asilje u porodici i drušvu problem je sa kojim se susreću sve zemlje svijeta. Razlika je u volji pojedinih zemalja i njihovim mogućnostima da se uhvate ukoštac sa ovim problemom. Seksualno zlostavljanje djece, nasilje muževa nad suprugama, silovanja, pedofilija, incesti, trgovina ljudima... sve su to problemi za koje i u Bosni i Hercegovini postoje konkretni primjeri. No, u zemlji koja je tek nedavno izašla iz rata koji je opustošio stotine hiljada domova, u kome je poginulo isto toliko ljudi, gdje su desetine hiljada izbjeglica, hiljade nestalih, nezaposlenih... malo ko od predstavnika vlasti smatra da je nasilje u porodici i društvu prioritet na koji društvo treba organizirano reagirati.

Ono što se dešava u drugim zemljama i načini na koje se oni pokušavaju boriti protiv ove patologije trebalo bi da alarmiraju i bh. javnost i predstavnike vlasti. Primjera, nažalost, ima puno. Jedan od takvih je i nestanak desetogodišnje britanske djevojčice iz doma djeda i bake koji se desio u julu prošle godine. Pronađena je nekoliko dana kasnije - mrtva, a prije toga zločinac se nad njom seksualno iživljavao. Osumnjičeni četrdesetjednogodišnji muškarac je dvaput zatvaran, a zatim zbog nedostatka dokaza i puštan. Javnost je bila ogorčena, a britanska vlada je insistirala da se policija i socijalni radnici što prije i što bolje opreme za nadzor pedofila nakon njihovog izlaska iz zatvora.

Povodom ovog događaja britanski tabloid News of the World počeo je na naslovnim stranicama objavljivati podatke i fotografije registriranih pedofila. Koliko je javnost ogorčena na ovakve zločince ubrzo se pokazalo - počeli su napadi na one čije su fotografije objavljene, ali i na pogrešne ljude, koji su samo ličili na njih, zbog čega je ovaj tabloid prestao sa objavljivanjem dosjea pedofila. No, ovo nije jedini slučaj da su neki listovi odlučili na ovakav način uključiti se u borbu protiv pedofilije. Jedan luksemburški list je to također radio, a i neke novine u Belgiji. Ovi listovi su otišli i korak dalje i na Internetu počeli objavljivati sve dosjee pedofila koje su posjedovali. Ono što je bilo šokantno za najveći dio javnosti jeste to što su među pedofilima prepoznavali svoje mirne susjede, srdačne poznanike i prijatelje koji su mirno živjeli u svojim porodicama.

Zbog svih ovih dešavanja u nekoliko zemalja zapadne Evrope građani su potpisivali peticiju da policija, ukoliko roditelji to zatraže, mora pokazati sve dosjee poznatih pedofila. Skupljeno je preko tri miliona potpisa.

Kako prepoznati manijake U ovakvim slučajevima angažman policije nije dovoljan jer policija reagira tek kada se desi zločin, a za žrtve je to najčešće prekasno jer i oni koji imaju sreću da prežive, po tvrdnjama psihologa, najčešće do kraja života osjećaju posljedice onoga što im se desilo u djetinjstvu. Zbog svega ovoga se u većini zapadnoevropskih zemalja i SAD-u djeluje preventivno, na način da djeca u obdaništima, osnovnim školama i gimnazijama uče kako prepoznati seksualne manijake. Također, zatraženo je da se u pasoše svih poznatih pedofila stavi oznaka - P, ali i da se zatvorske kazne pooštre. Koliko je u svijetu problem pedofilije ozbiljan dokazuje i to što se i Interpol uključio u borbu protiv ove društvene devijacije.

U BiH ne postoje statistički podaci ni o žrtvama, ali ni o počiniocima ovog zločina, što automatski daje dobre pretpostavke za nove slučajeve. Problem je još veći ukoliko se zna da u BiH ne postoje ni specijalizirane ustanove u kojima bi se liječile žrtve pedofilije, ali ni pedofili. Siromaštvo u kome se nalazi naša zemlja samo još više doprinosi razvoju pedofilije. Veliki broj stranaca koji borave u BiH također značajno utiče na porast ovog problema.

U jednom gradu u srednjoj Bosni majka je dovela trinaestogodišnjeg sina ljekaru jer je u posljednjih godinu dana počeo mucati. Nakon svih ljekarskih pretraga ispostavilo se da ne postoje nikakve fizičke smetnje za govor i dječak je poslat na razgovor kod psihijatra. Poslije nekoliko tretmana otkriveno je da dječak još od svoje osme godine ima seksualne odnose sa vojnicima iz obližnje SFOR-ove baze, koji mu za te usluge plaćaju 10-20 maraka. Sve je počelo tako što je dječak išao na kapiju da prosi. Jedne večeri ga je dežurni vojnik odveo u mrak i nagovorio da ga dira. Ne shvatajući sa svojih osam godina šta to zaista znači, dječak je pristao i zaradio 10 maraka. Poslije je imao i druge mušterije. Kako je dječak rastao, počeo je shvatati šta to zapravo znači i to je rezultiralo mucanjem.

Dječakov otac je poginuo kad je njemu bilo samo četiri godine, i upravo djeca iz takvih porodica su često žrtve, kao i djeca bez oba roditelja, ili ona koja imaju očuha, a koji je često i - seksualni zlostavljač. Povećanju broja seksualno zlostavljane djece u BiH doprinosi i teška ekonomska situacija, nizak kulturni, socijalni i zdravstveni nivo velikog broja porodica u BiH, blaga kaznena politika, neobaveznost majke na svjedočenje (koje u parnicama često odbiju učestvovati ili stanu na očevu-starateljevu stranu, pa čak optuže dijete da je ono krivo).

Zabranjeni govor Kada su Dani prije godinu dana pisali o incestu, u gotovo svim institucijama su naišli na zatvorena vrata. Stav nadležnih je bio da se o tome ne treba pisati, a ne daj Bože otkriti identitet počinioca. Slučaj o kome smo pisali bio je stravičan - djevojčicu je otac seksualno iskorištavao više godina, a saznalo se tek kad je ostala trudna. Njena ispovijest, tragična i precizna do svakog i najmanjeg detalja, jasno govori koliko joj se sve urezalo u sjećanje. I pored svega, njena majka je na suđenju stala na očevu stranu i djevojčicu optužila da je izazivala oca. I to, nažalost, nije jedini primjer gdje dijete na ovakav način postaje žrtva oba roditelja. Čest problem je i to što je u tradiciji bh. društva da se djeci ne vjeruje, da ih se uči da uvijek poštuju starijeg i da o seksu ne smiju ni misliti, a kamoli pričati do dvadesete godine ili braka.

Dosadašnja istraživanja u zemljama koje se ozbiljno bave ovom problematikom pokazala su da je minimalan broj djece koja su izmislila tragičnu priču u kojoj su žrtve seksualnog nasilja. U svijetu je danas trend da se djeca što više obuče i da znaju na koje sve načine mogu biti seksualno zloupotrijebljena. Osnovani su centri sa SOS telefonima na koje se djeca u svakom trenutku mogu javiti, a takvi centri mogu odmah poduzeti sve potrebne mjere - od alarmiranja policije do odvođenja djeteta iz takve sredine.

U BiH djeca još uvijek ništa ne uče o seksualnom nasilju jer to im nije ni u jednom programu. Istovremeno, nadležni iz ove oblasti, na čelu sa Fahrudinom Rizvanbegovićem, ministrom obrazovanja, danima i mjesecima raspravljaju da li će se ili neće učiti vjeronauka u školama, koju historiju će djeca učiti, koje pisce izučavati, a o ovim, pa možda i najbitnijim problemima kojima je zabavljen cijeli svijet, bh. djeca nemaju pojma. Osim što su neupućena djeca, nepućeni su i nastavnici i pedagozi, koje treba educirati kako da prepoznaju žrtve seksualnog zlostavljanja. Uostalom, prema dosadašnjim istraživanjima zemalja zapadne Evrope, pedofilija je rasprostranjena na svim kontinentima, u svim zemljama, a posebno je izražena u patrijarhalnim sredinama, odnosno porodicama. Koliko ovakvih slučajeva ima kod nas, niko nema pojma, jer se oni kriju, ali dovoljno je pomenuti da su samo u ovoj godini javno objavljena dva slučaja pedofilije koja su počinili "normalni" ljudi.

Pedofilija se, po međunarodnoj klasifikaciji, vodi kao poremećaj seksualne orijentacije i spada u kategoriju seksualne patologije. Ne postoje opće karakteristike po kojima bi se mogao prepoznati neki pedofil i oni se po spoljnim karakteristikama ni po čemu ne razlikuju od običnih ljudi. Neuropsihijatar prim. dr. Senadin Ljubović smatra da su to "često duboko nesigurni ljudi kojima nedostaju neke sociološke vještine, pogotovo vještine za ostvarivanje heteroseksualnog odnosa". "Ali vrlo je teško reći šta je to što nekoga učini pedofilom, da li su to neke genetske anomalije, hormonalni poremećaji..." No, istraživanja su pokazala da je trideset posto pedofila odraslo bez oca i da je često riječ o moralno skrupuloznim i fanatično religioznim osobama. Možda se i zbog toga trećina slučajeva pedofilije dešava unutar porodice, a dvije trećine odnosi se na bliske rođake, komšije...

Žrtve nasilja Seksualno zlostavljanje djece ne podrazumijeva samo polni akt već i nasilno udvaranje, milovanje, prisilno gledanje pornografskih filmova i časopisa, špijuniranje djece tokom kupanja (i)li spavanja... Prema podacima UNICEF-a, više od milion djece u svijetu natjerano je na prostituciju, prokrijumčareno ili prodato u seksualne svrhe, te za proizvodnju dječije pornografije. Svaka treća djevojčica i svaki treći dječak prežive određeni vid seksualnog nasilja do svoje osamnaeste godine. Po UNICEF-u, seksualno zlostavljanje djece predstavlja bilo koji vid eksploatacije djeteta mlađeg od 16 godina u cilju seksualnog zadovoljavanja i uživanja odrasle osobe, a to obuhvata opscene telefonske razgovore, pokazivanje inače pokrivenih dijelova tijela, voajerizam, pokušaj da se obavi seksualni odnos, silovanje, incest i dječija prostitucija.

Prema podacima Helsinškog komiteta za ljudska prava, od svih oblika nasilja nad djecom u BiH čak 16 procenata otpada na seksualno. Nasilnici su uglavnom muškarci, a skoro polovina ovih djela dešava se u porodici. Nasilje se nad žrtvama ponavlja u dužem vremenskom periodu (djeca nemaju kome prijaviti ovakve slučajeve, a često, pogotovo djeca do deset godina, i ne znaju da su žrtve), tako da je svaka druga djevojčica koja je jednom bila žrtva zlostavljana do 12 godine, a svaka treća do 18 godine života. Koliko, zaista, u BiH ima seksualnog zlostavljanja djece pokazalo je i uspostavljanje SOS telefona za ovakve slučajeve pri Dječijoj ambasadi, kada se za samo dva mjeseca javilo osmero djece koja su tvrdila da su žrtve.

No, samo jedan slučaj je procesuiran. U nekim slučajevima majke nisu željele, nakon razgovora sa nadležnim u Dječijoj ambasadi, ići na sud, ili djecu jednostavno više nisu dovodile na razgovor. Interesantan je slučaj koji je prijavio pedagog jedne škole. Naime, primjećujući da se jedna učenica užasava svakog fizičkog kontakta sa bilo kim iz svoje okoline, školski pedagog je posumnjao da je to posljedica seksualnog nasilja i slučaj prijavio. No, kad su ga iz Dječije ambasade posavjetovali da se obrati policiji, pedagog je promijenio iskaz tvrdeći da se djevojčica sada ponaša sasvim drugačije!?

Primjera u svakodnevnom životu, nažalost, ima i previše. U jednu nadležnu instituciju u Sarajevu došla je majka sa trinaestogodišnjom djevojčicom koja je tvrdila da ju je muškarac s kojim je živjela njena majka istukao. Na djevojčici su bili vidljivi tragovi fizičkog maltretiranja. U razgovoru sa sociologom djevojčica je priznala da ju je taj čovjek i seksualno zlostavljao, a kad se pobunila i pokušala ga odbiti, on ju je istukao prijeteći joj da to ne smije nikome reći. Kad je socijalni radnik sve ispričao majci, ona je odbila to povjerovati optužujući djevojčicu da laže, da joj želi uništiti sreću, te da će je ostaviti u domu ukoliko ne prizna da ništa od toga nije istina. Djevojčica je, vidno uplašena, rekla socijalnom radniku da je sve izmislila. I otišla sa majkom kući.

Medika - recept za ostale Jedan od najvećih problema u ovakvim slučajevima kada se već otkrije žrtva, jeste to što u Federaciji ne postoje ustanove u koje bi se sklonila takva djeca. S druge strane, po važećim zakonima, država ne može oduzeti dijete od roditelja, tako da ono samo gotovo i da nema nikakve šanse da krivično goni počinioca. Kad majka u takvim slučajevima stane na stranu djeteta, protiv počinioca se može pokrenuti krivična prijava, a dijete će sa majkom biti zaštićeno (iako, nažalost, postoje slučajevi kad su dječaci žrtve seksualnog zlostavljanja od strane majke, doduše u puno manjem broju).

Medika u Zenici je jedini centar u Federaciji gdje se žrtve mogu skloniti. U ovom centru, koji je počeo raditi tokom rata, postoje stručni kadrovi, psihijatri i sociolozi, koji već imaju dovoljno iskustva u ovakvim slučajevima, tako da žrtvama mogu ponuditi adekvatnu pomoć. Također treba pomenuti da je ovaj centar uspostavio odličnu saradnju i sa policijom, ljekarima, školama i drugim institucijama koje su bitne da bi neko dijete nakon tretmana u Mediki moglo normalno nastaviti svoj život. Medika je savršen recept koji bi i drugi gradovi u BiH trebali početi primjenjivati.

Problemi zbog nedostatka odgovarajućih ustanova pojavljuju se i kod slučajeva maloljetničke prostitucije, delikvencije, ili bilo kakvog drugog nasilja nad djecom, ali i odraslima. Nije rijedak slučaj da žena koju je pretukao suprug nema gdje, pa čak i nakon intervencije policije i ljekara ona mora nazad u svoj dom, rizikujući da opet bude pretučena. Ni o ovom, kao ni o bilo kakvom nasilju u porodici, ne postoje statistički podaci, ali ni adekvatna rješenja u važećim zakonima.

Referentna grupa BOSPO iz Tuzle poslala je Predstavničkom domu Federacije BiH, Zastupničkom domu, Vladi Federacije, Ministarstvu pravde, Vrhovnom sudu, Federalnom tužilaštvu i Domu za ljudska prava Prijedlog zakona o zaštiti od nasilja u porodičnom krugu. U 28 članova precizirano je kako da se zaštiti žrtva nasilja. Na početku Prijedloga navedeno je da je nasilje svako ponašanje koje narušava fizički i psihički integritet jednog lica te da pravo na zaštitu imaju sva lica koja žive ili su živjela zajedno u kući ili stanu. Predloženo je da se u slučaju trenutne opasnosti lice obrati policiji koja mora biti obavezna da odmah dođe i iz stana odstrani lice od koga prijeti opasnost, oduzimajući mu pri tom ključeve od stana, a odstranjeno lice dužno je da policiji saopći novu adresu. Također je predloženo da se u slučaju problema policija ovlasti kako bi mogla primjenjivati silu pri odstranjivanju. Nasilniku se mora izreći zabrana dolaska u stan, a u slučaju prestanka ove zabrane mora se obavijestiti žrtva nasilja. Navedene su i novčane kazne koje bi trebale biti naplaćivane ukoliko se krše ovi propisi. Policija bi morala kontrolirati da li se sve izrečene zabrane provode. Precizirane su uloge suda i socijalnih radnika u slučaju nasilja u porodici.

Svakodnevnost nasilja Žrtve nasilja u društvu i porodici u mnogo slučajeva su žene, no ti primjeri su najčešće nepoznati jer se one teško odlučuju da prijave nasilje, pa makar bilo u pitanju i silovanje. Dosad urađene državne i međudržavne studije pokazuju da je nasilje nad ženama široko rasprostranjeno, da se dešava u svim društvenim slojevima nezavisno od prihoda, vrste obrazovanja, kulture i društvenog statusa. No, paralelno sa ovim nasiljem stvarani su i "mitovi" kojima se pokušava opravdati muško ponašanje. Tako se kao čest uzrok nasilja muževa nad ženama navodi alkohol, što nije nikakvo opravdanje. Također se često može čuti komentar "pa ona ga je izazivala", čime se krivica za nasilje prebacuije na ženu iako je ona ustvari žrtva. Prema ovom stajalištu, žena provocira supruga svaki put kada po nekom pitanju ima mišljenje drugačije od njegovog. Često se ženama prebacuje da su same izabrale muškarca koji ih maltretira, ali činjenica je da gotovo nijedan muškarac na početku veze ne pokazuje svoju nasilnost. Nasilje većinom počinje sa suptilnim ponižavanjem ili verbalnim prijetnjama, a kasnija zlostavljanja muškarac odglumi kao ispade koji se neće ponoviti i obećava poboljšanje. No, istina je da onaj muškarac koji je sklon nasilju teško mijenja svoje navike.

Često se mogu čuti komentari da su neki tipski muškarci bolji ili gori te se to povezuje sa nacijom, kulturom, porijeklom. No, niko nije uslovljen time odakle je, kojoj vjeri ili kulturi pripada, već je nasilje prisutno onoliko koliko se ono u nekom društvu tolerira ili ne primjećuje. U pojedinim sredinama su čak i žene te koje opravdavaju nasilje nekog muškarca uz obrazloženje da je to njegova supruga zaslužila.

Koliko je u našem društvu normalno nasilje supruga, pokazuje sljedeći primjer. U travničkoj sudnici, na optuženičkoj klupi našao se čovjek koji je pretukao svoju ženu nanijevši joj teške fizičke povrede zbog kojih je završila u bolnici. U prepunoj sudnici, u prisustvu advokata, sudija, tužioca, on je začuđeno pitao: "Pa zar ja ne smijem tući svoju ženu?"

U internom istraživanju provedenom u jednom kantonu u Federaciji, na pitanje šta misle da bi im najviše pomoglo u rješavanju problema, žene koje su potvrdile da su žrtve nasilja odgovarale su: razvod, hitni smještaj (takvo što kod nas ne postoji), bračno savjetovalište za alkoholizam i nasilje u porodici (ovo posljednje također kod nas ne postoji). Ispitano je nekoliko hiljada žena, a među žrtvama osam posto je bilo penzionerki, 28 posto domaćica, 32 posto nezaposlenih žena, 26 posto zaposlenih, dva posto učenica i studentkinja. Nasilnici su, prema istraživanju, u 55 posto slučajeva bili alkoholičari. Na pitanje koliko dugo traje nasilje, žene su u 75 posto slučajeva odgovarale više godina, a na pitanje koliko često se ponavlja, 48 posto žena je odgovorilo svakodnevno.

Kao što su svakodnevna i sva druga nasilja o kojima smo govorili. Nedostatak novca nije i ne može da bude opravdanje za nedostak pomoći u ovakvim slučajevima. Uostalom, socijalne službe i nadležna ministarstva postoje na svim nivoima i u njima je puno onih koji primaju plaće da bi pomogli u ovakvim slučajevima. Nažalost, rezultati njihovog rada i dalje su procentualno puno manji od broja žrtava svih oblika nasilja u porodici i društvu.

Džemo Mutapčić, zamjenik federalnog ministra pravde

Rezač muških glava

DANI: Od koga je potekla inicijativa za reformu Porodičnog zakona i zbog čega? MUTAPČIĆ: Mi želimo da ugradimo evropske standarde u oblasti porodičnog prava jer je i to jedan od uvjeta za prijem naše zemlje u članstvo Vijeća Evrope. Mi smo u tranziciji, koja podrazumijeva sistem zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava privatnosti, zaštite prava vlasništva, tržišne ekonomije i u svemu tome porodica i porodična zajednica ima posebno mjesto. To je najvažnija ćelija društva. U vrijeme kad sam ja bio sudija Općinskog suda u Zenici 1975. godine, sudio sam dječije alimentacije. Dosuđivao sam znatne iznose obavezujući roditelje, obično muškarce da te iznose plaćaju na ruke majke za dijete ili za djecu. Pozvao me tadašnji predsjednik suda Grlimir Jonić i rekao mi: "Kolega, ti režeš muške glave." Pitao sam: zašto? Odgovorio mi je da se žale na mene tuženi muškarci jer određujem veće iznose alimentacija nego ostale kolege. Rekao sam: Predsjedniče, moj profesor porodičnog prava, rahmetli Alija Silajdžić, nama je, kao studentima druge godine Pravnog fakulteta u Sarajevu, govorio, citiram: "Teže je dijete odgojiti nego čačkalicom bunar iskopati." DANI: Šta sve regulira Porodični zakon? MUTAPČIĆ: Regulira prava i dužnosti članova porodice, brak i pravne odnose u braku, odnose roditelja i djece, usvojenje, starateljstvo, zakonsko izdržavanje, određene pravne oblike društvene i pravne zaštite porodice. Zakon je opširan i obuhvata jako osjetljiva pitanja. Jedan od razloga zbog koga želimo reformu Porodičnog zakona jesu i slučajevi nasilja u porodici i nastojimo da u tom smislu poboljšamo tekst ovog zakona. Primjera radi: za krivično djelo lake tjelesne povrede sadašnje zakonsko rješenje je da se goni po privatnoj tužbi. Mi to moramo promijeniti kako bi se gonilo po službenoj dužnosti. Jer, žena se, recimo, obrati za medicinsku pomoć i ljekar konstatira lakše tjelesne povrede i kaže joj da može podnijeti privatnu krivičnu tužbu, a ona nema uza se ni marke, ne može ni da preživi, a kamoli da ide advokatu da traži pravnu pomoć. Nakon ovih reformi, tužilaštva će morati po službenoj dužnosti goniti počinioca takvog krivičnog djela. DANI: Koje će konkretne promjene biti u Zakonu? MUTAPČIĆ: Za našu javnost bit će interesantne promjene kod zaključenja braka u tzv. vjerskom obliku, odnosno brak zaključen pred vjerskim službenikom. Mi smo sekularna država i smatramo da je ljudsko pravo muškarca i žene da se vjenčaju pred matičarem u nadležnoj općini ili da se vjenčaju pred službenikom vjerske zajednice koja s Federacijom BiH o tome ima uređene pravne odnose. Dakle, postojat će izbor: ko hoće može da se vjenča samo pred matičarem, a ko hoće može da to učini samo pred vjerskim službenikom. Evidenciju o oba braka vodit će matičar općine. Vjerski službenici će izdavati neki papir o vjenčanju koji će morati dostavljati matičaru. DANI: Da li će vjerski službenici imati pravo da postavljaju posebne uslove da bi sklopili neki brak? MUTAPČIĆ: Ne. Između Federacije BiH i odgovarajuće vjerske organizacije sklopit će se pismeni sporazum koji će precizirati sva pitanja. DANI: Kako po Šerijatu, ukoliko je umjesto muškarca svjedok žena, moraju biti dvije, a zakonom je propisano da je potrebna jedna, može li doći do sukoba vjerskog i državnog zakona? Uostalom, to znači i ugrožavanje ljudskih prava jer žena je u tom slučaju samo pola svjedoka. MUTAPČIĆ: Oni će morati primjenjivati pravni sistem Federacije. Neće doći do sukoba jer se mora primjenjivati pravni sistem Federacije. Dakle, i žena je jedno, subjekat prava. Reforme su još u početnim fazama, vjerovatno će i javnost dati svoje mišljenje. Očekuje se i reakcija vjerskih zajednica. DANI: Da li će biti nekih promjena u Zakonu u slučaju incesta u porodici? MUTAPČIĆ: Imamo izričitu zakonsku odredbu u novom Porodičnom zakonu da je u porodici zabranjeno nasilničko ponašanje bilo kojeg drugog člana porodice, a razmišljamo da kod kaznenih odredbi unesemo u Porodični zakon posebno krivično djelo - nasilje u porodici i porodičnoj zajednici i da mu damo ekstradiciju i sankciju. Naprimjer, kod predaje djeteta po pravomoćnoj sudskoj presudi tu su strahoviti problemi ako sud dodijeli dijete majci, a otac ga nasilno uzme, mora biti i asistencija policije, on će se kazniti za krivično djelo, a predviđamo kaznu do tri godine zatvora. Dosad to uopće nije sankcionisano kao krivično djelo. Dakle, želimo da svaka vrsta nasilja u porodici bude krivično djelo. DANI: Da li to znači da ukoliko bilo ko primijeti da je dijete, ili drugi član neke porodice, na bilo koji način maltretiran, može da prijavi taj slučaj i da se pokrene krivični postupak? MUTAPČIĆ: Još to nemamo, a to bi trebalo uvesti. DANI: Zašto konkretni slučajevi nasilja u porodici nisu sankcionirani? MUTAPČIĆ: Mi sankcioniramo nasilje u porodici i roditelji mogu biti kažnjeni zatvorom. DANI: A šta je onda sa djetetom? MUTAPČIĆ: Za to postoje privremene mjere, za nasilje u porodičnom krugu. DANI: Šta ne funkcionira u našem društvu s obzirom da se nasilje u porodici povećava? MUTAPČIĆ: To je širi društveni problem. To je stvar i centara za socijalni rad, a, bogami, i policije i tužilaštva. Mora tu biti više i preventive i represije. I to su razlozi da se ide na reformu Porodičnog zakona. Treba pooštriti kaznenu politiku kako bi se stavila u funkciju preventive.

Arhiva Dani
187