DS, HDZ i SDA su stvarnost Bosne. SDP-ova Alijansa za promjene je metafizička činjenica. Ovakav odnos fizike i metafizike proizve- den je ratom. Ne treba ga prihvatiti. Povijest nas požuruje da metafizičku činjenicu proglasimo za našu stvarnost. To je toliko riskantna odluka da je vrijedi podržati u zemlji u kojoj je rizik postao jedina nada. Ne rizikovati znači pristati na zagarantovanih 730 dana vlasti kerber-partije SDSHDZSDA. Dvije sigurne godine političkog, ekonomskog i kulturnog gulaga. To vrijeme bilo bi dovoljno da se ideja Bosne ubije u većini njenih ljudi. Izbori više ne bi imali smisla. Čemu izbori u zemlji koje nema za zemlju koje nema?

Alija Izetbegović, lider SDA, nedavno je, bez ikakvih ograničenja, najavio koaliciju svoje stranke sa "braćom." U naknadnoj interpretaciji narodu je pojašnjeno da se radi o suradnji. Molim!? Pa jedino što je gore od koalicije jeste njihova suradnja. Ona podrazumijeva odsustvo institucionalnih mehanizama koji bar donekle ograničavaju apsolutnu etničku moć. Suradnja je benignost kojom se na ukaljanoj epidermi Bosne osnažuje rast malignog tumora. Ko može spriječiti da se na entitetskoj granici prema RS-u i podentitetskoj granici prema Herceg-Bosni za dvije godine malignost umnoži geometrijskom progresijom? Hirurška intervencija, u povijesti malog broja država znana kao podjela, bila bi jedino rješenje. To je nacionalistička opcija, nedosanjani san urednih nacionalista. A samo im još dvije godine trebaju.

San urednih nacionalista Moja ideja je sljedeća: Bosni, da bi ojačala svoj integrativni potencijal, potrebna je radikalna preinaka. Bosnu bi trebalo promijeniti u njenom dejtonskom korijenu. Ne odbijajućim i nepotrebnim pozivima za rušenje najsnažnijih bastiona nacionalističke moći kao što su entiteti i iz njih izvedeni instrumenti za odbranu etničkih citadela, već promjenom predznaka političkog prostora koji je u epidemijskoj formi zaražen odsustvom Smisla. Kako to učiniti? Najbolje rješenje je intervencija međunarodne zajednice strateškog karaktera.

U dejtonskoj BiH ino-faktor djeluje samo taktički, čime se manevarski prostor za nacionalističke opstrukcije povećava. Strateška intervencija podrazumijeva proizvodnju, recimo, deset teza o Bosni i Hercegovini u kojima bi bila sadržana sva snaga entiteta i sva snaga savezne države.

Sile koje se protive BiH su bile protiv većine odluka Visokog predstavnika, čak i protiv najtrivijalnijih. Te odluke ni na koji način nisu razvijale potencijalni unitarni karakter bosanske države, ali su a priori odbijane od "velemajstora secesijskog stila". Njima su i sami zidovi Bosne problem.

Dok postoji i najmanja šansa da se opstruira postojanje Zavičaja, nacionalisti će opstruirati; prepoznaju li u očnom migu nekog ino-operatera strast za podjelom Bosne, oni će to iščitati kao dozvolu za novi krug političkog besmisla. To je razumljivo. Užasni zločin na Markalama pohranjen je u svjetskoj viktimološkoj memoriji na osnovu nepobitnih činjenica kao zločin pripadnika srpske vojske; dovoljno je bilo da samo jedna oficirska profuknjača iz istočne Evrope drugačije vidi događaje pa da se sva mitska historija jednog naroda (jer druge još nema) gradi na toj povijesnoj laži. Laži je data šansa. Opstrukciji je data megašansa. Nacionalistima se daje nada da mogu podijeliti Bosnu. Opći znak te permanentne podrške snagama protiv BiH je sublimiran u čistoj i hinjenoj nevinosti međunarodne zajednice: ovo je vaša zemlja i samo vi možete promijeniti situaciju u njoj. Ali, ovo nije naša zemlja jer moja kuća u mojoj zemlji nije bila u RS-u. Sada jeste. Prihvatam to.

Proizvodnja novog strateškog okvira za Bosnu nužno podrazumijeva i poruku međunarodne zajednice ljudima Bosne da ovo jeste zemlja međunarodne zajednice, država u globalnom opticaju, i da će joj kao takvoj svijet dati garanciju - ne postoji nikakva povijesna situacija u kojoj može doći do podjele i nestanka. Bosni je potreban taj hatišerif zapadnog svijeta. Jasnom porukom antibosanskim snagama da mogu opstruirati državu koliko hoće ali da rezultat neće biti nestanak zemlje, nego najbjedniji mogući život i tih samih protagonista njenog zamišljenog nestanka, najsnažnije se ojačavaju temelji Bosne. Takva vrsta intervencije u politički prostor naše zemlje, po snazi koju nosi, bila bi ravna temeljnim porukama ZAVNOBiH-a.

Pridobiti SDS-ovog poslanika Banjca (koji je savršena, ostvarena i realizirana metafora antibosanske političke poetike) za Bosnu, znači završiti dobar posao za ovu zemlju. Kako ga pridobiti? Ljubavlju za domovinu? Smiješno. Parama? Možda, ali nije dugovječno. Već proizvodnjom države koja ni u najsmjelijim Banjčevim i snovima njegovih epigona ne može nestati. I oni postaju svjesni te očiglednosti. Njihovi snovi bivaju poraženi. Bez obzira što se pola države zove Republika Srpska.

Francuska večera Unutrašnji instrument preko koga međunarodna zajednica može započeti ofanzivu za promjenu političkog prostora je nadajuća multietnička alijansa. Lagumdžija zaslužuje poštovanje za iskazanu volju da u teškim, gotovo nemogućim uslovima, ubrza političku povijest Bosne i Hercegovine. Njegovi partneri također. Ali, respektabilan dio međunarodne zajednice nije raspoložen za promjenu bosanskog eksperimentalnog polja. Zato svu energiju kojom raspolaže integrativni pokret treba usmjeriti ka strukturama koje razumiju nužnost Promjene. Aktualni Visoki predstavnik jeste taj čovjek. Ali on je operativni nivo intervencije. Ponekad usamljen. Bolno usamljen.

Washington je uvijek do sada bio naklonjen. Malo je razloga koji ga priječe da promijeni predznak naklonjenosti. Pariz je ambivalentan. I u ofanzivi.

Iako su podržavali američko-evropski projekat demokratizacije RS-a preko Milorada Dodika (bez obzira što je Dodikova parlamentarna težina bila daleko ispod njegove fizičke težine), Jelisejska polja su sada jako zagrijana da se poštuje demokratska volja naroda koji već deset godina živi u simbiozi sa SDS-om. Interesantno je da niko od saveznika nije bio zainteresiran za buran parlamentarni život u posthitlerovskoj Njemačkoj u kojoj bi, recimo, Nacionalsocijalistička partija imala jednu od glavnih rola. Neku noć na večeri koju je organizirao vispreni francuski ambasador Bajolet a kojoj su prisustvovali neki stranački prvaci i međunarodni eksperti, diskusija je bila više nego zanimljiva.

Domaćin je od svojih gostiju, među kojima su, između ostalih, bili i Tokić, Zubak i Kadić, želio čuti mišljenje o koalicionoj vladi u RS-u koju bi formirali SDS i PDP i federalnoj izvršnoj vlasti predvođenoj SDP-om. Navodno je Francuska veoma sklona tom političkom eksperimentu, naravno krajnje nepovoljnom za vitalne nacionalne interese BiH i za razvoj demokracije koja bi tom asimetričnom strukturom vlasti bila vraćena na prve dane poslije Daytona. Imali bismo RS sa Krajišnikovim tvrdokornim backgroundom i prihvatljivu federalnu kompoziciju vlasti koja bi na izborima za dvije godine koštala SDP poraza od koga bi se teško oporavio. Bošnjaci bi se vratili u okrilje SDA, a Silajdžić bi nestao sa političke mape. Kako sam siguran u takav razvoj? Otvorila mi se čakra. Treće oko.

SDS napada Ako bi se RS i dalje, sada snažnije nego sa Dodikom i uz podršku dijela međunarodne zajednice nacionalizirala, a Federacija dalje denacionalizirala, takav razvoj mora se spriječiti. Osovina Lagumdžija-Silajdžić-Ivanić-Dodik-Zubak na državnom i dvije komplementarne osovine na entitetskim parlamentima su poluge Bosnine promjene za koju se traži čvrsta podrška međunarodne zajednice. Ona je nužna iz prethodno navođenih razloga strateškog karaktera, ali i zbog čistog uspjeha Alijanse u parlamentima, jer su moguće većine labilne do granice pucanja.

Naprimjer, u državnom parlamentu Alijansu bi morale podržati sve stranke sem SDA, SDS i HDZ minus jedan poslanik da bi se imala prosta većina; u federalnom parlamentu od 140 poslaničkih mjesta, SDA, HDZ, HSP i HKDU pokrivaju 65 mjesta. Za Alijansu ostaje 75, a za prostu većinu treba 71.

Međutim, društvo je šareno i neće biti nimalo jednostavno pridobiti sve male stranke (koje odjednom postaše faktor!) bez određenih ustupaka. Recimo, teško je zamisliti "ontološkog opozicionara" Mirnesa Ajanovića da svoja dva glasa da za Alijansu, mada je, kako kaže, u interesu građana, pod određenim uslovima, ta opcija moguća. Zbog ovih matematičkih limesa Alijansa za promjene bez jasne podrške ino-faktora je pod velikim upitnikom. Strancima bi trebalo objasniti smisao naše arhaične gnome - Daj bože, šćeri, da te paša uzme.

Velika opasnost Alijansi prijeti od tzv. ideologije reprezentativnosti koju zastupaju SDA, PDP i jedna linija međunarodne zajednice.

Izetbegović je izašao s prijedlogom o reprezentativnoj vladi koja bi proporcionalno izbornom rezultatu okupila predstavnike svih političkih opcija. Čemu to, čemu uopće demokratija i izbori, ako će svi, bez obzira na sve što se dešavalo u BiH, formirati vlast. Nema promjene koncepta i u takvoj varijanti samo SDA sa nacionalnom retorikom prosperira.

Ivanić, s druge strane, vrlo lukavo, prema vani ide sa tezom da je nemoguće bez SDS-a u RS-u formirati čvrstu vladu, ali predlaže da SDS dobije samo tehničke resore, a da ministar ne može biti niko iz ratne i garniture prononsiranih SDS nacionalista. Postoje jasni signali najmanje jednog stranog faktora da imaju uši za Ivanićeve riječi. Lideru PDP-a to je mnogo lakša opcija nego ići sa Silajdžićem, za koga je jedan od čelnika PDP-a, Branko Dokić, kazao da ga Srbi doživljavaju kao Bošnjaci Poplašena!

Naravno, međunarodnoj zajednici, koja je spremna da proguta mekšu varijantu SDS-a, nužno je skrenuti pažnju da je Ivanićevo hvalisanje o uzimanju glasova SDS-u čista teorijska konstrukcija, jer on nije oteo glasove Kaliniću i kompaniji, već ih je, ako ide u koaliciju s njima, samo posudio od SDS-a i sada ih kroz koalicionu vlast ponovo vraća Karadžićevim sljedbenicima.

Epilog Ovi izbori su bili neregularni. Međunarodna zajednica sada ne može sa strane posmatrati proces konstituisanja vlasti ako je već priznala neregularne izbore regularnim, smiješno kaznivši protagoniste nazadnjaštva i mračnjaštva.

U Alijansi za promjenu ima ozbiljnih ljudi koji su uvjereni da uz garancije ino-faktora zajedno mogu funkcionirati dvije suprotnosti: Ivanić i Silajdžić. Kad bi se bolje upoznali, vidjeli bi da razlike i nisu tako nepremostive. Pravedan i pravno izvediv način realizacije odluke Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda je Silajdžićev uslov koji se može zadovoljiti bez negativnih posljedica za dostignuti stupanj političkog srpstva. Ta ideja već kruži među potencijalnim članovima Alijanse. Ako bi se na tome postigao konsenzus, reduciraju se razlozi koji ruše smisao i potrebu Promjena. Predsjednik SDP-a u noći prosvjetljenja vidio je Alijansu kao povijesni trenutak za Bosnu. Možda sa nekoliko mjeseci zakašnjenja, ali nikada nije kasno. A trenutak je baš kao riba. Ne uhvatiš li ga kad treba, isklizne i više se nikada ne vraća u stvarni svijet. I ponovo zadobija karakter jedne tužne i poražene metafizičke činjenice.

Postizborne mućke u RS-u

Četiri slabe vlade

Koja god od varijanti za sastav Vlade RS prođe, za RS ne nastupa vrijeme stabilnosti. Jer, stranci i birači su ponovo glasali suprotno

Piše: Željko Cvijanović

Buduća vlada Republike Srpske bit će nestabilna ili je neće biti. U toj rečenici sadržane su sve postizborne varijante o budućoj izvršnoj vlasti srpskog entiteta. Vlada kakvu bi želio pobjednički SDS, bila bi klasična većinska koaliciona vlada na čelu sa Mladenom Ivanićem, liderom PDP-a. U njoj bi, pored te dvije stranke, participirali socijalisti Živka Radišića i DNS Dragana Kostića, ekipa koja se prošlog proljeća odmetnula od partije Biljane Plavšić. Iako bi iza nje stajalo pristojnih 49 od 83 poslanika u parlamentu RS-a, ta većina vladu ne bi činila srazmjerno stabilnom. Čak ni najava da bi njen veći dio bio sastavljen od eksperata i nestranačkih ličnosti i da bi bila prva multietnička vlada (sa tri resora rezervisana za Bošnjake i Hrvate, doduše samo one koji ispune uslov da su rat proveli na teritoriji RS-a) ne bi je učinio mnogo stabilnijom. Jer stranci sa skepsom gledaju na učešće SDS-a u vlasti i takva vlada, bez obzira što mnogi strani funkcioneri u BiH za početak pristaju na tezu da se SDS možda reformisao, nalazit će se pod žestokom međunarodnom prismotrom. A, iskustvo je pokazalo da je svaka strana prismotra na SDS redovno slabila i same strance, a kamoli partiju Dragana Kalinića. Druga varijanta jeste Ivanićev prijedlog da vladu formiraju tri najveće stranke: njegova PDP, SDS i SNSD Milorada Dodika. Najbliža konceptu vlade nacionalnog jedinstva, ta vlada, koja bi uprkos solidnoj većini (53 poslanika) po temperamentu i količini sukoba najprije ličila na Skupštinu RS u prethodnom sazivu, ima malo nade da se nađe na sceni. Iako je sam predložio, ni Ivanić ne vjeruje da Dodik i Kalinić mogu zajedno u izvršnoj vlasti. Dodik je opet postavio nemoguće uslove: može, ali da SDS dobije samo dva beznačajna ministarstva, dok bi ostatak njihovih mjesta popunili eksperti. "Bit će teško formirati vladu bez SDS-a, ali ne i nemoguće", tvrdi američki ambasador u Sarajevu Thomas Miller podržavajući ideju Zlatka Lagumdžije o stvaranju Alijanse za promjene. Ali, koliko god ta varijanta na nivou Federacije i zajedničke skupštine bila logična, u RS-u ona bi tvorila manjinsku vladu, iza koje bi stajala podrška svih osim SDS-a, SDA i socijalista. To znači čak deset partija, od kojih se barem pet međusobno ne trpi, i opet da skupe kilavu većinu od 42 poslanika. Održavanje takve vlade u životu strance bi koštalo mnogo više nego dvije godine provlačenja Dodika kroz iglene uši u parlamentu RS-a. Na kraju, zbog činjenice da će u RS-u, koji god od ova tri koncepta prođe, proći veoma teško, ne treba izgubiti iz vida da je otvorena mogućnost i za status quo. To znači da nije isključeno da Ivanić ili neko drugi u ulozi mandatara bude, usljed suprotstavljenih interesa dvije najvažnije snage u RS-u (stranaca i SDS-a), onemogućen u formiranju bilo kakve vlade. Tada bi do daljnjeg na vlasti ostao Dodik sa svojim kabinetom, a izbori bi, kako se u nekim krugovima međunarodne zajednice priželjkuje, bili ponovljeni na proljeće, ali pod uslovima u kojima SDS ne bi mogao da ponovi novembarski uspjeh. Koja god od ovih varijanti bude realizovana, za RS ne nastupa vrijeme stabilnosti. Jer, stranci i birači su ponovo glasali suprotno.

na vrh