|
Arhiva Dani
183
Nisvet Džanko
dzanko@bhdani.com
Kliknite ovdje za
verziju prilagođenu štampanju
|
Kalesijski nokturno
Bangladeš: Pala kiša - sto
mrtvih. Pakistan: U provaliju se otisnuo kombibus sa dvjesta pedeset
putnika. Nema preživjelih. Moskva: Smrzlo se sedamdeset penzionera.
U Sankt Petersburgu još i više. Indija: Na času matematike zmije
izujedale učiteljicu i pola IIb razreda osnovne škole. Kalesija:
Razobadala se junica. Dvoje mrtvih i troje što lakše, što teže povrijeđenih
To jest: svakom podneblju pripadaju i specifične katastrofe. Jednom
ovo, drugom ono, Kalesiji rogata stoka
  ada
putnik u žurbi uskoči u autobus ne provjeravajući pravac putovanja
na tabli kod šofera, vjerujući tek u broj perona upisan na voznoj
karti, može mu se lako desiti da otputuje u neželjenom pravcu. Umjesto
da pita da nije posefio, on onda sjedi i sluša razgovor ostalih
putnika, u konkretnom slučaju, gospođa putnica, jedne starije i
jedne mlađe: "Šta ti imaš?", pita starija mlađu.
"Ovce", kaže mlađa. "Bolja je krava, ovce
lijeću k'o majmuni", konstatovat će starija gospođa, koja
za ovaca više kuveta nema. Nema greške. Na pravi put sam ti, majko,
izaš'o, konstatovao bi putnik baš k'o Musa Ćazim Ćatić nakon
duga lutanja. "Tuzla - Zvornik, Tuzla - Zvornik, Kalesija
blizu", gospodin veseljak sa sećije ovjerava konstataciju,
dok gospođa iz trećeg reda svoje uplakano dijete ušuti tako što
ga podoji na licu mjesta. Čim dijete "aaa", ona njemu
sisu u usta. Ništa cucla, samo sisa. Ima samo da se pjesma čuje.
Tojšići - Međaš i čim se na horizontu
ukaže Vis, tu je odmah negdje pod njim i Kalesija. Ustvari, čitava
dolina gornjeg toka Spreče je pod Visom. Cio rat su na njemu visili
četnici i od njih se u dolini nije moglo oko otvoriti. Sad su gore
Amerikanci iz sastava SFOR-a. A tamo gdje su Amerikanci, tu je negdje
i Amel Emrić, čuveni bosanskohercegovački osvajač jedne od
nagrada World Press Photoa, trenutno u potrazi za ćurkom. Nije lako,
Amerikancima je Dan zahvalnosti, kojim povodom rado pojedu 240 miliona
kilograma ćuretine, a Kalesija po tukcima nije nešto poznata, pa
sad je li teže Amerikancima naći prazničnu ćurku ili Amelu sve to
zajedno fotografisati i poslati poslodavcu, Associated Pressu, na
uviđaj…
Duldung
na kalesijski način Ne bi se reklo da je u Kalesiji ikom
živom lako. Dapače, u Kalesiji je teško. Jednu od najnerazvijenijih
općina u predratnoj BiH rat je gotovo dokusurio. Ono svijeta što
je ostalo, naćuli uho da čuje oglas na radiju u kome se obavještavaju
građani koji su se prijavili za rad u zemljama zapadne Evrope, Kanadi,
Americi, Australiji i Novom Zelandu da se ponovo što prije jave
na poznati broj mobilnog telefona. Iz sela Gojčina se u bijeli svijet
već iselilo osamdeset posto stanovništva. Ono, ima nešto i onih
koji su bili pa ih vratilo. Tako je iz Hrvatske 1994. godine vratilo
Jusu Hodžića Šacija, kalesijskog mornara koji je brodove
od 20.000 tona do Japana vozio. Upravljao? Da, kapetan bio.
Virginia |
U Kalesiji se na svakom koraku
da naslutiti šta je ljudima na hatru. Kako drugačije objasniti to
da gazda u Kalesiji otvori ugostiteljski objekt i nazove ga "Duldung",
po "trpnom" statusu koji naš svijet dobije u Njemačkoj.
Vjerovatno je i sam imao taj status, pa kad mu je istekao, bez njega
više nije mogao. Nek' se barem kafana po njemu zove. Lijepi duldung,
još ljepši bauštel. Samo još da ga je u Kalesiji. Nigdje skele na
vidiku. Nema para. Kalesijski neovisni radio "Feral" prenosi
uživo sjednice općinske skupštine pa se tako iz usta općinskih vijećnika
da čuti da se u općinsku kasu Kalesije dnevno slije ni više ni manje
nego 1.000 KM. Malo, brate. Ni za plate.
"Feral" inače profesionalno
vodi novinar Fuad Halilović, koji je za vrijeme studija žurnalistike
u Sarajevu, što se ono kaže, u klupi sjedio sa čuvenim "žurnalistom"
Dariom Kordićem, trenutno nastanjenim u Den Haagu, gdje se
samo izležava i ništa ne izvještava. Zato se u program "Ferala"
svako jutro u sklopu emisije Deutsche Wellea, koji "Feral"
preuzima, uredno iz Kölna javlja Dragoslav Dedović,
bosanskohercegovački pjesnik i publicista, predratni stanovnik Kalesije.
Iako neomiljen kod vladajuće SDA, neovisni "Feral" je
ipak dosta slušana radiostanica, a Fudo zbog svoje profesionalnosti
nerijetko u Kalesiji doživljava neprijatnosti tipa: "Jebo
te Gradimir Gojer." Što Gradimir? I što baš Fudu? Fudo
ne zna. A valjda tako treba. Čim si profesionalan, odmah si Gojerov.
Jebo te Gojer. U Bosni ne može biti drugačije. Ne možeš biti svoj,
moraš biti nečiji, taman Gojerov. Bogami, kao da ima kakve veze
profesionalizam sa Gradimirom. Eto tako je. Šuti i trpi. Još si
dobro proš'o. Kakav je vakat, bolje da si takav kakav jesi pa da
ti psuju Gradimira nego, nedajbože, da ti psuju Halida Genjca.
Onda bi znao da nešto nije u redu. Ustvari, tek tad nije ništa u
redu.
Imam
pištolj k'o teleću nogu Da je sve otišlo do vraga, dokaz
je i Virginia pusta. Pijaca na međuentitetskoj granici, napravljena
u isto vrijeme kad i daleko čuvenija Arizona, danas je tek niz napuštenih
drvenih baraka oko kojih se mota policijska patrola, tri izgladnjela
kera i nešto mlađahnih državljanki istočnoevropskih zemalja u turističkom
obilasku sjeveroistočne Bosne, koje su privremeno odsjele u jednoj
od Virginijinih baraka, gdje sa ovdašnjim "turističkim radnicima"
po svu noć razmjenjuju prirodne ljepote. Ta razmjena prirodnih ljepota
je vrlo profitabilan posao i obavlja se dosta tajnovito zbog poreznika
koji navale čim čuju da je negdje nekome krenulo. Izgleda da su
i Virginiji dohakali. Sada kada je pusta, prazna, od nje niko nikakva
hajra nema. Jedan od rijetkih koji je preživio propast Virginije
je Haso, a to što ga zovu Dlaka objašnjavaju tim što se češlja u
pravcu kretanja kazaljke na satu. Opstao je uprkos svim općinskim
i kantonalnim inspekcijama, i kafanicom u svojoj brvnari pokušava
prehraniti mnogobrojnu familiju. Ako i dalje budu navaljivali, Haso
je kadar i baraku i kafanu u baraci na leđima prenijeti i posaditi
nasred obližnjeg potoka koji je entitetska linija razgraničenja,
što i nije bez pameti. Tad bi ga podjednako ganjali i federalni
i poreznici Republike Srpske, ili bi ga konačno svi ostavili na
miru.
Kalesija je jedno vrijeme bila
na zlu glasu zbog gostovanja interpretatora novokomponovanog narodnog
melosa iz Srbije. Za tim gostovanjima nema nikakve potrebe jer je
dolina Spreče jedan od lokaliteta čiji je izvorni narodni melos,
satkan od autohtono sprečanskog zvuka violine, najtraženiji u svim
bosanskohercegovačkim izbjegličkim klubovima širom svijeta. Šteta
što se ni u jednoj kafani ispod Visa trenutno uživo ne može čuti
ništa od svega tog bogatstva izuzevši rijetke situacije kada koji
ovdašnji sevdalija bez pratnje ne zapjeva za svoj ćeif.
Kalesijski mobitel u funkciji |
Vaš reporter je imao sreću da
se zatekao kod Hase Dlake u isto vrijeme kada je bivši načelnik
općine Kalesija Dževad Tosunbegović svratio na kahvu sa Hasom
Alibašićem, jednim od najtalentovanijih vokala sprečanske doline,
koji je večer počeo sa "Zapjevali garavi mladići iz rudnika
Kreka-Banovići", pa "Obrij'o Mujo brčine i bradu
da se ne prepadnu curice u gradu", nakon čega je
uslijedilo nekoliko izvornih sprečanskih standarda od kojih
su kod ljubitelja najomiljeniji: "Sedamputa lola se ženio,
do potoka cure dovodio", "Zalud, mala, trgovačka škola,
prevari te nepismena lola", "Čija li je ono djevojka malena,
što na Spreči poji tri konja zelena", "U Zvorniku i u
Karakaju, curice me ne zaboravljaju", te nekoliko manje
poznatih momačkih napjeva, među kojima treba izdvojiti: "Hej,
komšija preko puta, govorim ti već sto puta, hajde da ti budem zet"
kao i "Al' su lijepe živiničke dame koje nose suknje na
kardane"…
Socijalna dimenzija svakako nije
zanemarena ni u stihu "Ruko moja duža od rukava…",
koji slušaocu priziva flashback na djetinjstvo nesretno zbog
Jugoplastikinih sandala čiji su se kaiševi sami od sebe neumitno
odvaljivali nakon jednog sata nošenja, u što se nikog živog ko ih
nije nosio nije moglo ubijediti. Pored socijalnih uslijedio je i
niz motorizovano-momačkih, od kojih se jedna svojom očajničko-beznadežnom
notom izdvaja: "Vozi mala forda karavana, ja u fići, kako
ću je stići". Jedna od najupečatljivijih melodija koja
svojim sadržajem da zbuniti samo slušaoca neupućenog u kalesijske
prilike, a nikako Kalesijca koji pažljivo i otvorenih usta sluša
oglas koji poziva zainteresirane za rad u inozemstvu, glasi: "Sve
su žene poželjele mene, Austrija poželjela sunca". I tako
će, sve su prilike, u Kalesiji biti još zadugo, pa i u vrijeme kada
ispod Visa više niko nikome ne bude spominjao Gradimira Gojera.
Arhiva Dani
183
|
