"Jedina stranka koja se dosljedno brine o vjerskim pravima i slobodama muslimana jeste SDA. Naklonjenost u vrhu Islamske zajednice ona će, očito, imati i moći koristiti sve dotle dok bude bilo stranaka koje na bilo koji način ugrožavaju ili ograničavaju vjerska prava, slobode i vrijednosti muslimana." Predsjednik Sabora Islamske zajednice i moćni kadrovik SDA itekako je svjestan stvarnog značenja riječi koje je izgovorio u intervjuu Oslobođenju. Ali, koje li arogancije, on direktno zloupotrebljava poziciju predsjednika Sabora IZ-a kako bi agitirao za SDA, da bi potom opravdao ovaj besplatni stranački marketing činjenicom postojanja "stranaka koje ugrožavaju ili ograničavaju"... Naravno, stari mudrac Neimarlija nije kazao "dok bude bilo SDP-a" (a možda je u tu kategoriju već strpana i Silajdžićeva Stranka za BiH), ali je očigledno da se propagandna mašinerija SDA, sa jedne, i Islamske zajednice, sa druge strane, više uopće ne libi javno iskazati svoju slizanost i pretapanje i mržnju spram bilo kakvog drugog i drugačijeg političkog mišljenja osim onog koje diktiraju neimarlije. I koliko god se Izetbegović povremeno trudio da izrazi svoje simpatije spram sekularne države, evidentno je kako njegovom strankom drmaju simpatizeri ideje o Islamskoj zajednici kao najvažnijoj političkoj instituciji u Bošnjaka. Koji - od silne želje da SDA i IZ ne ispuste jedna drugu iz zagrljaja - ne vide jad, bijedu, očaj i propast (materijalnu i duhovnu) onih zbog kojih i postoje: nesretnih Bošnjaka.

Koji svoja prazna srca i stomake ne mogu napuniti Neimarlijinom demagogijom. Jednostavno, bljutava je. Osim toga, u toj demagogiji nema ni riječi o tome šta znači porazna, tragična činjenica da je Islamska zajednica "naklonjena" stranci koju je na izborima podržala, u najboljem slučaju, samo trećina Bošnjaka!?

Nije tačno da svako ima vlast kakvu zaslužuje. Ne smije biti tačno! Jer kakvo god da je Sarajevo danas, nije zaslužilo da mu gradonačelnik bude Muhidin Hamamdžić (u čije potencijale vjeruje još, valjda, samo Zlatko Lagumdžija), a dogradonačelnik Gradimir Gojer, pozorišni reditelj skromnog talenta, pisac s malo dara i političar bez imalo svrhe. No, njih dvojica jesu duet prvih Sarajlija i kao takve ih sljeduje niz pogodnosti, članstvo u kojekakvim institucijama sa kojim nemaju nikakve veze ili počasno gostovanje na mjestima na kojima oni mogu biti, ali za svoje pare i tokom godišnjeg odmora. Elem, M.H. i G.G. su nedavno posjetili Dubrovnik i tamo bili počasni gosti Četvrtog seminara udruženja muzičkih pedagoga Federacije BiH. Kako? Zašto? To mogu shvatiti tek oni kojima je Gojerova izjava da je seminar "jedan od načina da se prevaziđe vakuum regionalnog karaktera u BiH, jer se ljudi iz različitih krajeva Federacije uz radni dio druže, a druženje je uvijek mogućnost za dijalog koji je sigurno posljedičan u pozitivnom smislu", tek nešto više od slijeđenja filozofije što uči: "najbolje nam je kad nam je dobro", "zajedno smo kad smo skupa" i "hrana je najbolja ishrana". Gradonačelnik i dogradonačelnik su tek otjelotvorenja jednog od najpogubnijih sindroma provincije: pojava (ljudskih) nesvjesnih svojih mogućnosti, nespremnih na priznavanje činjenice da postoje stvari za koje nisu sposobni i nezajažljivo ambicioznih. Da su drugačiji, Hamamdžić nikada ne bi pristao biti Lagumdžijin pijun u unutarstranačkoj partiji, a Gojer bi konačno prestao jedno gradsko pozorište pretvarati u dužnika koji postoji tek da bi njegov direktor imao doći na posao i plasirati svoje estetske i intelektualne promašaje. A muzika? Pa možda ih nauče da diriguju. Sarajlijama, naravno. Bio bi to - hor bijednika iz opere katastrofa.

Kada je birao ministra za boračka pitanja, već bivši premijer Bičakčić nije mogao naći bolju osobu. Fuad Purišević je ne samo podoban nego čak i sposoban. Naravno, ne za posao koji obavlja. Pa ne očekuje valjda neko još i to da ratni vojni invalidi i šehidske porodice dobiju ono što im je Purišević po zakonu dužan dati. Za to je potpuno nesposoban, što svakodnevno dokazuje. Ali kada je trebalo pokrivati protok novca kroz virtualnu instituciju kakva je Federalni zavod za zapošljavanje i biti predmetom istrage Finansijske policije, onda nije bilo problema sa Puriševićem. No, kako je to još uvijek nepotpuno rasvijetljena djelatnost ministra za borce, vratit ćemo se onome za što je nesposobniji: dijeljenju invalidnina i šehidskih penzija. Naravno, ima on za to vanredna opravdanja poput "objektivnih okolnosti" ili "teškoća u unutrašnjem platnom prometu". Pa zato i ne treba tražiti dlaku u jajetu njegovog "presretanja" ratnih vojnih invalida i članova šehidskih porodica iz Živinica u Vogošći. Čovjek naprosto nije znao gdje će pobjeći ako ga nesretnici što ovise o njegovoj pameti i sposobnosti zateknu u kancelariji. I uvjere se kako ništa ne radi. Ovako je, brže-bolje, poletio da im negdje, van zgrade Federalne vlade, priopći objektivne razloge njihove gladi. I, onako usput, kako samo može bezobzirni birokrata, pozove ih da certifikate ulože u privatizacijski investicioni fond Bonus. Ali od koga je - dobro je: čudo ih nije pozvao da Elektroprivredi BiH (i svom "bivšem" šefu) redovno plaćaju račune za struju. Čudo im nije rekao da su u takvom položaju jer im je SDP na vlasti...

Otjelotvorenje SDA gubitništva, šef jedne od najneuspješnijih predizbornih kampanja te stranke, majstor promašaja i jedan od klonova ostarjelog dragog vođe, Sulejman Tihić dakle, zaprijetio je kako će članove i simpatizere Stranke pozvati da više ne plaćaju RTV pretplatu. TVBiH, objasnio je Tihić, nije nikakav javni medij, već strogo cenzurirana televizija. Ljutnja SDA zvaničnika izazvana je prilogom u kojem novinar nije iznio sve informacije o skupštinskom glasanju za premijera Vlade Republike Srpske.

Naravno, TV BiH je daleko od profesionalizma. Novinari te kuće još uvijek muku muče s osnovnim pravilima zanata. Uređivačka je koncepcija nešto za što se teško može reći da uopće postoji. Sivi je dom, zapravo, leglo amaterizma, utočište za medijske diletante i najgore mjesto na svijetu za (vrlo) rijetke kvalitetne mlade novinare, utopljene u tamošnje sivilo. Sulejman Tihić je, međutim, posljednji koji o tome ima pravo reći bilo šta. Godinama je upravo TV BiH bila pod punom kontrolom njegove stranke i u tom je vremenu nekadašnja Televizija Sarajevo pretvorena u simbol medijske jednostranosti, neprofesionalnosti i jeftinog podilaženja. I tada je Tihić, kao i kompletan prvi tim SDA, uza sve rezerve, mudro šutio. Još su se u neka doba sjetili da bi za sve što njihova TV ne pruža još trebalo nešto i platiti. Podsjetimo, vlasti nikada mrski Miro Purivatra je naplaćivanje pretplate preko računa za struju organizirao dok je Elektroprivredom BiH vedrilo čedo Edhema Bičakčića, Meho Obradović.

Nakon što je 10. januara kordon policajaca IPTF-a, naoružan, između ostalog, i jednim novinskim člankom u kojem stoji da se iz Policijske uprave na Bjelavama prisluškuju predstavnici međunarodne zajednice, "posjetio" ovaj policijski objekat i detaljno pregledao čak i susjednu slastičarnu, mediji i javnost su se, normalno, zainteresirali za to. Odmah zatim zainteresirala se i Vlada Kantona Sarajevo, koja je na svojoj posljednjoj sjednici zadužila MUP KS da dostavi informaciju u vezi sa objektom na Bjelavama, a koji je u sastavu krim-policije. No, odmah nakon toga, žustro je reagirao Ismet Dahić, kantonalni ministar unutrašnjih poslova, rekavši da se radi o prikrivenom vidu policijskog djelovanja, odnosno "dijelu tajne policije koju javnost ne treba da poznaje", te da plasiranje informacija u sredstvima informiranja ima za cilj kompromitiranje MUP-a! Naravno da policija ima i zakonsko pravo na službenu tajnu u nekim segmentima, ali je očigledno da ova policija - Kantona Sarajevo - ne samo da ne zna čuvati svoje "službene tajne" već se, jednostavno, sama kompromitira čim "najsloženija krivična djela - narkomaniju, terorizam, organizirani kriminal, praćenje i sl.", smješta među tufahije i gurabije. I, nakon svega toga, javnosti još hoće da zabrani da umoči prste i okusi kolač šerlokholms u agdi.

Odluka (još uvijek) Raguževog Vijeća ministara da formira Interresorski ministarski savjet, kojem je zadatak da se ispitaju svi potencijalno ugroženi prostori i osobe u kontekstu pojave "balkanskog sindroma", prva je ozbiljnija reakcija državnih organa BiH na priču koja danima drma Bruxelles, Rim, Washington, Bonn... Dakle, konačno je nešto ili neko prodrmao i zvanično Sarajevo, koje je uporno šutjelo na sve stravičnije informacije o postojanju nepoznatog broja ljudi u BiH koji bi mogli biti žrtve radijacije projektila sa osiromašenim uranom.

Što je posebno važno, inicijativa Vijeća ministara se ne zaustavlja na posljedicama "balkanskog sindroma" i cilj nije politizacija ovog pitanja, nego, ako im je vjerovati, "da BiH i njene institucije spriječe dalju mogućnost bilo kakvog zagađivanja ovog prostora". Lažno obećanje ili stvarna odgovornost koja leži iza ovih riječi pokazat će se vrlo brzo, sa agresivnošću kojom predstavnici Vijeća ministara budu insistirali na pristupu izvorima u komisiji NATO-a ili pomoći od Svjetske zdravstvene organizacije. Do sada se niko u BiH, izuzev ljekara, nije ozbiljnije pozabavio ni ostalim, reklo bi se, bezbrojnim opasnostima za zdravlje građana ove zemlje, pa nema razloga ni da se neka nada polaže u poslovično neodgovorne političare. Tim prije jer je gotovo sigurno da će sadašnji sastav državne vlasti pretrpjeti radikalne promjene, što za sobom povlači i period uhodavanja novih i njihovo upoznavanje sa problemom, pa formiranje njihove komisije... A do tada - ko živ, ko osiromašen.