- Milane, kaži sve što znaš o Vuku Karadžiću.

- Učiteljice, pitanje je pogrešno!

- Kako to misliš pogrešno?

- Lako: Vuk je Drašković, a Karadžić je Radovan!

Vuk je Stefanović Karadžić napokon izgleda okusio šta mu se dugo kuhalo. Ne poznaju ga đaci! A sve do demokratskih krvavih promjena u novoštokavskim krajinama bio je potisnuo ne samo druge Vukove, kao Brankovića ili onoga Radičevićeva "Vuka jednoga", onoga iz Noć nam dođe sa Vuka jednoga/ danak beli, braćo, sa drugoga, no mnogoput i samoga vuka, onoga što u svoj zijev strpa Crvenkapu i njenu baku. Sad se očito i njegova priča dopričala, kakva "dva veka Vuka" kakvi bakrači, globalizacija, biznis, tržišna privreda ne trpe vilenjake, vrzina kola i aždaje. A za većinu današnjih učiteljica i učitelja, nastavnika i nastavnica, profesora i profesorki, koliko do juče Vuk je Karadžić bio izumitelj jednoga od najjednostavnijih pisama na svijetu. Za neke je bio čak izumitelj najprvih pismena ljudskoga roda. Ko ne vjeruje za ovo zadnje, nek čita akademika hrvatskoga Radoslava Katičića, taj je takav lumen od znanstvenika da mu se buduća pokoljenja ne mogu dostojno odužiti sem da po raskršćima putova postave njegova poprsja. Rečeni je bio mnogo godina profesor, i u Zagrebu i u Beču, te je nakon ustrajna rada uz svijeću ustvrdio i objavio i na njemačkom i na hrvatskom da Vuk Karadžić ne samo da nije izumio slova, no da nije izumio ništa.

Elem, kad smo već u Beču, učilo se donedavno da je Vuk Karadžić bio kolovođa Književnoga dogovora, učinjenoga dne 28. ožujka 1850. godine, u Beču kad je, crno na bijelo, ugotovljen dugo sanjani, višestoljetni i tako dalje san južnoslavenski o zajedničkom jeziku od Sutle do Timoka i od Horgoša do Dragaša. Pa se učilo po školama da taj su onda dogovor potpisali, uz Vuka, njih još sedam, kako se prije demokratije učilo, najumnjih glava ondašnjih južnoslavenskih. Kasnije se, ko je htio, moglo razabrati da su od osam potpisnika petorica bili Hrvati, jedan Slovenac, i dva Srbina. Hrvati saznasmo da su bili, evo abecedno: Dimitrija Demeter, Ivan Kukuljević, Ivan Mažuranić, Vinko Pacel, Stjepan Pejaković. Slovenac je bio Fran Miklošič, a Srbi su bili Đura Daničić i Vuk Karadžić. Pet, dakle, Hrvata, apsolutna većina, možda bi rekli đaci današnji. Većina današnjih Hrvata, onih te su, poput akademika Katičića u devedesetim godinama derući sve sa sebe napokon došli do svoga nacionalnoga bitka, taj dogovor ne broji ni u šta. Ponekad ga poneki akademik doduše znade označiti "takozvanim", no općenito gledano već desetak godina njihova vesela nauka taj dogovor ne smatra dostojnim spominjanja. Malko niži sloj hrvatskih državotvornih domoljubnih umnika, lektori, nastavnici, glumci već su više puta uglas složno jeknuli, jer da je Dogovor bio jedan od najvećih hrvatskih poraza od stoljeća sedmoga. Kao da je u Vukovu stanu (ili u Gerlovićevoj krčmi na Baumarktu, niko pouzdano ne zna gdje se stvar zbila) bila tuča Srba i Hrvata! Te su u tuči toj dvojica Srba, jedan dvadesetpetogodišnjak, a drugi već starac, reumatičan i u jednu nogu hrom, pred očima jednog Slovenca na mrtvo isprebijala petoricu Hrvata u cvijetu mladosti i muškosti!

Hrvati De da vidimo po redu. Dimitrija, dakle, Demeter. Dimitrija je Demeter već skoro cijelu godinu prije sastanka Osmorice živio u Beču, a radio kao urednik za štampanje hrvatske verzije Pravno-političke terminologije za slavenske jezike Austrijskoga carstva. I prije i poslije martovskoga bečkog sastanka, i mnogo godina poslije, Demeter je opsednut jezičnim jedinstvom srpsko-hrvatskim. Tragova da je bio zaveden ili da mu je Dogovor podmetnut još nije ponudila hrvatska državotvorna jezikoslovna zajednica. Čak ni ucijenjen ne čuje se da je bio. Da kod Demetra nikakva kajanja nema za potpis vidi se i dvije godine kasnije, kad kao tehnički urednik Gajevih Narodnih novina, a čineći kraj raspri jezičkoj Srbina Karadžića i Slovenca Kluna, između ostaloga, veli: "Budimo zadovoljni time da nam je u novie vrieme za rukom pošlo književni jezik onih koji se danas za Serblje drže, s jezikom onih koji se Hrvatima nazivaju, tako izjednačiti, da nije među jednima i drugima izvan pismenah u bitnosti baš nikakove razlike, tako da koi je vješt čitanju u obim pismenima, može isto tako zvane hervatske kao i serbske knjige smatrati kao svoje, budimo time zadovoljni, rekoh, a za ostalo da nas neboli glava."

Što se Kukuljevića-Sakcinskoga Ivana tiče, stvar je beznadežno tvrda. Sumnje da je kao tridesetpetogodišnjak Dogovor potpisao budući zaveden Vukom i Njegošem (s kojim se, već oficir ugarski, 1836. grli u Beču) odagoni više puta, a konačno i nepovratno godine 1884, ravno dvadesetčetiri i po godine poslije potpisa. I to u Hrvatskom saboru: "Ja moram iskreno kazati da se nekim zanosom sjećam dana svoje mladosti. U ono doba kad je Hrvatska spavala u dubokom snu, kad je sva inteligencija jedino latinski govorila, kad je u ženskom društvu jedini jezik bio njemački; kad je naša aristokracija - ponajviše i plemstvo - svoje sinove pošiljala kao u Meku i Medinu u Mađarsku da nauče mađarski i ono sve što je protivno hrvatskoj i slavenskoj budućnosti uopće. U ono doba ja sam plandovao, iz Hrvatske nisam ponio, a niti sam mogao ponijeti čuvstva narodnoga, slovjenskoga. Srbi su to bili, gospodo, koji su me naučili ljubiti svoj narod, štovati plemena srodna i cijeniti slavensku ideju. (Veliko uzbuđenje i pokret među zastupnicima, burno i dugotrajno: Živio!) Šime Milutinović, Magarašević, Vuk Karadžić, Josip Nović i neumrli vladika crnogorski Petar Njeguš poučili su mene, što je naš narod, što treba da radim da u slavenskom duhu slavensko ono pleme hrvatsko napred dođe..." I Vuk i Njegoš i Sima Milutinović su odavna mrtvi i već su prah, a Kukuljević tjera svoju. Nema sumnje u dobrovoljnost potpisa.

O ponašanju Mažuranića Ivana u događajima oko Dogovora ne valja trošiti riječi. Nepopravljiv, svjestan svega, svjesno potpisao, nikakve prinude, nipošto zaveden, štaviše u vjernosti zabrazdio tako daleko da je, vajni budući pučki ban hrvatski, ništa manje no spjevao pjesmu o smrti Smail-age Čengijića, u kojoj je crnogorskoj razularenoj mladeži podigao spomen stojniji od tuča. A Pacel je Vinko, čini se, najnovije činjenice gledajući, iz svoga Karlovca (po nekima pak iz Rijeke) u dane pred fatalni potpis bio doputovao u Beč, e da se malo vidi sa kolovođama i članovima zlotvorne bečke skupine. A ako je putovao nije mogao a da usput ne zna kamo ide, te nije mogao onamo stići i metnuti svoj potpis pod nešto a da ne zna ko mu listak na potpis podmeće. Ni danas se ni iz Rijeke ni iz Karlovca ne stiže strelometno u Beč, a kamoli onda, i danas bi imao dovoljno vremena za razmišljanje o tome potpisati ili ne potpisati, a kamoli onda. A i nije mu bilo da prvi put putuje u Beč, ondje je već student, te nije putujući samo u krajolik gledao. Potpisao kao ukupno peti, među Hrvatima četvrti, poslije Karadžića a prije Miklošiča. Da mu potpis na Dogovoru za neoprostivu grešku ne smatra, pokazuje, jedanaest godina kasnije, i Hrvatski sabor kad ga određuje da u ime posebnoga odbora sastavi osnivačka Pravila JAZU. To što će Hrvatski sabor biti raspušten prije osnivanja rečene akademije, možda je kakova kazan višnja, no čak ni kod Starčevića nema da su prsti Pacelovi. Dodaj ovome da je, deset godina po bečkom potpisu, u Zagrebu dao tiskati svoju Slovnicu jezika hrvatskoga ili srpskoga. Sve, dakle, uzevši u obzir ispada da i Pacel je Vinko, urednik Nevena iz zlatnoga riječkog perioda, po svoj prilici bio sasvim i pribran i trijezan (nema podataka da je bio pijanac) potpisao Bečki književni dogovor.

A Pejaković Stjepan? Pejaković je ne samo potpisao onako na prvu ruku Daničićem ispisan Dogovor, već je čitav tekst istoga svojom rukom prepisao (nagnuvši glavu pod isti nagib kao i pero te lakoprsto ispisujući ono povijesno porazno: Dolje potpisani znajući da jedan narod treba jednu književnost da ima i po tom sa žalosti gledajući kako nam je književnost raskomadana, ne samo po bukvici, nego još i po pravopisu, sastajali smo se ovijeh dana, da se razgovorimo, kako bismo se , što se za sad više može u književnosti složili i ujedinili... hellas Pejakoviću, perovođo ministarski!?) te ga tako urešena predao Gaju na objavljivanje u Narodnim novinama. Ko ne vjeruje, eno mu Nacionalne i sveučilišne knjižnice, nek ode i pogledne u broj 76 rečenih novina, a za godište 1850.

Srbi Sad Srbi. Daničić je Đura, sin Popović Jovana, ime sebi promijenio s izlaskom svoje knjige Rat za srpski jezik i pravopis, tri godine prije bečkih događanja. Tri godine imajući lažno ime (i to mu je drugo lažno, najprije se prozvao bio Jugović), a već pet punih budući uz Karadžića, na sastanak je rečeni došao svakako potišten i u sebi pun gnjeva na Karadžića-Stefanovića, što ga ovaj debelo iskorištava za poazbučenje riječi i pisanje fiša za novo izdanje Rječnika srpskoga jezika. Potišten što će hiljade i hiljade riječi koje je zapravo sam popisao, opisao i u rečeni rječnik upisao na kraju biti pripisane radu Karadžića-Stefanovića Vuka, Daničić se nije mnogo bacao u misli što potpisuje Dogovor. Potpisao ga je kao osmi, tragove potištenosti i usporenosti zbog rečenoga izrabljivanja ne bi trebalo ne vidjeti u ovoj činjenici. Vuk ga slabo plaća, nema razumijevanja za njegove predloge, jedino mu priznaje akcente. Za život zarađuje pišući ljubavna pisma knjazu Milošu a potpisujući ih imenom njegove ljubavnice Ane.

Razvidno je, dakle, da su na bečkom sastanku Srbi mogli samo glumiti slogu. Kod Karadžića Vuka najteža je stvar kazati šta ga je vuklo da se Dogovorom bavi. Slava ga više inozemna nije zanimala, mjera njegove čuvenosti bila je kruglja zemaljska. Bio je član Ruskog geografskog društva u Peterburgu, Afričkog instituta u Parizu, Berlinske akademije nauka. Dobiva brilijantski prsten od ruskoga cara, a od Franje Josifa viteški krst. Za poslove filološke izrabljuje junošu Daničića, a sam prodaje srbulje, hrisovulje i svakojake druge knjige i starine, koje mu, po pune kovčege iz Boke doprema dobričina Vuk Vrčević, sve misleći da će im najbolje mjesto za buduća pokoljenja Karadžić znati naći. A Karadžić ih svaku prodaje, zarađuje novce i sprema se da kupi imanje u Tršiću. Sve drugo ima, opsjednut je samo njivama u Tršiću i nakanom da Rječnik doturi u Srbiju. Knjiga mu je ondje već zabranjena, a on ocrnjen kao bečki špijun koji je "prodao Srpstvo za katoličku jotu".

Dokumentacije pismene o Dogovoru skoro da nema nikakve. Nemoguće je da Vuk koji je tolika pisma napisao i neznabogu i neznarodu da nije nikakvo napisao oko dogovora. Telefona znamo da imao nije, e kako je onda sve to vodio ako ne pismeno. Nešto je svakako vodio i usmeno, imao je Daničića za teklića, no mora da je i neko pismo napisao. A pisma nema nikakvoga da je sačuvano. Profesorica bečka Katja Sturm-Schnabl petnaest je godina radila knjigu prepiske Frana Miklošiča, to je jedna od knjiga za koju bi Lichtenberg rekao da bi svako onaj ko ima dva para hlača jedne trebao prodati e da ovu knjigu nabavi. E ni u toj knjizi nema nikakva pisamca o dogovoru. To što pisama nema, moglo bi biti maslo svačije, a i Karadžićevo. Ako je mogao prodavati ikone, što ne bi mogao i uništiti tu prepisku. Može biti da je tamo stajalo kako on nije baš glavni u čitavoj priči, a sa historijom se nikad ne zna, možda ona odluči da je baš Dogovor najvažniji, daj da ja sastanak sazovem, a dokumentaciju o pozadini neka proguta mrak. I stvarno, eno Demeter piše da je Vuk taj sastanak sazvao. Drugo ne znamo. A možebiti da se, uza sve drugo, u pismima nalazilo i nešto o tome kako se, možda Hrvatima, davao kakav opoj, da drži više desetljeća, u kojima ne čine ništa drugo no hvale zajedništvo sa Srbima i zovu ih braćom. (Primjer Šenoa: Srbi i Hrvati,/Vi ste stari znanci,/Slava Vam je mati/Njeni ste blizanci.)

Ostali Ove se godine, dakle, prije skoro osam mjeseci navršilo stotinu i pedeset godina od toga sastanka i od nastanka Bečkoga književnog dogovora. Budući da današnji Hrvati ne mogu smisliti Vuka Karadžića, a istovremeno se najodanije pridržavaju i njegovih pravila i južnoga narječja, a Srbi ga kuju u zvijezde, a nikada nisu prihvatili južno narječje, onda je pojmljivo što se niko među Srbima i Hrvatima nije vrgnuo u kušnju e da makar čime obilježi stotinuipedestu godišnjicu Bečkoga sastanka u stanu Vuka Karadžića na Ungargasse 362 (ili u Gerlovićevoj krčmi).

Priznajem da sam čitave ove godine pokušao sve da nagovorim nekoliko neobrukanih štokavaca, čakavaca i kajkavaca e da upriličimo kakav sastanak, te priznajem da sam to kanio da načinimo u Beču. Uspjelo mi nije, jer ljudima poslije demokratskih kravavih naših promjena nije ni do čega, pa ni do obilježavanja stoljeća i pola od skupa Osmočlane Bečke Skupine. Jutros vidim da evo Mile Stojić (sa kojim sam lijep razgovor u Frankfurtu prije mjesec dana o ovome zapodjenuo) piše u novinama i podsjeća čitateljstvo na stotinu i pedeset godina od sastanka Osmorice. Time se Stojić nipošto nije riješio duga, jer živi u Beču te nije red da ga ja sa zagrebačke mokre tratine Špansko podsjećam ni na tu godišnjicu ni na dužnost katedre bečke za koju radi. Tim prije što akademik Katičić ondje više ne ulaže nadljudske napore e da svojim studentima objašnjava kako su srpski i hrvatski dva posve različita jezika, čiji govornici, eto ima i toga, međusobno jedni drugima govora potpuno razumiju.

Sad da pomenemo i Bošnjake i Crnogorce. Trustovi njihovih jezikoslovnih mozgova već mnogo godina leleču, e da ih na Bečkom sastanku niko nije zastupao. A kako da ih zastupa, kad Bečki sastanak nije bio upriličen baš posve onako kako su nas učili ilirstvom zadojeni naši učitelji, nastavnici i profesori? Jer je Bečki književni dogovor bio zapravo kolateralna korist (ili šteta, već prema tome znate li razlike između carevine i nacionalne države, kao i prema tome znate li još ponešto). Jer čitavu stvar nije smislio vukodlak Karadžić, već carsko i kraljevsko ministarstvo pravosuđa Austrijske monarhije. A iza cijele zamisli je stajala, čini se, najviše, zamisao o štednji! A zamisao je bila rečenoga Ministarstva da se dade izraditi knjiga pravno-političke terminologije za slavenski jug Monarhije. Tu su knjigu ona Osmorica i drugi oko njih zvala Pravoslovni i državnički nazovnik. Novac za rad i za sastanke je davalo rečeno ministarstvo. Knjiga je, bogme, i izišla, godine 1853., ima 694 stranice, ima tri predgovora: Demetrov, Petranovićev i Cigaleov. Sastanaka oko te knjige bilo je poprilično, a prema oskudnoj dokumentaciji, može se zaključiti da se svaki u neku ruku izmicao kontroli. Najviše onaj 28. marta, na kojem se, po svoj prilici, nije govorilo ništa o pravno-političkoj terminologiji, već se sve okrenulo na izbor južnoga narječja za književni jezik. Učesnici su svi, sem Vuka, bili rođeni na teritoriji Carevine, danas bi se reklo, bili su joj državljani. Vuk je, danas bi se reklo, na temelju bračne zajednice, rečeno državljanstvo bio stekao. Glavni čovjek za izradu nazovnika svakako nije bio Vuk, već dvorski i sudski odvjetnik i osnivač slavističke katedre na Bečkom universitetu, doktor Fran Miklošič. Miklošič je, rečenoga dana, da citiramo Demetra, već "učitelj na bečkom sveučilištu i činovnik kod carsko-kraljevske knjižnice". Istovremeno je i cenzor knjiga rumunskih, čeških i grčkih u čemu je naslijedio Kopitara. Službenik, dakle, ćesarski.

Teza zadrtih panslavista da je izrada pravno-političke terminologije bila zapravo šarena potka na germanizatorsku osnovu nije baš za posve odbaciti, no nije ni nešto čemu bi valjalo posvetiti doktorat: administracija Carevine rukovodila se jasnom idejom da za pravni sistem mora postojati terminologija koju će razumjeti svi stanovnici. Da sam Miklošič, koji je bio i zastupnik ondašnjega austrijskog Reichstaga, nije bio baš mahnit za germanizacijom zna svako ko je ikad o njemu barem list jedne knjige pročitao. Ovo se najbolje dade vidjeti iz govora njegova na kongresu njemačkih filologa, nastavnika i orijentalista, s kraja septembra 1858., u kojem će se (a veliku podršku će mu dati političar grof Leo Thun Hohenstein) založiti za ravnopravnost svih deset (!) jezika Monarhije. Znak uzvika. Očito je novce namijenjene samo za pravni i politički nazovnik, Miklošič znao ulagati i u separatizam. To što je on još onda imao današnje kriterije za ravnopravnost jezika i njihovu njegu, ne pere ga nipošto u očima naših splačinara koji Slovence drže bečkim konjušarima. (Otvaram zagradu da profesorki Katji Sturm-Schnabl zahvalim što mi je dostavila svoj rad Fran Miklošič, Evropejac u 19. stoljeću.)

Bosna i Crna Gora, kao i Srbija nisu bile u sastavu toga carstva, te stoga ni u sastavljanju Nazovnika nije bilo Bošnjana, Srbijanaca i Crnogoraca. E tome nas naši nastavnici (inače im svaka čast!) učili nisu: da je Bečki književni dogovor bio uzgredan proizvod. U današnjim školama ne uči se ni da je bio kolateralna šteta. A da se ove godine navršava sto i pedeset godina od te korisne štete, to današnji Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci ne haju da znaju. Njima su već podugo preče godišnjice četničke, ustaške i handžardivizijske. A bandoglavi će đaci današnji kad porastu već sami zaključiti da su sporedni učinci nekada bolji od glavnih. Bečki je Dogovor uzgredan proizvod, željen ali nastao više silom prilika no sticajem okolnosti. Kao viagra. Takav nekako i jest: u dobroj količini uziman može biti jako dobar, u prevelikoj, valjda, štetan.

na vrh