vropa se konačno vratila u jedan od svojih povijesnih ambijenata. Tako bi glasio mogući optimistični rezime Zagrebačkog summita, točnije prošlotjednog druženja predstavnika Evropske unije i "država jugoistočne Evrope". Pesimistični zaključak bi razjasnio kako je ustvari netko nekome došao uvaliti koju šarenu perlicu i ogledalce, s nešto manje larmanja i nešto više industrijskih sirovina zauzvrat. Oba pristupa zanemarila bi našu ulogu u cijeloj priči, dakle nas koji ovdje uz vjekovna ognjišta i zgarišta, svoja ili tuđa, ostajemo svaki put kad Evropa lijepo vrati ključeve na recepciji hotela "Intercontinental" i ode kući.

Primjer vedrijega gledanja na Summit bilo je ono u francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca, koji je izjavio kako se susretom napokon "ispunjava pomirenje našeg kontinenta, započeto prije deset godina padom Berlinskog zida". A za prisutne države-članice Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, SR Jugoslaviju i Makedoniju) Chirac je rekao da su "izabrale put mira, demokracije, dobrosusjedstva, razvoja i Europe". U kakvom je stanju bio francuski predsjednik, kazuju suze koje su mu udarile na oči kada je Stipe Mesić u jednom razgovoru spomenuo - dubrovačko sirotište iz doba renesanse. Navodno se odmah za njim rasplakao i hrvatski predsjednik, jer bi inače zasigurno postalo neugodno jednome i drugome.

Predsjednik s mašinkom Mračnjački pogled na panevropski čvenk ponudio je u svom govoru jugoslavenski predsjednik Vojislav Koštunica. On je evropskim političarima doslovno nabio na nos krizu na prostorima bivše SFRJ, odnosno sve ono što se ovdje događalo u zadnjih desetak godina. Evropska unija, po njemu, prvi je krivac za spor i nekvalitetan rasplet, za uključivanje u proces Sjedinjenih Država, "što je izazvalo dodatne štete za zemlje regiona, pa većina zemalja to još oseća". Zato što EU nije bila sposobna riješiti krizu mirnim putem, kaže Koštunica, stvar se otela kontroli. Pa je on morao zgrabiti mašinku nasred zadimljenog Kosova. Možda nema razloga ovdje to spominjati, ali takvom izazovu je zaista teško odoljeti.

Po strani su ostale žive činjenice za koje su autorizaciju dala ovdašnja društva. Recimo, to da u Bosni i Hercegovini i dalje faktički vladaju nacionalističke partije koje su svoje narode provele kroz proteklo desetljeće. Gotovo nakaradnim čini se jedan novinski osvrt na prigodni razgovor Stipe Mesića sa Živkom Radišićem, predsjednikom Predsjedništva Bosne i Hercegovine. U redu, na Zagrebačkom summitu sastajali su se svi, u raznim kombinacijama i po različitim protokolima, ali o čemu su to u ovom kontekstu imali pričati Stipe Mesić i Živko Radišić? "O slobodnoj trgovini Hrvatske sa Bosnom i Hercegovinom", glasi izvještaj, kao u nekom vicu koji evocira vrijeme i motiv istinski slobodne trgovine Hrvatske sa teritorijem i stanovnicima susjedne države.

Naime, nije stvar u kvaliteti namjera baš ove dvojice sugovornika, uopće se ne radi o tome. Jednostavno je neukusno da se na ovom sastanku moglo raspravljati o dosanjanom snu ujedinjene Evrope, u društvu Bosne i Hercegovine koja se ne može sastati niti ujediniti sama sa sobom, a kamoli s Evropom! Bosna i Hercegovina je na Zagrebačkom summitu bila ta i dalje mamurna Trnoružica, a svaka druga balkanska zemlja se ponaosob držala kao najzad zadovoljena ali još pomalo nadurena stara vila, koja je na svečanost ipak pozvana, bez obzira na važeće čarke. I baš u vrijeme Summita u istom gradu je održana jedna izložba, od likovne sekcije nekadašnjeg Neue Slowenische Kunsta, koja se pozabavila projektom paralelne "Države u vremenu", kao sablasti prave države, zapravo države u smislu političkog instituta moći i straha.

Sablast ujedinjene Evrope Sudionici sastanka u Zagrebu sasvim pouzdano nisu mogli zamijetiti izložbu ljubljanskih umjetnika, inače bi možda shvatili zašto barem dvjema državama ovdje Bosna i Hercegovina još uvijek predstavlja sablast, ili hologram njihovih najvećih grijeha, ili živoga zazidanog susjeda u podrumu. Do jučer im je bila sablast zbog svega što su željeli negirati kao moguće, danas im je takva zbog spomena na razmjere negiranja. Neodmjereno je pitati se koliko će godina i kakvih sve ne koraka trebati kojoj od "zemalja jugoistočne Evrope", do punopravnog članstva u EU, u momentu dok je jedno od glavnih vanjskopolitičkih pitanja u Bosni i Hercegovini ono vezano za mrtvu izbornu trku Busha i Gorea, i smrtni strah od vojnog povlačenja Koštuničinih prekomorskih krivaca.

Evropi je do toga sve isto, kao, samo neka se sredi tržište i neka se manje larma, neka je više slobodne trgovine i poslijepodnevnog mira. Evropi doduše i nije odveć za predbacivati manjak interesa, sve dok sami nismo u stanju barem lanuti koju o vlastitim slabostima. Ako nekome treba šalabahter, recimo da je Summit bio garniran dvostrukim dekorom: demonstracijama desničarskih udruga zbog boravka Koštunice, i demonstracijama radničkih sindikata zbog svega onoga što inače muči proletere. Slučajno ili ne, s jedne strane tako je ostala šablona suštinskog odnosa Hrvatske prema Bosni i Hercegovini (može i još poneka kombinacija), s druge njezina ovisnost o Evropskoj uniji. A što se Amerikanaca tiče, ionako ih u budućim podjelama možda više neće biti, niti ćemo lako zaslužiti da nam opet za nešto snose krivicu.

Arhiva Dani
183