|
 odina
je 1982. Navikli smo se već da je Tito mrtav; školske ekskurzije
odlaze u posjetu Kući cvijeća, prilika je to za prva velika muška
pijanstva u vozu za Beograd i velike, ali po svoj prilici izmišljene
ljubavne priče iz kušet-kola. Najveća vlast u zemlji je Milka
Planinc, predsjednica Saveznog izvršnog vijeća, a još uvijek
je u modi termin "ekonomska stabilizacija". Ne znamo šta
to zapravo znači, ali znamo kako se provodi: Nestašice su kafe,
ulja i čokolade, dijele se bonovi za benzin, uvodi sistem par-nepar
i dani u koje mogu voziti samo ljudi s autima koji imaju parne i
dani u koje voze oni s autima koji imaju neparne registracije...
Ali sve u svemu, živi se dobro, ljudi se nekako snalaze, svi kukaju,
a nitko ne osjeća da se ugled Jugoslavije u svijetu rapidno ruši
i da dolaze neki sivi i čudni dani kada će sva naša neprijateljstva
postati javna, izaći će iz podruma i zatvora i osvojiti naša srca,
podmuklo i tiho, kao što ih osvajaju one bolesti za koje nismo ni
znali sve dok od njih nismo počeli umirati.
Reprezentacija nam se nakon osam
godina plasirala na Svjetsko prvenstvo. Selektor je, kao i 1974.,
Miljan Miljanić, a očekivanja su nam u skladu s našim neuništivim
uvjerenjem kako možemo pobijediti svakoga, premda nas iskustvo uči
suprotno, ali s ružnim iskustvima mi još uvijek nemamo problema.
Uvijek ih znamo protumačiti na pravi način. Ili nam "fortuna
nije bila sklona", ili je sreća bila na strani velikih i moćnih,
a mi smo samo u toj situaciji mali i nemoćni, inače smo veliki kao
Amerika i jaki kao socijalizam. Ili nam je - najčešći slučaj! -
presudila sudačka krađa.
To Svjetsko prvenstvo započeli
smo jadno. U prve dvije utakmice zgasnule su sve naše velike zvijezde.
Njihove smiješne driblinge pročitala je protivnička obrana. Majstori
lopte saplitali su se o vlastite noge. Hodali su po terenu kao pijani
finski turisti nakon vikenda u Lenjingradu, a samo nas je golman
Dragan Pantelić spašavao od velike sramote.
S dva jadna boda, nakon dvije
neriješene igre, čekali smo utakmicu s Hondurasom, reprezentacijom
koja se po prvi puta plasirala na Svjetsko prvenstvo, skupinom amatera,
latinoameričkih Indiosa, od kojih ni jedan nikada nije zaigrao u
nekom ozbiljnom klubu. Došli su na to prvenstvo nekim čudom i povjerovali
su da su se našli na putu ka sreći i da se samo trebaju truditi
i njihov će biti cijeli Svijet. I trudili su se ti nesretnici iz
Hondurasa, postigli su neke nevjerojatne rezultate, a protiv nas
im je trebalo samo neriješeno pa da se plasiraju u drugo kolo i
postanu najveće iznenađenje u povijesti svjetskih nogometnih prvenstava.
Mi smo, naravno, znali da je to nemoguće. Nije nam ni na kraj pameti
bilo da bi nas s pozornice mogao izbaciti neki Honduras. Takve se
katastrofe u našim životima još nisu počele dešavati.
A onda je počela utakmica. U
prvom poluvremenu naši nisu stvorili ni jednu jedinu šansu, iako
su prema protivničkom golu nadirali kao mutavi. Međutim, umjesto
nogu smo imali balvane, a lopta nam je bila teška kao trula septembarska
lubenica. Toliko smo bili izbezumljeni ili toliko sigurni u sebe
da smo igrali praktično bez obrane, pa bi svako malo neki igrač
Hondurasa istrčao sam pred Pantelića, raspalio po lopti,
ali naš je golman branio i ono što je nemoguće obraniti. Nikada
nisi gledao utakmicu reprezentacije u kojoj je neki naš golman tako
dobro branio. U jednom trenutku Pantelić je poludio, pa je svoje
igrače počeo slati u p.m. Snimila je to televizijska kamera, a Pantelićevo
izbezumljeno lice i njegove usne koje izgovaraju najpopularniju
našu psovku gledali smo kasnije i na špicama nekih sportskih emisija.
U drugom poluvremenu opet ista
priča. Naši napadaju, ali tako da je njihov golman komotno mogao
otići na pivu, a njihovi kad krenu, samo nas vile i veliki golman
mogu spasiti. U osamdeset petoj minuti Miljanić u igru uvodi Miloša
Šestića, igrača za kojeg se pričalo da je malo mentalno zaostao,
a on u prvom napadu pada u šesnaestercu. Iz aviona je bilo vidljivo
da folira i da je najbliža honduraška noga metar od njega, ali bez
obzira na to sudija je svirao penal i tako smo prevarom i sudačkom
krađom pobijedili s 1:0 i otišli u drugi krug.
Radovala se tog trenutka cijela
Jugoslavija. Skakao si od sreće po svome kauču i nisi želio vidjeti
ono što si inače uvijek vidio kad bi naši bili u pitanju. Nisi primjećivao
kako na kraju utakmice igrači Hondurasa gorko plaču odlazeći s terena
i bilo ti je, tebi Titovom pioniru, svejedno što je takav penal
dosudio sudija iz Pinochetovog fašističkog Čilea. Bio si
toliko sretan da si ostao slijep za sve ono što će ti biti toliko
važno kada jednog dana cijeli svijet bude slijep na tvoju malenu
nesretnu zemlju, njezine patnje i krv. Život, naravno, nije nogomet.
Rat se ne uspoređuje s utakmicama, ali ponekad misliš kako te je
zbog malih stvari stizala velika kazna i ne možeš biti sasvim uvjeren
da je bila nezaslužena.
Stigla te je, dragi moj, suza
dječaka iz Tegucigalpe.
Arhiva Dani
189
|
