eć nekoliko nedjelja se sa računa Tuzlanskog kantona svakog dana "skida" po 50.000 KM na ime otplate kredita koji je od Tuzlanske banke d.d. podigla Fabrika sode Lukavac, uz garanciju Kantonalne vlade. Taj kredit u iznosu od 3.500.000 KM (plus kamate od preko milion konvertibilnih maraka) podignut je prije dvije i po godine u cilju obnavljanja proizvodnje u pomenutom lukavačkom gigantu. Zbog čega je upriličena velika svetkovina začinjena euforičnim govorom šefa SDA Alije Izetbegovića pred masom lukavačkih radnika na višegodišnjem čekanju. Izetbegović je obećao punu uposlenost, ne samo pomenutog nego i ostalih industrijskih kapaciteta u Lukavcu, te ih očinski brižno pozvao da predstojeći proces vlasničke transformacije dočekaju spremno, odnosno da ne dopuste da njihove fabrike dođu u "tuđe ruke".

Kasnije se pokazalo da je to spektakularno "otvaranje fabrike stare 100 godina" (formulacija Ekrema Avdića, ministra bez portfelja u Vladi TK-a) bilo prije svega politička igra vrha SDA s ciljem sprečavanja ozbiljno prijetećeg odliva impozantnog lukavačkog biračkog tijela u "neprijateljske redove". Naime, ubrzo je ovom "privrednom čudu" zaprijetilo ponovno stavljanje katanca, a deprimirani lukavački proletarijat se za tu i sve ostale prevare u "deset najtežih godina" osvetio najmasovnijom podrškom "ćafirskom" SDP-u u čitavoj BiH, kako na općinskim, tako i na općim izborima.

Žilićevi i Bičakčićevi vojnici Priča o lukavačkoj Fabrici sode nastavlja se ovih dana kroz bolnu otplatu "Alijinih obećanja" koja i inače opustošeni budžet TK-a približava definitivnom kolapsu. Kantonalni premijer Bajazit Jašarević, kojega je na tu fotelju u vrijeme usijanja tzv. tuzlanskog slučaja "posadio" Edhem Bičakčić, povodom ovog i ostalih opterećenja kantonalnog budžeta, svoju vladu drži u stalnom zasjedanju. Tome je manje razlog istinska nakana da se stanje sanira, a daleko više da se pod nabojem vanredne situacije i atmosfere svojevrsnog kriznog štaba spriječi odliv alarmantnih informacija.

I ako nešto kojim slučajem dopre do javnosti, onda je to obavezno podebljavanje grijeha već odavno smijenjenog Vikalovog tima. Tako se u vezi s otplatom pomenutog kredita lukavačke Sode ne propušta istaći da je za njega garancija data u vrijeme Vikalovog mandata, premda bolji poznavaoci ovdašnjih financijskih prilika napominju da je Jašarevićeva vlada u ovom slučaju za godinu i po svoga mandata mogla naći neko sretnije rješenje od ovog pukog pelješenja kantonalne kase, što dovodi do nedopustivih kašnjenja u izmirenju plata budžetskih korisnika. Primjera radi, zaposleni u osnovnom obrazovanju očekuju tek septembarsku platu, a slično je i u ostalim javnim službama.

Kao jedna od neiskorištenih mogućnosti za izmirenje dugova lukavačkog giganta pominje se odgovarajući fond Kantonalne agencije za privatizaciju koji raspolaže sa preko 8.000.000 KM. Ova institucija je imala ingerencije da vrati dug lukavačke Sode, pa da onda tu firmu proda, jer postoje potencijalni strani kupci. Međutim, Vlada se odlučila za otplatu kredita iz budžeta, pri čemu je došla do izražaja samovolja premijera Jašarevića i njegovog najprisnijeg suradnika, ministra policije Bahrije Dautovića. Ostali ministri bespogovorno izvršavaju njihov diktat, kako zbog javne tajne da iza pomenute dvojice stoji svemoćni federalni tandem Bičakčić-Žilić (Dautović je u sektoru bezbjednosti Drugog korpusa bio Žilićev pomoćnik), tako i zbog sopstvenih šićardžijskih busija.

SDP-ovi kolaboracionisti Brojni su argumenti tvrdnji da pripisivanje ranijoj, Vikalovoj vladi svih grijeha za katastrofično stanje u javnom sektoru i privredi TK-a već odavno ne "pije vode". Tako je samo mjesec dana po dolasku na vlast, početkom juna prošle godine, Jašarevićeva ekipa podijelila iz budžeta nizu društvenih i privatnih firmi kredite, premda su takvi financijski aranžmani bitan dio optužnice u okviru sudskog procesuiranja Vikalove grupe. Tridesetak preduzeća dobilo je tom prilikom svjež novac, mimo uobičajenih institucionalnih okvira (banke, garancije i slično), a iznosi su dostizali 200.000 KM. Kredite su dobili Fruteks i Mljekara iz Čelića, Kaloteks iz Kalesije i druge firme.

U skoro svim slučajevima, kantonalne pare nisu iskorištene namjenski - za povećanje proizvodnje i zapošljavanje novih radnika, već za vraćanje tekućih dugovanja, što Vlada TK-a uopće nije kontrolirala. Povrat tih sredstava je izuzetno loš i odvija se uglavnom kroz refundaciju za bolovanja zaposlenih u tim firmama, odnosno kroz kompenzaciju, a u svakom slučaju para nema nigdje. Time je aktuelna Vlada TK-a nanijela novu štetu budžetu u iznosu od oko 4.500.000 KM.

Zanimljivo je da su ovi skandalozni aranžmani prolazili bez ikakvih reakcija kontrolnih državnih organa, za što je ponajviše zaslužna Jašarevićeva "desna ruka", ministar policije Bahrija Dautović. Ono što iznenađuje jeste nemar nadležnih međunarodnih tijela koja su odigrala ključnu ulogu prilikom smjene protagonista tuzlanskog slučaja.

Međutim, najčudnija je šutnja Skupštine TK-a, koja ima najsnažniju opozicionu strukturu u Federaciji. Ta primjedba se naročito odnosi na SDP-ov poslanički klub, koji još od smjene prethodne vlade baš ni po čemu ne podsjeća na opoziciju, pa će ostati zapamćen kao pasivni posmatrač pretvaranja Tuzlanskog kantona u privatnu prćiju Bajazita Jašarevića i njegovog mentora Edhema Bičakčića. Svakako je u toj činjenici sadržan dio odgovora na pitanje - zašto SDP nije ostvario očekivanu apsolutnu pobjedu u Tuzlanskom kantonu.

Jašarević i Bičakčić su odigrali glavnu ulogu i prilikom dosad najjačeg udara na budžet TK-a, vezanog za prošlogodišnje pozajmice rudnicima uglja. Rudnik u Đurđeviku je tom prilikom dobio 16 miliona KM, a Banovići preko pet miliona KM. Jašarević nije imao težak zadatak da Bičakčićev nalog za ovako vrtoglava izdvajanja zaodjene plaštom kolektivne odluke svoje vlade, koja će, izuzev povremenih usamljeničkih protesta Ekrema Avdića, ostati zapamćena kao antologijska skupina poltrona. Dani dolaze do saznanja da se ovdje radi o krajnje spornom vidu pozajmice, čije bi rasvjetljavanje moralo postati jedan od prioritetnih zadataka pravne države ako kojim slučajem osvane "jednog ponedjeljka". Patetične fraze Bajazita Jašarevića o "našim rudarima i našim rudnicima" ne mogu biti nikakvo opravdanje za ovaj neotklonjivi balast u budžetu Tuzlanskog kantona.

Put para Kao jedna od rak-rana Tuzlanskog kantona u vrijeme Jašarevićevog mandata ostat će zapamćeno skandalozno poslovanje Kantonalne direkcije za puteve, premijerove najomiljenije institucije i prave oaze za pranje novca. Na sebi svojstven način, Jašarević je izdejstvovao odluku Vlade o udruživanju sredstava prilikom gradnje lokalnih puteva - po sistemu "marka na marku". Da bi dobili željeni put, u okviru ovog aranžmana, stanovnici seoskih područja moraju obezbijediti polovinu sredstava, a drugu polovinu država, pri čemu građani ne dobijaju nikakve certifikate koji bi vremenom postali naplativi.

Šef Direkcije za puteve Najil Šećkanović je veliki zaljubljenik ovakvih projekata pa je, recimo, kroz majevičko selo Šibošnicu napravio autoput sa impozantnim trotoarima. Istovremeno, uprkos činjenici da je Direkcija za puteve korisnik ogromnih sredstava zbog stalnih "presvlačenja" i obilježavanja glavnih puteva, putna mreža Tuzlanskog kantona je ubjedljivo najgora u čitavoj BiH.

Kad su revizori budžetske potrošnje u TK-u nedavno pokušali da proniknu u tajnu napadnog nesklada između enormno visokih ulaganja i poražavajućih efekata u ovoj oblasti, Bajazit Jašarević je izdao nalog da se hitno povuku te Šećkanovića i njegovu neimarsku direkciju ostave na miru. U tom činu je tuzlanska čaršija prepoznala značajan doprinos u rasvjetljavanju još jedne tajne: kako se premijer Jašarević, nakon prisilne deložacije iz srpskog stana, koji je koristio bez ikakvog osnova, preko noći našao u "prinudnom" superluksuznom smještaju? Navodno, svi putevi u ovom slučaju vode u Direkciju za puteve.

Bilo kako bilo, eto još jednog razloga za sumnju da bi uskoro moglo početi rasvjetljavanje velike stambene afere u vezi sa kupovinom pedesetak stanova za bivše i sadašnje kantonalne funkcionere, kroz zakulisne financijske aranžmane. Podsjetit ćemo da je neposredno po dolasku na vlast, sredinom prošle godine, aktuelni premijer izrazio zgražanje nad razmjerama stambenog kriminala najavivši nemilosrdan obračun s njegovim akterima.

Bajazit Jašarević ostat će zapamćen kao premijer koji je rigorozno kontrolirao potrošnju kancelarijskog materijala u kantonalnoj administraciji te najelementarnije troškove u okviru povratka prognanih, na osnovu čega se i mogla uštedjeti poneka hiljada maraka. Međutim, daleko više bit će zapamćen po štetama koje je nanio katastrofalnim odlukama svoje vlade, a koje, po grubljim procjenama, dostižu iznos od oko pedeset miliona konvertibilnih maraka.

Tržišni inspektori - agenti osiguranja

Slučaj Besima Durakovića, ministra za trgovinu i ugostiteljstvo u Vladi TK-a, pruža značajan doprinos odgovorima na dva izuzetno važna pitanja: zašto punjenje kantonalnog budžeta pada ispod kritične granice i zašto je Vlada TK-a postala društvo jednog lica, odnosno Bajazita Jašarevića? Naime, priča se da je Duraković ponajviše angažiran na dilerskim poslovima za jedno austrijsko osiguranje, što mu omogućuje izuzetno visoke prihode i česta putovanja na seminare. Zbog toga se ministarskim poslovima, od čijeg kvaliteta umnogome ovisi stanje kantonalne kase, stiže baviti u "slobodnom" vremenu, kojega ima sve manje. Također se priča da Durakovićevi inspektori slijede primjer svoga šefa, pa im je, prilikom posjeta trgovinskim i ugostiteljskim preduzećima, od stanja u knjigama i odnosa prema izmirenju poreskih obaveza, znatno važnije da li vlasnici preduzeća imaju volje da se "osiguraju".

Velika pljačka banaka

Vlada TK-a je u okviru budžeta za prošlu godinu predvidjela izdvajanje osam miliona KM za pakete najugroženijim boračkim kategorijama. Međutim, boračke organizacije su se odrekle paketa zatraživši da se ta sredstva izdvoje za rješavanje stambenih problema, odnosno za kupovinu građevinskog materijala u vrijednosti do 25.000 KM po jednoj kući. Iako su blagovremeno dostavili neophodnu projektnu dokumentaciju nadležnim kantonalnim organima, borci su prošle godine uspjeli da realiziraju tek četiri i po od pomenutih osam miliona konvertibilnih maraka. Ove godine, po istom osnovu, bilo je predviđeno da Kanton izdvoji 10 miliona KM. Međutim, od ovogodišnjeg plana nije realizirano ništa, a čak je ostalo da se izmiri još oko 600.000 KM prošlogodišnjeg duga.

Agonija Komercijalne banke

Vladi Bajazita Jašarevića ozbiljno se prigovara i zbog pasivnog odnosa prema agoniji Komercijalne banke. Bez obzira što ova banka nije pod neposrednom nadležnošću kantonalnih organa, moralo se nešto učiniti, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je Hotel "Tuzla", kao preduzeće od kantonalnog značaja, pod hipotekom Komercijalne banke na iznos od dva i po miliona konvertibilnih maraka. I ovdje se postavlja pitanje zašto Vlada TK-a nije animirala svoju agenciju za privatizaciju da isplati Komercijalnoj banci pomenuti iznos po osnovu hipoteke nad Hotelom "Tuzla", te nakon toga raspiše tender za njegovu prodaju. To bi bilo dragocjeno za poboljšanje situacije u Komercijalnoj banci, a istovremeno bila bi otklonjena mogućnost da ova banka, na osnovu pomenute hipoteke, proda hotel vrijedan više od 20 miliona KM.

Arhiva Dani
183