Četiri godine šutnje: Prihvatajući ovaj razgovor koji treba ponuditi javnosti, razmišljao sam o čemu govoriti ili čemu dati prioritet, od čega početi. Pa, logično, nameće se samo po sebi, od onog što je vezano za moje ime i što se postavlja kao centralni problem oko kojeg se vrte pitanja, nedoumice, nejasnoće, klevete i laži. No, zvučalo bi jednostavno da to nije već mnoštvo u kojem ne pomaže "zdrava" selekcija: MUP, AID, MVP, Pogorelica, Amerika, Ševe, Munja, Sefer, Kemo, rahmetli Ugljen, Herenda, Garaplija, Curić. Ima li šta da nema?! Nekim čudnim čudom, pokojni Leutar me mašio?! Kazna?! Iskreno, ne znam čime sam zaslužio da neke ljude interesuje ama baš sve iz moga života: svaka moja funkcija, svaki moj korak, svako ustajanje - prema tuđim procjenama, na lijevu nogu... Naravno, desnu pritom niko da registruje. Naprotiv, kad ti triput imputiraju lijevu, desnoj ne gine potpuna slobodnobosanska amputacija. I, tako, kako god promislim, ne mogu se oteti utisku (i svakom je to valjda jasno jer su me pune neke novine) da sam centralni problem ja; sve drugo što je išlo uz mene i što će ko zna koliko i dokle još ići, zapravo je pitanje kalemljenja: gdje god se šta zakuha - dodaj Bakiru; ili: da bi sredio Bakira - dodaj mu sve što je ružnoga bilo ili će biti (ne kukumačem, ali, bogami, što je puno - mnogo je). Nemojte zato pomisliti da sam egocentričan što ću u ovom nizanju događaja i optužbi na moj račun, ili u traganju za odgovorima koji bi makar djelimično, koliko dozvoljavaju vremena i prilike, udovoljili ljubopitljivosti medija i, naravno, čitalaca, krenuti upravo od sebe, redoslijedom više hronološkim negoli bilo kako drukčije osmišljenim.

O sebi: I ovdje sam u dilemi: šta i kako reći a da ne bude opet - eno ga, pere se! Drugi te serbes prljaju, ali kod nas postaje nevažno ko to i zašto čini. Balkanska logika nalaže samo jedno: tuđim sam očima vidio da si prljav. Istina je. Ja sam, pod spletom raznih okolnosti, zbog rata ali i prirode posla koji sam obavljao, prošao u posljednjoj deceniji vrlo težak životni put. Radio sam puno, bio i na odgovornim funkcijama, u zla vremena, najgora u historijskom pamćenju ovih naroda, Bošnjaka posebno. A neki ljudi vide samo "fotelje". Neće da znaju kako je to ponekad "stoj na trepavicama" po nalogu, pa, bogami, nerijetko i hod po sirat-ćupriji. Svi smo bili u vatri. Zar mislite da se i ja nisam bezbroj puta opekao!? Nije nepoznato da su u februaru ž95. godine Amerikanci tražili moju glavu. I danas vjerujem da je to bila političko-vojna akcija s ciljem da se bošnjačka strana diskvalificira na predstojećem Rimskom sastanku. U tom kontekstu ja sam apsolutno čist - kako u pogledu ideje i onoga što je Centar za obuku Pogorelica dao kao doprinos u odbrani od agresije, tako i u formalno-pravnom odnosu sa naručiocima i izvršiocima napada na ovaj centar.

O Pogorelici: Zanimljivo je, tri-četiri dana prije napada na Pogorelicu, rahmetli Talijan (general Hajrulahović, op. a.), u ime Armije BiH, i ja, u ime MUP-a, potpisali smo sa generalom Wesleyem Clarkom Memorandum po kojem će najdalje do 16. februara ž96. sa teritorije BiH otići svi "stranci", da bi istog tog dana (16.2.), nevjerovatno i neočekivano, uslijedila i IFOR-ova akcija, baš u momentu kada su pripadnici MUP-a išli u obilazak Centra radi kontrole dogovorenog; IFOR ih je, kao što je poznato, tom prilikom i uhapsio. Tako je bilo, a Pogorelica se danas i kod nekih naših ljudi nastoji, nažalost, predstaviti u vrlo negativnom kontekstu.

Nakon akcije IFOR-a, u kabinetu me ponovo posjetio upravo general Clark sa svojim saradnicima, a potom mi "u četiri oka" rekao kako bi se problem mogao prevazići, ali on očekuje moj jasan odgovor da ubuduće budem njegov (američki!) čovjek. Reagirao sam tada u skladu sa etikom profesije, istaknuvši kako je to nedopustivo, kako to, uostalom, nalaže dostojanstvo čovjeka na takvom položaju, te da bi vjerovatno i on, general Clark, tako postupio i tako gledao na te stvari. Tada zaista nisam bio spreman na dogovore u vezi sa nekim uslovljavanjima, i mislim da sam donio dobru odluku.

Poslije Pogorelice, koja je doživjela svjetsku prezentaciju (kako iz čijeg ugla i kako sa čije pozicije), dolaze "domaći" problemi - jako brzo, vrlo grubo i veoma agresivno.

O Garapliji: Slučaj Herenda-Garaplija mogao bi se nasloviti i kao "Opet o meni". Jer, krajem juna '96. godine, kao što je javnosti poznato, Garaplija i ostali kidnapuju Nedžada Herendu upravo sa ciljem da iznude iskaz kojim bi pokušali diskreditovati moju ulogu u vrijeme rata na funkciji ministra i drugim zadacima, te ujedno kompromitovati i moje prve saradnike. I danas kada mislim o tome, ne mogu cijeniti drukčije već da je to bio nedopustiv metod zastrašivanja - način i okolnosti pod kojima su djelovali, njihov interes, sve. A bili su, podsjetit ću, aktivni pripadnici AID-a, jedne ozbiljne i profesionalne institucije (tako je, barem, bila zamišljena i tako u početku oformljena), a ponašanje... Da nije opasno, bilo bi u najmanju ruku otužno. O ovom je slučaju, inače, toliko već govoreno i pisano (iz različitih uglova, na različite načine, u različitim interesima, sa različitim "istinama"), da zaista nema smisla niti svrhe i dalje "bogatiti" mišljenja i dokaze o tome. Treba to prepustiti pravosuđu, valjda će nekad i na to odlučnije i pravedno staviti tačku.

O Nedžadu Ugljenu: Nedugo poslije slučaja Herenda, nepuna tri mjeseca kasnije, biva ubijen rahmetli Nedžad Ugljen. I to u vrijeme kada se nalazio na dužnosti pomoćnika direktora AID-a. Znam da je, prije nego što je umoren, molio mnoge svoje radne kolege i prijatelje da mu pomognu jer je osjećao, ili imao određene sumnje, možda i saznanja, da je u životnoj opasnosti. Zna to, uostalom, i javnost - o tome se nakon Ugljenove smrti u više navrata pisalo po štampi. Molio je za pomoć i razumijevanje mnoge, usmeno i pismeno, ali su svi izgleda ostajali gluhi i slijepi. I meni je neke stvari govorio - doduše telefonom, jer sam se u to vrijeme nalazio službeno u Njemačkoj. Izvršioci ovog ubistva pobrinuli su se, naravno, da medije napune raznim informacijama kako bi slučaj izgledao što komplikovaniji. Što se mene tiče, ni kad sam čuo vijest, niti dan-danas, ne mogu vjerovati da mu na njegove vapaje niko nije pritekao, da mu niko od kolega i saradnika nije htio, želio, mogao pružiti ruku, čak niti makar formalno ponuditi zaštitu. Osobno sam bezbroj puta razmišljao šta bi se desilo da sam kojim slučajem u to vrijeme bio u prilici da se vratim iz Njemačke i pokušam ga barem umiriti, ublažiti paniku koja ga je hvatala. Danas mi je žao što to nisam, ma po koju cijenu, i ostvario. Utoliko i sam osjećam krivnju. A šta bi se desilo, šta bi se moglo promijeniti? Ko zna, sve je u Božijim rukama: možda bi Nećko danas bio živ - i ko zna o čemu sve svjedočio!? - a možda, opet, ni ja sada ne bih mogao o ovome išta kazivati. Mnogima bi to, vjerujem, pasalo da nas ni jednog ne bude, u paketu, što, naravno, ne znači da ja nemam i iskrenih prijatelja ili ljudi koji me vole. Jedan od njih je, svakako, bio i rahmetli Nećko. Gnusne su stoga insinuacije koje pokušavaju plasirati (zašto li!?) neki ili, rekao bih, određeni ljudi, kako smo Nedžad i ja bili u lošim odnosima. Nevjerovatno. A imali smo, znaju to dobro, u najmanju ruku iskrene i korektne međusobne relacije. Šta to pak nekome treba, vjerovatno bi se dalo diskutovati, pa i dokučiti. Moje je mišljenje (a na osnovu nekih pisanih materijala i izjava "upletenih" pojedinaca, ujedno i moje procjene) da su ova dva slučaja, Herenda i Ugljen, neodvojiva. Doduše, zasad bi to mogli potvrditi samo izvršioci kad se već o tome nisu pobrinuli istražitelji i tužioci.

Tačno je da sam ja, nakon što je ubijen Ugljen, ustvrdio kako je za istražni postupak i definitivno otkrivanje ubice dovoljan rok od tri mjeseca. I danas tako mislim i ne govorim to kao diletant. Ma šta o meni mislili, ja sam i profesionalac sa zavidnim radnim iskustvom. Uostalom, nisam ni u cvijetu mladosti, a u ovom sam poslu gotovo čitav svoj radni vijek. Drugo je, međutim, pitanje što u nas mnogi ne rade ono za šta su plaćeni. Po tom modelu, nisu evo bile dovoljne ni tri godine, a ne tri mjeseca, ne samo da se stavi tačka na slučaj već da se, haman, ne krene s mrtve tačke.

Prema tome, budući da o ovim događajima jedan dio javnosti, osobito pod utjecajem pisanja nekih medija, zlonamjerno konstruiše razne teze, smatram da bi nadležne institucije - MUP, pravosuđe, međunarodna zajednica - koje su direktno odgovorne što se neriješeni slučajevi samo gomilaju, morale napokon okončati istrage i ponuditi rezultate - slučaj Ugljen, ali i Leutar i slično. Naravno, osim ukoliko nekome odgovara da mnoge stvari pod djelovanjem faktora vrijeme, jednostavno izblijede i počnu padati u zaborav ili pak da doprinesu stvaranju slike o općem haosu i nesigurnosti u državi.

O Šoku: I šta se dalje dešava? U pravcu kontinuiranog nastojanja da se po svaku cijenu dođe do željenih "saznanja", nastavljaju se razne "istrage" i prave konstrukcije. Neko u tom kontekstu izmišlja Šoka (Suada Curića) kao najboljeg svjedoka nekih konspirativnih stvari, koji inače - nije zanemarljivo - nikada i nije bio pripadnik Službe, već je u ratu jedno vrijeme bio angažovan u svojstvu rezervnog radnika AID-a. Ono što se u medijima nudi kao navodna izjava Šoka, očito je debeo trud novinara koji mu je pomogao da složi događaje i sroči vlastite poglede na neke stvari. Ne znam kako inače shvatiti i tumačiti mnoge Šokove izjave, pa i kontradikcije, objavljene u posljednjem broju Slobodne Bosne.

Ne poričem, naravno, da Šoka znam. Čak je nekoliko dana prije nego što će pobjeći, tražio da ga nakratko primim, jer mi želi nešto saopštiti. Sjedili smo u zgradi MVP-a sa još dvojicom kolega. Rekao je da ga pozivaju na informativne razgovore, te vrše pritisak da dâ neke izjave koje bi kompromitovale određene ljude, i mene također, napominjući da neće još dugo izdržati. Uzvratio sam savjetom neka potvrdi sve što se od njega traži ukoliko o tome ima određena saznanja. Nekoliko dana nakon toga čuo sam da je Šok nestao.

O Hasanu Čengiću: Interesuju vas špekulacije o tzv. paralelnim tajnim službama? Ne znam šta ja tu mogu o Hasanu novo reći. On je javna ličnost, također vrlo zanimljiv medijima, ali je nesporna činjenica da ima svoju ulogu u izgradnji BiH, osobito u predratnom i ratnom periodu. Sa njim sam sarađivao intenzivnije do njegovog izbora za zamjenika ministra odbrane, kada svaki od nas uzima veliki teret obaveza, pa smo sve rjeđe i kontaktirali. Hasan je i previše legalista u poslu da bi i pomislio na formiranje bilo koje paraslužbe, a pogotovo obavještajne. Obavještajni poslovi su bili moj resor, a meni ni na kraj pameti nije bilo, niti bi se u tome ikakva logika mogla naći, da stvaram ikakve paralelne organe u državi - sam sebi, valjda, da stvaram dvije službe, kao malo mi jedna. Bilo bi to, uostalom, ne samo nedopustivo već i previše opasno, a za jednog čovjeka, vjerovatno i neopsluživo.

O Munji: Ovo je još jedan primjerak u arsenalu ubojitih ataka na mene. Kada sam svojevremeno donio odluku o smjeni Munira Alibabića Munje, sve su, meni tada raspoložive relevantne činjenice išle u prilog takvoj odluci. To je jednostavno trebalo uraditi jer je čovjek u to vrijeme već imao ozbiljne simptome "policijske bolesti": bio je čvrsto na stanovištu da ga svi moraju za sve konsultovati, da prvo njega moraju pitati za sve ono što namjeravaju da učine, da je sve ono što on ne zna (u šta nije upućen) nedopustivo ili je kriminalno, da je jedino on profesionalac i tome slično. Naravno, kad bi tako što skontao, nije prezao ni od čega. Koristio je sva sredstva, medije prije svega, i sve metode. Nije li dokaz tome i njegova najnovija agresivna medijska kampanja, pri čemu mu se neki odužuju, a neki ga iz razloga jednakog mentalnog sklopa, slijepo podržavaju? Zar nije znano da po ko zna koji put zbog svoje bolesne ambicije i želje za vlašću zamajava i maltretira okolinu i pojedince kako bi se našao na mjestu "profesionalca"? Tako bi se onima koji ga izaberu, mogao odužiti - kakve li ironije! - ponovnim progonima unutrašnjih neprijatelja među Bošnjacima. Ne bih polemisao o njegovim optužbama prema meni, koje on iznova i iznova plasira u medijima, ali ako zatreba, svakome mogu staviti na uvid kompletnu dokumentaciju koju je sačinila komisija Predsjedništva.

O Caci: Mišljenja sam da o Caci, Ćeli I i II, Kazanima i slično, nema smisla bilo šta pitati mene. Uvijek sam smatrao, pa i sada tako mislim, da su svi ti problemi u nadležnosti Vojske Federacije BiH i njenih službenika. Ne poričem, naravno, da sam o svim tim pitanjima u dobroj mjeri obaviješten, ali bi svakako bilo korektnije da ono što vas u tim okvirima interesuje, ipak potražite kod nadležnih. Vjerujem da nema razloga da vam ne objasne ono što znaju i što procijene da mogu reći. Ipak, ono što ja u ovom trenutku mogu kazati jeste to da je Predsjedništvo BiH svojim odlukama stajalo iza svih tih akcija, odnosno obrnuto, da je o svemu, o svim preduzetim aktivnostima detaljno informisano. U takvoj konstelaciji odnosa nije bilo mjesta samovoljnim aktivnostima pojedinca niti bilo čijem samovoljnom donošenju odluka. MUP, na čijem sam čelu bio, imao je u svemu tome svoju definisanu ulogu i dao je, bez sumnje, veliki doprinos u rješavanju svih problema kroz koje se prolazilo tokom ratnih godina.

O Ševama: Mislim da su stvari u vezi sa Ševama postavljene potpuno naglavačke. Bila je to skupina, koliko mi je poznato, hrabrih momaka koji su se nalazili u sastavu specijalne jedinice MUP-a, formirane u maju 1992, u vrijeme kada sam se nalazio na drugoj funkciji, tako da ni teoretski ni praktično nisam mogao učestvovati u njihovom formiranju. U okviru te jedinice dobijali su i izvršavali borbene zadatke. Smatram da nije pošteno da se danas o tim ljudima tako ružno piše i da se optužuju za ono što ne stoji, bez relevantnih činjenica i dokaza. Uostalom, nema smisla niti polemisati sa onima koji ih tako optužuju, i to iz više razloga. Skupina Ševe se vremenom raspala nakon što je Nedžad Ugljen, sa nekoliko radnika Službe, prešao iz specijalne jedinice u SDB, pri čemu je, dakle zajedno sa njim, prešao i jedan broj momaka iz Ševa. Time su oni, zapravo, dobili i novi ratni raspored: radili su operativne i druge slične poslove, o čemu postoji, ili je barem postojala, uredna dokumentacija. Mišljenja sam da nadležni u MUP-u i AID-u griješe što napokon ne rasvijetle slučaj Ševa i ne izvijeste javnost o ulozi ove jedinice u okvirima navedenih institucija, naravno u mjeri u kojoj je to moguće i dopustivo. Pri tome ne mislim da ne treba reći i ružne stvari ako ih je kod pojedinaca iz ove formacije bilo (eventualna ubistva ukoliko su dokumentovana ili za to ima osnova i sl.). Unatoč svemu, pa i različitim tvrdnjama i svjedočenjima, uvjeren sam da Ševe kao formacija imaju značajan doprinos u odbrani naše zemlje od agresije, Sarajeva prije svega. Čudno je stoga, pa i zastrašujuće, da ih neki dovode u vezu sa organiziranim ili planiranim zločinima. Ali, valjda smo mi takvi. Feler u kôdu, šta li je? Danas u nebesa, sutra pod noge. A onda se generacijski iščuđavamo, generacijski nas neko istrebljuje; jedva se oporavimo, a onda opet opšta amnezija i "mir, mir - niko nije kriv". A jeste, i mi to znamo: najčešće smo krivi sami. Fali nam uvijek pameti do kadije....

Arhiva Dani
183