akon što je u Danima objavljeno reagiranje tuzlanskog glumca Emira Hadžihafizbegovića na intervju koji je ovoj novini dao direktor Internacionalnog teatarskog festivala MESS Dino Mustafić, o tome da li nam treba ili ne treba "psihološko realistički teatar", neupućenom posmatraču mogla bi se omaći pomisao kako je bosanski teatar na nivou koji pruža mogućnost ozbiljnim ljudima da raspravljaju o novim i starim teatarskim formama, koje bi zadovoljile različite ukuse pozorišne publike.

Međutim, sama činjenica da se tuzlanski glumac potpisuje i kao vlasnik kafe slastičarne "Film", a direktor međunarodnog festivala, u trenu kada se jedan završi, počinje moliti za novac da bi se održao naredni, pokazuje da se radi o svemu sem o ozbiljnoj raspravi. Cijeli ovaj slučaj zato je sasvim jednak diskusiji o tome da li se u svemirskim misijama bh. astronauti trebaju hraniti salamicama "Lijanović" ili "Ovako".

Dejtonsko potonuće Ono što se zaista dešava u bh. teatru može se jednostavno opisati jednom riječju: kolaps. Najočitiji primjer za to je sarajevsko Narodno pozorište, koje je, umjesto premijerom, sezonu počelo skandalom. Nakon svih događaja vezanih za tu, u davna vremena uglednu instituciju, sigurna je samo jedna stvar: dolaskom na čelo Drame Narodnog pozorišta, reditelju Sulejmanu Kupusoviću bi se konačno ispunio san da režira veliku dženazu. Već klinički mrtvom Narodnom pozorištu Sarajevo.

Kako u glavnom gradu, tako i diljem BiH: u Tuzli pozorište doslovce tone (nalazi se u zoni slijeganja tla), Mostar ima dva pozorišta, od kojih bi se velikim trudom možda moglo napraviti jedno čestito, dok u zeničkom Bosanskom narodnom pozorištu nisu željeli ni razgovarati s našim novinarima. Ostatak Federacije osuđen je na život bez pozorišta, što u ovim okolnostima i nije neka strašna presuda.

Finansiranje Narodnog pozorišta Tuzla bilo je do 1995. riješeno tako što se, kao institucija od posebnog interesa za BiH, ova kuća finansirala iz Fonda za kulturu. Nakon toga ovaj fond se ukida i, po dejtonskim pravilima, pozorište je trebalo preći na budžet Kantona. Međutim, kako je u Tuzli općinska skupština odbila mogućnost da Kanton preuzme prava osnivača pozorišta (samim tim izabere novi upravni odbor, direktora i, što je možda najvažnije, uknjiži zgradu kao svoje vlasništvo), došlo je do apsurdne situacije u kojoj se ne zna ko je finansijer. "Mi smo sada kao neka vrsta alternative. Po prvi put ne znamo ko je dužan da nas finansira. Kao i cijela privreda, i mi smo dobro osjetili proces Hazimu Vikalu", kaže operativni direktor Narodnog pozorišta Tuzla Eldin Tabučić. Pored toga, predloženo je da se godišnji budžet, koji je iznosio 900.000 DEM, smanji za 200.000, što bi potpuno onemogućilo rad. Od ovog iznosa isplaćuju se plate za 75 uposlenih, od čega je 20 glumaca. "Mi nemamo reditelja, scenografa, kostimografa. To su ljudi koje dovodimo iz drugih centara. Sada se postavlja pitanje kako nastaviti sa tom saradnjom", kaže Tabučić.

Ovakva rezanja budžeta djelimično su inicirali sami tuzlanski glumci. Poznata po izdašnim honorarima, Tuzla je jedno vrijeme bila odlična tezga glumcima, rediteljima, scenografima iz drugih dijelova Bosne, ali i iz Hrvatske. Primjera radi, za pripreme predstave Šest lica traže pisca gosti iz HNK Zagreb dobili su po 3.000, dok je honorar za svako igranje iznosio 500 DEM. A usporedbe radi, treba reći da je najveći honorar glumca u Narodnom pozorištu u Sarajevu bio bar dvostruko manji.

Šta će Tuzlak u Tuzli Međutim, najveći problemi desili su se sa pripremama predstava Hasanaginica i Hamdibeg, u kojima su se tuzlanski glumci pobunili protiv "gostovanja" Selme Alispahić i Mirsada Tuke (apsurdno je da su oboje zapravo iz Tuzle, samo što rade u Sarajevu). Tada se javno postavilo pitanje iznosa honorara, nakon čega je gradska skupština reagovala uskraćivanjem novca, a zastupnici u Kantonu izlazili sa prijedlozima da se iznosi honorara prepolove.

Da li su, dakle, tolika gostovanja bila neophodna? "Od 20 glumaca u ansamblu, samo njih šest ima završenu Akademiju. Ostali su završili dramske studije ili su amateri koji su tokom rata u pozorište došli iz KUD-ova ili amaterskih teatara iz Živinica i Husina. Profesionalni glumci morali su se pilagođavati amaterima i obučavati ih uz rad", kaže Tabučić.

Situacija, istina, nije bila bolja ni prije rata, kada su repertoar držali ljudi koji su bili teatarski "zaljubljenici" i, najčešće, imali završenu samo osnovnu školu. Trenutno se, pak, dešava da se glumci sa nekoliko godina radnog staža školuju na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli. Mada je postojao poziv glumcima iz drugih sredina da uđu u tuzlanski ansambl, oni se, po riječima direktora pozorišta, tom pozivu nisu odazvali. Što je donekle i razumljivo kada se postavi pitanje stanovanja, jer pozorište svojih stanova nema. Veći problem je ipak to što se od dvadeset prijeratnih stipendista u Tuzlu vratilo svega šest, dok od trenutnih stipendista na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu Tabučić ne očekuje da se vrati ni jedan. Gledano iz ovakve perspektive, pokretanje Akademije dramskih umjetnosti u Tuzli bilo je neophodno. Međutim, postavlja se pitanje koliko je ono opravdano kada se zna da i ASU u Sarajevu već produkuje nove kandidate za biro rada. "Tuzla mora da dobije pozorište za djecu, scenu za alternativni izraz. Domovi kulture posjeduju scene na kojima se može igrati. Akademija je definitivno neophodna", kategoričan je Tabučić.

Pitanje je samo od kojih novaca će se otvoriti sva ta pozorišta i poplaćati svi ti novi glumci u situaciji kada zbog nemogućnosti plaćanja honorara Tuzla ove godine nije imala premijeru, a prosječna plata glumca iznosi oko 300 DEM. Također, pošto su svi studenti prve i druge generacije stipendisti ovoga pozorišta, pitanje je može li jedan teatar imati ansambl sastavljen isključivo od tek završenih glumaca i koliko njih iz pete ili šeste generacije može biti sigurno da će naći posao u kantonu u kojem postoji samo jedno pozorište?

Tuzlansko Narodno pozorište staro je 102 godine. U ovoj sezoni igrat će se deset predstava, a planirano je pet premijera. Nakon šest mjeseci konačno je dobilo i vodu, okrečeno je i spremno za novu vlast, koja bi trebala donijeti boljitak. "Ako se zatvore Klinički centar, Univerzitet i pozorište, Tuzla postaje provincija. Koji su izgledi da će ljudi tada ostati?", pita se Tabučić, koji je već zamolio teatarske radnike iz drugih pozorišta BiH da potpišu pismo solidarnosti sa tuzlanskim pozorištem i zajedno traže rješavanje problema finansijera. Međutim, direktori pozorišta u BiH zauzeti su vlastitim problemima. Osim toga, ko ih je zvao u trenucima kada se u Tuzli radio nimalo jeftini Silajdžićev Hamdibeg?

Grad skupog dupliranja Pozorište u istočnom Mostaru izgleda kao da je rat završen jučer. Prošle godine, na 50. rođendan ove kuće, njegovi uposleni uspjeli su riješiti pitanje grijanja, a ove godine pokušavaju zakrpiti krov, na koji je tokom rata palo preko 30 granata, i uraditi zvučnu i toplotnu izolaciju, tako da svaki prolazak automobila ispred pozorišta ne zaustavlja predstavu na sceni. Zato je jako čudno vidjeti kako ovo pozorište, vjerovatno jedino u BiH, ima poseban ulaz za invalide. "Javljali su se ljudi koji žele doći u pozorište, ali ne mogu jer su u kolicima. Zato smo molili da nam neko pomogne i odazvale su se dvije firme, 'Irtas' i 'Arhitekt', koje su iz vlastitih sredstava napravile ovaj ulaz. Moram reći da nam u finansiranju dosta podrške pruža gradska uprava, ali se pretežno snalazimo sami", kaže Salko Pezo, direktor Narodnog pozorišta Mostar.

Osnovni problem pozorišta je ono što je ujedno i osnovni problem cijeloga grada. "Mi jako osjetimo podjelu. Ansambl se prepolovio. Mnogi glumci koji su ovdje skoro dočekali penziju, danas rade u zapadnom Mostaru u HNK-u i ne dolaze ni kao gledaoci u ovo pozorište", kaže Pezo, koji ističe da je ipak u puno boljoj situaciji od svoje prethodnice, čiji je zadatak bio da uspostavi ansambl i održi kontinuitet rada tokom rata.

Ansambl pozorišta u istočnom Mostaru broji 10 ljudi. Od toga je samo jedan glumac sa akademskim obrazovanjem, ostatak su amateri. Međutim, sa budžetom od 260.000 DEM, koliko se izdvaja za finansiranje iz kantonalne hazne, Mostaru otvaranje akademije, kojom bi se riješili problemi kadra, ne pada na pamet. Ova sredstva jedva su dovoljna za plate i topli obrok za 33 zaposlena. Kadrovski problemi ne mogu se riješiti ni pozivanjem glumaca iz drugih sredina jer "ne može ih se zvati da rade džaba ili da budu na ledini", a od troje studenata koje grad stipendira, veliko je pitanje da li će iko doći da igra u mostarskom pozorištu.

Ne iznenađuje zato što ova sezona nije otvorena premijerom. Zbog nemogućnosti da se pronađu sredstva, vjerovatno je neće ni biti. Problem repertoara riješit će se obnavljanjem predstava igranih u proteklim sezonama. "Teško je napraviti repertoar jer se mora voditi računa o tome da se demografska situacija Mostara promijenila, tako da se mora misliti i na publiku koja prvi put ulazi u pozorište, kao i o onoj koja je dolazila u pozorište prije rata i koja sada zahtijeva kvalitet", komentariše Pezo.

U situaciji kada pozorište sa istočne traži 400.000 DEM godišnje da bi moglo opstati i praviti nove predstave, pozorište sa zapadne strane pravi novu zgradu vrijednu tri miliona maraka. Ali, saradnje nema. "Mi bismo saradnju htjeli i naša vrata su otvorena, ali nema odgovora", kaže Pezo. Ivica Ovčar, direktor HNK u zapadnom Mostaru, pak odgovara da saradnje nema radi toga što su u istočnomostarskom pozorištu zaposleni amateri, a na pitanje zar nije bilo moguće udružiti ansamble, odgovara kako je takva ideja postojala prije dvije godine, ali nikada nije realizovana. "Tu se odmah postavlja pitanje koji će se tekst raditi, koji pisac, na kojem jeziku i kakva će biti podjela."

U HNK-u u zapadnom Mostaru trenutno je zaposleno 15 glumaca, od kojih pet ima završenu akademiju, četiri dramski studio, a ostali su amateri. Pozorište je podstanar u domu "Herceg Stjepana Kosače", koji je potpuno neuslovan za održavanje tehnički zahtjevnijih predstava. Međutim, planira se da do ljeta iduće godine bude otvorena nova pozorišna zgrada vrijedna tri miliona maraka, koja bi pored drame imala i operu i balet. "Pravo je hrvatskog naroda u BiH da ima svoje kazalište. Tu nema politike, radi se o kulturi, i ja ne vidim zašto bi to nekoga smetalo", kaže Ovčar.

Pozorište se finansira sredstvima Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, koja je i vlasnik pozorišta, dok se sredstva prikupljaju od županija. Od planiranih 1.900.000 DEM, HNK u zapadnom

Kadrovski problemi ne mogu se riješiti ni pozivanjem glumaca iz drugih sredina jer "ne može ih se zvati da rade džaba ili da budu na ledini"

Mostaru dobio je 750.000, što je, po riječima direktora, dovoljno za plate zaposlenih, bez toplog obroka i pokrivanjeekućih troškova, ali ne i za premijeru, koje ove sezone nije bilo. Plata prvaka iznosi 500 DEM. "Problem je u tomu što nije sustavno riješen sistem financiranja. To se mora uraditi što skorije", veli Ivica Ovčar.

Bez obzira na trenutno loše uslove rada, ovom pozorištu glumci se sami nude. Oni su pretežno iz Hrvatske, sa kojom HNK u zapadnom Mostaru ima i najbolju saradnju. Međutim, u Sarajevu je jedan stipendista na ASU, a planirano je i otvaranje dramskog studija čim se za to steknu uslovi. Na dvogodišnjem studiju predavat će profesori iz Hrvatske.

Ništa ni ispred ni iza čaršafa Razlog zbog kojeg odgovorni u zeničkom pozorištu nisu željeli biti dio ovog teksta je "plitak, površan, neozbiljan i aferaški odnos koji ova novina ima prema dešavanjima u bh. teatru". Žalosno je to što svi ovi pojmovi ipak bolje opisuju sve ono što se u pozorištima cjelovite BiH i dešava. Federacija sa najviše nacionalnih i narodnih i ujedno sa najmanje pozorišta, ne može odgovoriti npr. na pitanje zašto Bihać nema teatar. Nije nadležna. Funkcija Federalnog ministarstva kulture je da koordinira. I da se slika. Ujedinjenjem ovih teških dužnosti federalno ministarstvo može se slikati sa svojom koordinacijom.

Nekim tokom kružne dramaturgije vratimo se na početak i pokušajmo odgovoriti na pitanje da li nam treba "psihološko realistični teatar" ili "karađoz prčenja iza čaršafa".

Nakon ovog kratkog pogleda na bosanska pozorišta, očito je da nama treba - teatar: koji predstave neće reklamirati zavirivanjem u nečiji osjećaj patriotizma ili pseudopatriotizma, koji će imati zaposlene školovane glumce, na čelu kojeg će se nalaziti ljudi kojima je do njihovog posla stalo, a ne oni kojima je to usputni zadatak, i koji će publiku privlačiti kvalitetom, a ne skandalima i primitivizmom. Tada ostaje sasvim dovoljno prostora i za realizam i za zbivanja iza čaršafa.

Arhiva Dani
183