ad su, u drugoj polovici devetnaestoa stoljeća, Austrijanci zaposjeli Bosnu i Hercegovinu, kaže jedna bečka legenda, u sarajevskoj državnoj ambulanti suočili su se s neobičnim fenomenom: pokrivene muslimanke nisu se htjele skidati pred austrijskim vojnim doktorima, tražeći da ih pregledaju isključivo liječnici žene. Upravnik sarajevske ambulante o slučaju je odmah izvijestio ministra zdravlja u Beču, a ovaj mu je odgovorio: "Um Gottes Willen! Wie werden wir die Ärtztinen dort schicken, wenn wir so was im Kaisertum überhaupt nicht haben!" ("Za ime boga, kako ćemo im poslati žene-doktore kad mi u carevini takvo nešto uopće nemamo!")

Jer, ako je u tadašnjoj Bosni žena bila pokrivena krpom, u samoj Austriji ona je bila - krpa. Pripovijeda se kako je ovaj sarajevski slučaj bio povod da vlada donese zakon koji je omogućio da i žene mogu studirati pojedine fakultete, prije svega medicinski. Do tada, prava žene su u carevini bila jadna: ona je bila odmor heroju i inkubator ministarstva rata, a o njenoj javnoj ulozi u društvu jedva da se moglo i govoriti. Tek 1896. donesen je zakon da žene mogu slobodno pohađati gimnazije, a godinu dana kasnije barunica Gabrielle Possaner promovirana je za prvu ženu doktora medicine.

Dubina muške neuroze S druge strane, u tom vremenu od žene se tražio kućni i otmjeni tip ljepote - djevojčice su počinjale nositi steznike već sa deset godina. Borba za bolji položaj žene u društvu koju je vodila Rosa Mayreder (1858-1938), utemeljiteljica Općeg austrijskog društva žena, davala je nekakve rezultate, barem na razinama viših buržoazijskih društvenih slojeva. Osnivanje tzv. ženskih salona, među kojima valja izdvojiti salon Berte Zuckerkandl i još više Alme Mahler, prije je bilo čin potvrde tog kućnog tipa ljepote negoli iskorak ka istinskoj emancipaciji žene.

Gustav Klimt (1910)

Likovna kozmogonija Gustava Klimta (1862-1918), iako predstavlja zaštitni znak i krunu bečke secesije (njem. Jugendstil), zasniva se na postulatima frojdizma, jedne dubinske muške neuroze. Jer, ženski likovi na Klimtovim portretima nisu patetične biblijske marije i magdalene (kurve i svetice), već hladne heroine, bešćutne zavodnice, vladarice svijeta osvojenoga pomoću najjačega oružja - vlastitoga libida.

Legenda o biblijskoj heroini Juditi, koja je svojim čarima zavela heroja i vojskovođu Holoferna, da bi mu potom hladnokrvno odrubila glavu i prkosno je pronosala trgom, kod Klimta je varirana u više motiva. Njegova Judita većim dijelom je obnažena, kosa joj je njegovana, a grudi prkosne, dok mrtva Holofernova glava visi iz njene ruke optočene draguljnim narukvicama i prstenovima kao kakva potrošačka vrećica iz otmjenoga pariškog modnog butika. U njenom pogledu nema kajanja, ni koketnosti, već samo neka čudna prozračnost, neki zločesti trijumfalizam.

Ako su Francuzi izmislili pojam sadizam, prema genijalnom markizu čija je mašta razbijala đavolske hridine Crkve, riječ mazohizam nosi u sebi nešto tipično, austrijsko, neku crtu kukaveljskog samomučenja i tugaljivog prizivanja smrti. Klimtove su heroine najčešće one Venere u krznu, iz romana njegova suvremenika Leopolda Sachera Masocha (po čijem prezimenu je i skovan medicinski pojam mazohizam!), vladarice kojima on, kao katolički šmokljan, unaprijed potpisuje bespogovorno ropstvo i vječno služenje. U ovom svjetonazoru socijalno potisnuta femina preobraća se u okrutnu vladaricu, bešćutnu ljubavnicu koja na kraju svoj seksualni objekt muči, proždire, ubija.

Arijevska erotičnost Iako je bio neženja i samac, zatvoren od očiju javnosti, za Klimta se pričalo da u svome ateljeu u trinaestom bečkom kotaru skida najpoznatije bečke buržujke i plemkinje, čije portrete zatim predstavlja pod antičkim i biblijskim imenima, ili imenima potpuno nepoznatih osoba. Kunsthistoričari su mukotrpno tragali za modelima, za porijeklom nekih portretiranih, pa su zaključili da je za Danaju pred slikarom gola pozirala Alma Mahler, a da se slikar znao služiti i pseudonimima. Austrijska novinarka Herniette Horny konstatira da se u većini slučajeva pod plaštom velikih mitoloških žena najvjerojatnije kriju poznate bečke supruge, latentne zavodnice, koje su svoje čari nesebično poklanjale slikaru, a on ih dalje transformirao do hladnih, astralnih visina okrutnih femme fatale, surovih heroina u zlatnom okviru i prkosnih zemaljskih božica.

Dvostruki život Gustava Klimta - s jedne strane kao uzornog građanina i akademskog slikara, a s druge strane kao voajera i seksualnog pervertita, uklapa se u poznatu shemu dvojstva, o kojoj je pisao Freud u svom Tumačenju snova. I sam Freud, naime, svoga dvojnika (Doppelgänger) otkrio je u jednom drugom bečkom liječniku, Arthuru Schnitzleru - Gospođica Elza, Traumnovelle i Anatol bile su priče u kojima je otac psihoanalize otkrivao vlastitu nasilno zapretanu intimu. Zbog toga svog uvjerenja Jakob Freud (čiji je pseudonim bio Sigismund, Sigmund, što također govori o činjenici podvojenosti) odbio je upoznati najznačajnijeg bečkog dramatičara, iako su živjeli u neposrednome susjedstvu.

Gustav Klimt, pak, bio je ljubitelj i ljubimac milostivih gospođa iz krupnoburžujskih slojeva, čija je lica svijet prepoznavao na tim razgolićenim tijelima u zlatu i srmi. Zbog toga su ga mrzili ugledni muževi. Pričalo se o njemu da je sifilističar i pedofil, a kad je početkom stoljeća dobio narudžbu da nariše za novu aulu Bečkog sveučilišta na Schottentoru tri znanstvene muze "Medicinu", "Filozofiju" i "Pravo", izbio je skandal. Nakon prvog pokazivanja tih ogromnih dekadentnih mršavih aktova, osamdeset profesora potpisalo je peticiju sa zahtjevom da se takve skarednosti ne smiju izlagati na mjestu gdje se odgajaju mlade generacije, već u kakvu bordelu. Klimt je, ljutit, vratio honorar, a svoja remek-djela povukao u dvorac Immendorf, gdje su izgorjela 1945, kad su nacisti zapalili zamak.

Nacisti su, inače, obožavali Klimtovu umjetnost zbog jedne druge stvari: njegove su žene mahom bile plavuše, zelenih očiju i bijele puti, pravi arijevski prototipovi. Njihovu hladnoću oni su doživljavali kao rasnu arijevsku osviještenost i superiornost. Najveća Klimtova izložba ikad organizirana održana je 1943. u bečkom Künstlerhausu, direktno po nalogu nacionalsocijalističkog ureda za kulturu iz Berlina, a u slavu ljepote arijevske žene. Jedino su im smetali biblijsko-židovski nazivi slika (Judita, Estera, Saloma), pa su ova platna za vrijeme te izložbe bila preimenovana u Žena u plavom, Žena u zlatnom, Žena u zelenom i.t.d.

Zlatarev sin Gustav Klimt je uveo nekoliko inovacija u slikarstvo: kao sin jednog baumgartenskog zlatara on je na platno lijepio zlatne listiće, postižući tako čudesne kolaže u koje su bile uokvirene njegove teme. Kao dekor bijelih razgolićenih ženskih sisa i tustih stražnjica, na jednom jedinom platnu kombinirao je egipatske hijeroglife, antičke spirale i talijanske cvjetne motive, nadmašivši u tom slikarskom eklekticizmu i samog dekorativnog genija toga vremena Hansa Makarta. Spajajući tako dekorativne elemente iz vremenskog razdoblja od par tisuća godina, kao da je htio dokazati da su oni trajniji od slikarskih pravaca i tehnika, pa i od samih slika.

Gustav Klimt obilježio je umjetnost Beča na smjeni stoljeća. Njegov Beethovenov friz u Muzeju secesije, freske na zidovima Burgtheatera, isto tako kao i kazališne freske u Rijeci ili u Kunstistorisches Museumu u Beču dale su neizbrisiv pečat jednome svijetu što je bio odlučio da propadne. Klimtov svijet je svijet ukočenosti, nepokretnosti, sjaja koji je uhvaćen u posljednjem trenutku prije raspadanja. Njegovi krajolici su klimaks zlatnih boja jeseni, bez ljudskoga prisustva i traga. Klimtov život završio se točno kad i život Monarhije, novo vrijeme o kojemu su pričali teoretičari secesije on nije mogao doživjeti. Znao je da je uhvatio ljepotu i zlato te iznurene i umorne carevine. Da je zlato jedina njena vječnost.

Klimt svuda oko nas

Već desetljećima austrijska industrija koristi Klimtovu slavu za propagiranje svog nacionalnog imagea. U sklopu ovogodišnje izložbe prikazani su brojni industrijski proizvodi s njegovim motivima - zlatarska tvrtka M. Frey lansirala je novu seriju ženskog nakita prema Klimtovim uzorcima, tvornica ženskog rublja "Wohlfard" izbacila je nove tipove ženskih gaćica i grudnjaka, u stilu Klimtovih predložaka. Motivi Poljupca i Judite dugo su već na bombonjerama i čokoladama, a ove godine prezentiran je i tip skupocjenog šampanjca pod nazivom "Judith". Parfeme s Klimtovim motivima, pak, Nijemci već uspješno proizvode dvadesetak godina.

Arhiva Dani
183