ZADAJ
MU KARATU: Nemali broj onih koji
se bave umjetnošću sigurno nisu presretni kad sretnu nekoga
ko im je spreman objasniti da je jedna od najznačajnijih filmskih
- i pojava u popularnoj kulturi uopće - u šezdestim i sedamdesetim,
zapravo jedan "karataš". Tom ponešto posprdnom odrednicom
je sarajevski sleng nazivao sve one koji bi se počeli baviti
nekim azijskom kulturom inspiriranim sportom, bio to džudo,
džiu-džicu, karate ili nešto čemu ni ime nije jednostavno izgovoriti.
U tim sedamdesetim, godinama u kojima su životima naših roditelja
dominirali planovi o kupnji novog auta proizvedenog u Crvenoj
zastavi na kredit, sa naših zidova ili preslikača za majice
gledala nas je njegova slika. On je bio idol i svojevrsno utjelotvorenje
pravde: brz, okretan, mršav i lagan, nogama je šamarao loše
momke na sve strane. Kretao se poput geparda, a i zvukovi koje
je proizvodio prilikom izvođenja udaraca su bili kao u mačke.
Mi koji smo kriomice trenirali njegove udarce u pauzama dosadnih
školskih obaveza, učili smo napamet i zvuke, jer "šta će
ti snaga, ako pritom ne izvodiš i efekte".
U sarajevskim kinima Prvi
maj, Radnik i Sutjeska po nekoliko su se
puta gledali filmovi Osveta Zelenog Obada, Veliki
gazda, U zmajevom gnijezdu, Na zmajevom
putu. Nakon tih projekcija su bili česti i okršaji iz
kojih smo nerijetko znali doći kući razbijenih noseva. Sarajevski
jalijaši koji su preozbiljno shvatali film, i izvan mraka
kino sale brkali pojmove dobra i zla, vježbali su udarce koje
je Mali Zmaj koristio u borbi protiv svojih brojnih neprijatelja.
Jedna slika iz tog vremena izgledala je ovako: Iza kina su
dvojica omalenih Roma utvrđivali jedan na drugom viđeno gradivo.
Treći je s cigaretom u ruci gledao i povremeno davao instrukcije
krupnijem, koji je zbog toga, a ne zbog poznavanja borilačkih
vještina, imao veće izglede za pobjedu: "Safete, zadaj
mu karatu smrti!"
Kući se vježbalo za osvetu.
Ona se nikada nije dogodila, jer su jalijaši ipak bili lukaviji.
Prve nun-čake (dva kratka drveta vezana lancem koje je On
u filmovima koristio kad je frka i okretao ih oko tijela fantastičnom
brzinom zadajući pritom udarce) morao sam kupiti od Juke
Prazine, kasnijeg kontroverznog komandanta sarajevskih
Vukova. Stari Juka je dobro znao taj zatvoreni krug: niti
sam bio dovoljno jak da primim par šamara ako odbijem kupiti
"čake", niti dovoljno uporan da nastavim vježbati
za osvetu nakon što dva ili tri puta, bezuspješno mlatarajući
okolo, izvršim samopovređivanje slabina i ostavim si ozbiljne
modrice. Cijena odrastanja se tako plaćala sitnim novcima
koji su se dobijali za džeparac i ponekom ozljedom. I niko
od nas nikada nije postao majstor borilačkih vještina ili
heroj. Osim, valjda, Juke.
RUMBA,
KUNG-FU, CHA-CHA-HA: Bruce Lee, sin filmskog
glumca iz Hong Konga Lee Hoi Chuna, slučajno se rodio
u San Franciscu. Otac je nastupao u nekakvom pozorištu, a
njegova trudna žena Grace je otišla u bolnicu, gdje
je 27. novembra 1940. rođen dječak čije je ime Lee Yun
Fan značilo - Neko ko se vraća. Tako će i biti.
Mali Bruce će otići natrag i kao šestogodišnjak imati i umjetničko
ime Li Siu-lung, što znači Mali Zmaj. U pauzama
snimanja svojih filmova dječak je gledao majstore koji su
uvježbavali borilačke vještine. Sa 14 godina pretukao ga je
sin šefa policijske stanice. Mali Zmaj je tada definitivno
odlučio da nikada više ne izgubi nijednu borbu "jedan
na jedan". U životu i u kinu. Uloge koje je tada dobivao
mladi i zgodni polaznik karate i kung-fu tečaja nisu bile
borilačke, pa je Bruce odlučio da se okuša na ulici, i, kaže
legenda, isprepucao sve redom u kvartu. Policija je upozorila
njegovu majku da će joj sin biti uhapšen ako tako nastavi.
U međuvremenu, počeo je vježbati ples i postao prvak Hong
Konga u disciplini cha-cha-cha. To će mu koristiti u budućnosti,
jer ga otac šalje natrag u rodni San Francisco. Mali Zmaj
se vraća i u početku zarađuje za život kao instruktor plesa.
KO
JE KO U SPORTU I HOLLY-WOODU: Kung-fu je do pojave
Brucea Leeja bio kinesko tajno oružje koje se nije pokazivalo
strancima. Nakon što je 1960. otvorio školu u kojoj je svako
bio dobrodošao, sad već ne tako mali, Zmaj je krenuo sa širenjem
filozofije koju je smatrao osnovnom supstancom svoje vještine.
Legende o njemu su se počele širiti: na jednoj demonstraciji
je pokazao trik u kojem je dao novčić nekom polazniku kursa
i rekao mu da najvećom mogućom brzinom otvori i zatvori šaku.
Trenutak, pokret i smiješak na Bruceovom licu, u čijoj šaci
završava i novčić. Isti fol će dvije decenije kasnije u filmu
Bloodsport pokazati još jedan filmski borac: Jean
Claude van Damme. Razlika će naravno biti u tome što Bruceov
trik nije bio filmski, dok je Belgijanac za to koristio sve
pogodnosti sedme umjetnosti. Drugi trik koji je volio koristiti
bilo je pokazivanje apsolutne kontrole. Upoznao bi se s nekim
i onda brzinom od 140 km/h krenuo pesnicom prema njegovom
licu i zaustavio je desetinu centimetra prije. Mogao je sve,
a kad to možete u SAD-u, u igru upadaju producenti. Ed
Parker, producent serije The Green Hornet (kod
nas znane kao Zeleni obad), dat će mu ulogu. Kato (kako
se zvala Bruceova rola) tako će biti prvi junak jeet kune
doa, stila kojem će u novoj školi podučavati velike zvijezde
showbusinessa: glumci James Coburn i Steve McQueen,
te košarkaš Kareem Abdul Jabbar.
Ta tehnika će ga
učiniti neuništivim, a ostat će zapisano da je,
igrajući u filmovima, zarađivao više i od McQueena. No, već
tada pojavit će se priče da mu njegovo prvo okruženje, Hong
Kong, nikada neće oprostiti što je tajnu borbe u kojoj se
koristi snaga protivnika da bi ga se pobijedilo odao hladnom
filmskom svijetu. Nemo propheta in sua patria - rekla
bi latinska poslovica o proroku i vlastitom "selu".
U Hong Kongu će se Neko Se Vraća pojaviti 1968. i vještinom
oduševiti Raymonda Chowa, moćnog producenta koji će
omogućiti realizaciju Velikog gazde. Prva saradnja
jedne američke i hongkonške firme donosi još jedan veliki
uspjeh, U zmajevom gnijezdu - po mišljenju kritike,
najbolji Bruceov i jedan od najznačajnijih akcijskih filmova
sedamdesetih. Dolazi 1973. i prva režija - Povratak zmaja,
posljednji film koji će završiti kao glumac. Za vrijeme snimanja
Posljednje igre smrti, gdje će nastupiti kasniji velikan
akcijskog B filma osamdesetih Chuck Norris, kolabirat
će na setu i pasti na pod. Zatim uzeti tabletu, zaspati i
nikad se više ne probuditi.
"Ležao sam na čamcu
i osjetio jedinstvo s Taom; postao sam jedno s prirodom. Samo
sam ležao i pustio da čamac slobodno klizi prema njegovoj
volji. U tom trenutku sam osjetio stanje u kojem su sve suprotnosti
postale jedno, u kojem glava više nije osjećala nikakav konflikt
u sebi. Cijeli svijet je za mene bio jedinstven",
zapisao je Bruce Lee u rukom ispisanom tekstu nazvanom Trenutak
razumijevanja, koji je pročitao na Univerzitetu u Washingtonu.
Špekulacije o njegovoj smrti traju i danas, 27 godina nakon
što je dva puta sahranjen, u svom Hong Kongu i u Seattleu,
gdje su ga ispratili prijatelji: danas pokojni McQueen i jedna
od najvećih živih legendi Hollywooda - Coburn, koji će 1975.
u Čeličnoj pesnici velikog Waltera Hilla odigrati
jednu od životnih uloga, Speeda, čovjeka koji organizira
ulične borbe i svu zaradu od svog pulena troši na kocku. Pulen
je (bio) Charles Bronson, a taj je film, čija se radnja
odvija u vrijeme velike ekonomske krize u SAD-u, igrao u sarajevskoj
Kinoteci, koju od kina u kojem smo gledali Brucea Leeja dijeli
samo dvadesetak metara.
JOŠ
SAMO NA PLATNU: Bili smo stariji, i nakon tog filma
nije bilo uličnih borbi po tadašnjoj ulici Đure Đakovića,
naši razgovori o umjetnosti su bili ozbiljniji i u njima nije
bilo mjesta za vragolije Malog Zmaja, čije imitatore, nazvane
Bruce Lei, Bruce Le i Dragon Lee, nismo gledali s tolikim
poštovanjem. Filmska industrija kung-fua je tako nastavila
dalje, ali pravog heroja više nije bilo. Priče da je njegovu
smrt naručila skupina majstora kung-fua zato što je Zapadu
odao jednu od najvećih tajni Istoka, ili da je sklonjen od
kineske mafije koja je kontrolirala sve protoke novca u Hong
Kongu, nisu bile važne. On je nevjerovatno nestao, i to, reklo
bi se, baš onako kao što je i postojao. Zla kob će se u njegovu
obitelj vratiti 1993, kad na snimanju filma gine njegov sin
Brandon Lee, kojeg će sahraniti pored oca. Svakodnevno,
ljudi iz cijelog svijeta donose svježe cvijeće na grob. Uvijek
ga je najviše 27. novembra, za rođendan čovjeka koji se za
pravdu na filmskom platnu tukao s najvećom elegancijom.
"U filmovima Brucea
Leeja", kažu politički korektni američki kritičari,
"Kinezi najčešće nisu oni protiv kojih se bori glavni
junak. To su obično Tajlanđani, Japanci, a ako i ima Kineza
negativaca, oni obično rade za nekog stranog naručioca."
Ima neke duboke istine u tome, kao što je identifikacija sarajevskih
jalijaša s Bruceom danas posve jasna. Oni pravi uvijek su
se furali na etiku u kojoj nije dozvoljeno dirati slabijeg
od sebe i tući one iz svoje raje. Danas te etike više nema,
kao ni jalijaša starinskog kova. Oni su ili skončali negdje
u zapadnoj Evropi, a oni uspješniji se pokušavaju etablirati
kao nova visoka klasa društva. Društva u kojem klinci imitiraju
kriminalce i nose pištolje, a ne treniraju vještine Malog
Zmaja. Istina, naš svijet bez heroja već dugo zna da "on
pobjeđuje sam protiv svih, ali znaj/ još samo na platnu kina
Prvi maj". Život bez dječijih snova, u to smo se
već uvjerili, trajno suspenduje borbu za dobro, a protiv zla.
Borbu Malog Zmaja.
Arhiva Dani
183
|