudi ne pridaju prekomjerno značenje niti svojemu etničkom identitetu niti bilo kojem drugom svojem klasnom identitetu... Česta sklonost ljudi da se pozivaju na svoj etnički ili klasni identitet - upotrebljavajući ga kao poštapalicu - neosporan je pokazatelj skorog raspada jedinog valjanog značenja identiteta: činjenice da je čovjek različit - nadomještene najarhaičnijim pseudoidentitetom što ga možemo zamisliti. Ne vjerujem da se današnja "kriza identiteta" može razriješiti pribjegavanjem umjetnom podržavanju kolektivnih identiteta: etničkog, klasnog, vjerskog, strukovnog ili bilo kojeg "potpornog identiteta". Tvrdim da čin stvaranja i usvajanja snažnog i dominantnog klasnog identiteta, kakav god ovaj bio, predstavlja prvi korak prema "obrambenom" odricanju od zbiljskog identiteta. Ako čovjek nije ništa drugo do Spartanac, kapitalist, proleter, budist, vrlo je blizu toga da bude posve nitko i ništa, da ga dakle uopće ne bude.

Tako Devereux. Odavno sam prestao vjerovati u prosvjetiteljsku tlapnju da bih imao i najmanju iluziju kako je ikoga a naročito političare (pa još ove naše!) moguće promijeniti čitanjem, znanjem. Ali, eto, nije loše onako, za dušu...


Arhiva Dani
189

 

 


početna
stranica
©Copyright Dani 2002 Sva prava zadržana
Preporučeno Microsoft Internet Explorer, 800*600 ili više, Central European Windows-1250 encoding
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na webmaster@bhdani.com


na vrh