Da li će Alijansa za promjene uspjeti formirati izvršnu vlast na federalnom i državnom nivou? Pitanje logično i lagano, odgovor uopće nije jednostavan.

Koalicija nacionalnih stranaka koja je svoje stvarno djelovanje potvrdila i jasnim očitovanjem oko mandatara za predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH (Banjac i Tihić su se utrkivali da izraze svoju podršku Jelavićevom kandidatu Ragužu) i dalje nastoji podzemnim radnjama i filistarsko-ćiftinskim kalkulacijama spriječiti uspostavu izvršne vlasti. Iako Alijansa za promjene kao politička grupacija ima većinu u državnom parlamentu, nerealno je očekivati da će Radišić, Genjac i Jelavić za mandatara predložiti kandidata Alijanse. Iako je Alijansa ponudila obećavajući program za izlazak države i njenih institucija iz krize, problem, pored nenaklonjenog i bezvizionarskog Predsjedništva države, jeste i sam izbor kandidata Alijanse za prvog državnog ministra. Naime, Lagumdžija, kao lider najjače stranke u Alijansi, još uvijek se ne oglašava sa konkretnim imenima, što situaciju dodatno komplikuje.

U javnosti se stekao dojam da, po Ustavu BiH, mjesto državnog premijera pripada predstavniku hrvatskog naroda. No Ustav samo naglašava da predsjedavajući Predsjedništva BiH i predsjedavajući Vijeća ministara ne mogu biti iz reda istog naroda, što implicira da bi mandatar mogao biti i iz reda bošnjačkog naroda. Ipak, to pitanje ne bi uopće trebalo biti primarno u Alijansi, sve dok ta politička udruga iza sebe ne bude imala neki opipljiv politički rezultat, a HDZ i SDA sve slabosti mogle pretvoriti u svoje prednosti. Naročito HDZ, koji sada ostvaruje gotovo potpunu kontrolu nad federalnom televizijom, pa bi eventualno gubljenje čelne pozicije u Vijeću ministara za pripadnika hrvatskog naroda HDZ iskoristio da uništi NHI i HSS. U tom smislu HDZ pokušava neke prljave igre.

Iako bi, recimo, imenovanje Lagumdžije za mandatara Vijeća ministara osnažilo državni nivo vlasti i pokazalo kako Alijansa misli ozbiljno, možda je najbolje rješenje za državnog premijera neka iznimno cijenjena i istaknuta javna ličnost iz reda hrvatskog naroda čiji moralni, politički i stručni integritet HDZ ne može dovesti u pitanje. Onda bi to značilo da čelnik Ministarstva vanjskih poslova više ne bi bio Hrvat, nego Bošnjak ili Srbin.

Kako Dani saznaju, ono što je u ovoj fazi političkih razgovora izvjesno jeste suglasnost da se nazad ne može i odluka Harisa Silajdžića da neće biti angažiran u izvršnoj vlasti, čime se otvara prostor i da stranke iz RS-a koje neće sa Silajdžićem u bilo koji oblik političkog aranžmana djeluju konstruktivno. Silajdžić, navodno, nije tražio nikakve ustupke za tu odluku, a po kuloarima se može čuti da će Stranka za BiH dobiti bošnjačko mjesto u Predsjedništvu BiH.

Očito je da Alijansa ulazi u fazu u kojoj su neminovni nešto izraženiji nesporazumi. Mudrost je u ime ideje spašavanja ove zemlje prevladati probleme personalne naravi i izbjeći zamku koju SDS, HDZ i SDA vješto grade oko Alijanse. Cilj nacionalista je da Alijansa počne djelovati na njihovoj matrici, čime bi njen politički smisao, razlog nastanka i dalji razvoj bili u potpunosti dovedeni u pitanje. Odgovornost je suviše velika da bi se popustilo pred iracionalnim pritiscima nacionalističkog banditizma.

"Mitologija", jedna od najčešćih disciplina po kojoj nas prepoznaju po svijetu, nije zaobišla ni mostarski Pavarotti centar. Bruka je pukla kad je ugledni londonski dnevnik Guardian u broju od 10. januara objavio rezultate istraživanja urađenog u suradnji sa TV stanicom Channel 4: "Postoje dokumenti o tome da su Bill Leeson, jedan od utemeljitelja fondacije War Child, i Mike Terry, zaposlen u Fondaciji kao savjetnik, od poduzeća Hidrogradnja dobili oko 40.000 DM mita u novembru 1996. godine. Hidrogradnja je bila glavni izvođač radova na ovom projektu, a Leeson i Terry su bivšem direktoru Centra Davidu Wilsonu ponudili dio sredstava, što je on odbio..." Priča se dalje nastavila tako da je, nakon intervencija određenih ljudi vezanih za projekt, među kojima je bio i Nigel Osbourne (kompozitor i šef katedre za glazbu u Edinburghu), Leeson zadržao posao, dok je Mike Terry otpušten.

Nakon dvije godine, Terry je, unatoč lošim karakteristikama, ponovo zaposlen, što je natjeralo Wilsona da o svemu informiše samog Luciana Pavarottija, koji se u to vrijeme nalazio u New Yorku. Potom su se glazbenik Brian Eno i dramatičar Tom Stoppard sastali s ljudima iz Fondacije, nakon čega se Stoppard povukao. Leeson je objasnio da je novac koji je primio "sasvim običan poslovni dar, koji je mala kompenzacija za cijenu koju je finansijski, emotivno i fizički platio za četiri godine rata." Pavarotti, Eno, David Bowie, Tom Stoppard, šef MTV-a Brent Hanson i Juliet Stevenson su odlučili da zajednički povuku patronat nad britanskom organizacijom War Child.

Luciano Pavarotti je preko svog glasnogovornika poručio "da je njegova zabrinutost okrenuta isključivo prema britanskom War Childu." Rukovodstvo Muzičkog centra Pavarotti javilo se saopćenjem da su "iznenađeni i vrlo ozbiljno zabrinuti zbog informacija o korupciji unutar britanske nevladine organizacije War Child". Tu je i kabinet gradonačelnika Oručevića, iz kojeg se tvrdi da je "grad spreman preuzeti veliki dio obaveza bez posrednika koji upravljaju sredstvima iz Londona, Amsterdama i slično". Epilog cijele stvari je valjda već sto puta ponovljen scenarij po kojem nekolicina ovdašnjih mešetara da mito kojekakvim bjelosvjetskim hohštaplerima koje nam ovdje serviraju kao stručnjake, a crvene se samo oni kojima je stalo da - parafrazirajmo jednu sevdalinku - "dune neki vjetar i rastjera bagru po Mostaru". I "svjetsku", a i "mostarsku".

Sve dok ne odeš vani, na Zapad, ni ne znaš u kako bijednom okruženju živiš. Ovim riječima, otprilike, većina ljudi opisuje urbanističko-tehnološki šok što nastane kada se nakon dugo vremena odvoje od bosanskohercegovačke stvarnosti na koju je oko odveć naviklo, i odu u zemlju u kojoj su stvari postavljene na svoje mjesto. Pod tim pritiskom je dr. Mile Sadžak, mladi bosanskohercegovački ekonomist, negdje u Njemačkoj i dalje po Evropskoj uniji, godinama skupljao građu za knjigu koja se potkraj prošle godine pojavila na bh. tržištu. Tom pritisku, pak, nije podlegao, pa se utoliko više njegova knjiga Europsko poduzeće može smatrati interesantnom studijom. On nije dao da ga zavaraju loši trendovi koje sa sobom nosi globalizacija kapitala i, kako sam kaže, "velike tvornice masovne industrije 20. stoljeća, koje više sliče nestalima, anakronim dinosaurusima nego modernim gospodarskim pogonima". Proučavajući evropsko poduzetništvo i globalne ekonomske odnose, Sadžak je došao do zaključka kako je jedina alternativa u izgradnji tzv. humanog kapitalizma, kakvog su Nijemci već usvojili uvodeći sistem suupravljanja (mitbestimmung). Ko misli da je ovo neka žalopojka za samoupravljanjem, taj se grdno vara, ili je, u protivnom, spreman većinu firmi u Njemačkoj nazvati samoupravljačkim. E, pa izvolite! Kvaka je u kreiranju modela koji potiče produktivnost i istovremeno štiti socijalnu komponentu. U modernim nadzornim odborima uvijek sjedi predstavnik proizvođača, baška sindikati, koji, opet, imaju svoju ulogu. E, sad, gdje je Bosna u svemu ovome?

Sadžak je na vrlo plastičan način, komparativnom metodom, poredio organizacione strukture malih i srednjih preduzeća iz Njemačke sa istim takvim preduzećima u Bosni. Svima koji baš nisu imali priliku vidjeti nešto slično, srdačno preporučujem da posebno obrate pažnju na ovo poglavlje koje na najbolji način pokazuje sve naše zablude. Na koncu, slijedi i ono najteže, što BiH još zadugo neće imati. Da bi jedno poduzeće uistinu bilo uspješno u novim uslovima, ono mora imati dobro okruženje, tvrdi autor. A okruženje, to bi otprilike bilo ono što danas u Evropskoj uniji s pravom zovu Acquis Communataire (zajednička postignuća, u najslobodnijem prijevodu) i što će BiH, ako bude htjela u Evropu, kad-tad morati usvojiti. Kome da se danas obrate bosanskohercegovačke kompanije koje žele sutra izvoziti u EU? Osim nekoliko entuzijasta, uglavnom nikome, jer BiH nema Euro-Info Centar, gdje bi se mogli dobiti podaci o zakonskoj regulativi za srednja, mala, velika i ina druga poduzeća u EU. I o tome Sadžak piše u svojoj knjizi. Napose, daleko od toga da je ova knjiga savršena. Ima tu i nekih detalja na kojima bi se moglo i zamjeriti autoru. Prije svega, Sadžaku bi se moglo spočitati zbog toga što u knjizi koristi poprilično zastarjele statističke podatke, posebice kada govori o organizacionim strukturama i uspjesima velikih svjetskih koncerna... Kao i to što je odveć suho, teorijski ispisao posljednje poglavlje u knjizi: Uključivanje bh. poduzeća u EU. Ipak, ko god bude odlučio da pročita ovo štivo (studenti ekonomije ga ne bi trebali zaobići) neće sigurno zažaliti ni vremena ni novca.

Dogovorili ste se s prijateljem da se nađete kod Narodne banke u Sarajevu, recimo, u šest sati navečer. Došli ste na vrijeme, ali ne i onaj koga očekujete. A taj neko treba da vam donese knjigu koja vam je tako važna. Prošlo je i akademskih petnaest minuta. Znate da prijatelj nikada ne kasni!? Mobitela nemate ili ste ga zaboravili! Šta biste uradili? Prvo što vam padne na pamet jeste trafika, u kojoj ćete kupiti telefonsku karticu, otići do telefonske govornice, preko ceste, pozvati prijatelja i sjetiti mu se svih promrzlih prstiju... E, tek ovdje počinju problemi zbog kojih ćete još dugo jutara paziti na koju nogu ustajete. Pomalo već nervozni, trudite se da iz sebe izvučete još ono malo ljubaznosti i zamolite prodavačicu za jednu karticu od, recimo, dvadeset impulsa. "Nema, niti je ikada bilo. Jednostavno ne postoji." "Imate li onda od pedeset?" "Nema." "Imate li od stotinu?" "Nema." "Pa šta onda, do vraga, imate?" "Imamo samo kartice od 400, 500 i 1.000 impulsa." Još se možete suzdržati, iako ste se vjerovatno zarekli da u toj trafici ni žvaku više nećete kupiti. Još ne slutite što vas čeka!? Odete do druge trafike, ali i tamo vas zateknu odrični glagolski oblici nezainteresirane prodavačice. Treća sreća, pomislite. Otrčite do obližnje pošte i tamo vas dočeka ista priča, samo što je ovoga puta šalterska službenica bila neobično drska i obično nezaintereisarana. "Pa ovo nema nigdje u svijetu", procijedite kroz zube ljutito. "E pa kad nema nigdje, gospodine, onda ima kod nas." Neko će možda reći: "Zašto nisi svratio u obližnji kafić i zamolio za telefon?" Jesam, ali mi je kelnerica za šankom rekla da gazda zaključava telefon, tako da je moguće samo primiti poziv, ali ne i zvati. Vratite se na tramvajsku stanicu, kad tamo prijatelj cupka s knjigom u ruci, spreman da vam predbaci što toliko kasnite.

Ovo je istinit događaj koji se desio stalnom suradniku Dana. Koliko je sličnih događaja svaki dan čiji zapleti i raspleti zavise od telefonske kartice PTT BiH? Sam Bog zna, ali je činjenica da nigdje u gradu Sarajevu i šire ne možete kupiti telefonsku karticu ispod 300 impulsa, koja košta čitavih dvadeset maraka. Ona od 400 impulsa košta 25 konvertibilnih maraka, za 500 impulsa morate izdvojiti 31 marku. Kartica od 1.000 impulsa košta čitavih 60 maraka. E sad, zamislite koliko ljudi dnevno, stranaca i domaćih, mora dati 25 maraka za samo jedan telefonski razgovor... Ovo ili je još jedna monopolistička namještaljka PTT BiH ili je posrijedi nešto sasvim drugo: "Nije u pitanju nikakav monopol. Jednostavno, nestalo je kartica od pedeset i sto impulsa. One se prve prodaju", kažu šalterski službenici. A šta je sa onim od 200 impulsa? Slijedi odgovor: "Ne možemo mi davati nikakve izjave, eno vam onih gore pa njih pitajte." Treba li posebno naglašavati kako se do "onih gore" ne može baš tako lako? Oni su stalno po sastancima, ili njihove sekretarice tako dobro lažu. Kako god, kartica nema i to je činjenica. Kad će ih biti, to niko ne zna osim onih što su stalno na sastanku.