Rekvijem za strane investitore Taman da prođe kroz još deset ratova i ekonomskih slomova, aktuelna vlast u BiH opet bi s istim žarom odbijala strane investitore kao da u Bosnu donose koleru a ne svjež kapital. Loših primjera je toliko, a ohrabrujućih podataka tako malo, da predstoji ozbiljno preispitivanje. Ako toga uskoro ne bude, Bosni prijeti opasnost da, umjesto ekonomski samoodrživa, postane sama sebi dovoljna
Sve ste vi u pravu, ali… "Službe na entitetskom i državnom nivou dužne su razmjenjivati podatke o broju registriranih ulaganja, ali se to ne čini. Zato i nema jedinstvene statistike. Zato smatram opravdanima prognoze da u BiH ima mnogo više stranih investicija nego što to zvanična statistika pokazuje", kaže zvaničnik Ministarstva vanjske trgovine koji je želio ostati anoniman. Stranci nabrajaju čitav niz prepreka koje njihove firme moraju preskočiti kako bi uložili novac u BiH. Pa kažu: "Konfuzni zakoni koji se preklapaju na različitim nivoima vlasti (kantonalni, federalni, državni, op. aut.), ne zna se ko je pravi vlasnik imovine, ne zna se šta je privatno a šta državno, prekomplikovana administracija, firme imaju veliki broj radnika na čekanju koji postaju teret novim vlasnicima, malo tržište…" Sa većinom ovdje poredanog slažu se i pojedini čimbenici u Ministarstvu vanjske trgovine, ali: "Tačno je da je sve ovo prekomplikovano i da mi na određenim pozicijama imamo nesposobne ljude. Ali ima tu grešaka i u Uredu Visokog predstavnika. Kako to da niti jedan zakon iz ove oblasti koji je predložio Visoki predstavnik nema kaznene odredbe koje mora imati svaki zakon", kaže pomoćnica ministra vanjske trgovine Seadeta Cerić. Činjenice su neumoljive. One ne favoriziraju ničije stavove, nego jednostavno svrstavaju BiH među zemlje sa najmanjim stepenom stranih ulaganja u svijetu. Teorija je jedno a praksa nešto sasvim drugo. E, upravo ta praksa ne ide u prilog onima koji tvrde da je u BiH sve u redu kada su strana ulaganja u pitanju. Ima bezbroj primjera koji pokazuju kako je Bosna u svakom pogledu prekomplikovana zemlja, čija ustavna i ekonomska kompozicija ne samo da zbunjuje nego čak i plaši strane investitore. World Trade Center je svojevremeno bio jedan od najznačajnijih projekata koji je Sarajevo trebalo da svrsta u red svjetskih metropola. Do njegove izgradnje nije došlo, između ostalog, i zbog toga što su se funkcioneri u kantonalnoj vlasti posvađali s nosiocima licence. Ne samo oko mjesta gdje će Centar biti smješten nego i oko toga ko kakvu ulogu treba da igra u cijelom poslu. Onda je licenca prodata SAB Banci, koja je domalo propala. A znate li kako su Austrijanci riješili svoj "problem" WTC-a? Tako što je gradska uprava Beča prodala WTC-u zemlju za jedan šiling i pružila investitoru još čitav niz drugih pogodnosti jer su znali da će im zaposliti najmanje 100 ljudi... Bolje sreće nije bio ni nadaleko poznati McDonald's, lanac restorana koji je postao zaštitni znak američke kulture. Čak su i oni bili osuđeni na to da se čitavu godinu naduravaju sa vlastodršcima u BiH oko toga u kojem dijelu Sarajeva će biti smješten restoran s prestižnim imenom. Mnoge birokratske prepreke onemogućile su McDonald's da do dana današnjeg dođe u BiH. Čak su bili ucjenjivani da sirovine za svoje proizvode moraju nabavljati samo kod određenih tvornica u BiH. Otvaranje punionice Coca-Cola Beverages BiH slavljeno je kao najveća strana investicija u BiH. Mnogi ne znaju kako je ta ista Coca-Cola godinu dana muku mučila s 57 firmi širom BiH koje su posve nelegalno proizvodile i distribuirale bezalkoholna pića umotana u dobro zaštićenu Coca-Cola etiketu. Thomas J. Galek, direktor ove kompanije za jugoistočnu Evropu, priznao je Danima kako je Coca-Cola uložila značajna sredstva ne bi li nekako riješila ovaj problem. I riješili su ga!? Amerikanci nisu krili da im na živce ide to što u BiH ne funkcionira sistem onako kako bi trebalo. Zašto je ohanula KIA? Nedefiniranost regulative o autorskim pravima umalo je iz BiH otjerala najvećeg stranog investitora koji je ikada došao na ove prostore. Riječ je o Kuvajtskoj agenciji za investicije (KIA). Kuvajćani su prije dvije godine sklopili ugovor sa firmom Unis d.d. iz Sarajeva o osnivanju Ujedinjene investicione trgovačke kompanije (UNITIC), koja je trebalo da od sadašnjih Unisovih nebodera napravi moderan poslovni centar. Investicija vrijedna 57,6 miliona maraka bazirala se na dogovoru da Unisov udio u suvlasništvu nad UNITIC-om budu njegovi objekti, a da KIA uloži 29 miliona u kešu. Sve je išlo dobro dok pred Kuvajćane nije istupio akademik Ivan Štraus, arhitekt spomenutih objekata, i zatražio da se ništa ne radi mimo njegovog znanja, jer se u protivnom krše njegova autorska prava. Kada je saznao da su se još "drznuli" da bez njegovog znanja naručuju staklo za novi poslovni centar, Štraus je odlučio da tuži UNITIC i zatraži odštetu od 100 hiljada maraka radi zaštite povrijeđenih autorskih prava. Malo je falilo da sudija donese privremenu mjeru kojom bi se obustavili radovi na obnovi objekata do okončanja sudskog spora... No, priča o upornosti KIA-e je mnogo duža i ozbiljnija od ovog problema sa bojom stakla i uvrijeđenom sujetom jednog arhitekta. Svoju dobronamjernost pokazali su uloživši 90 miliona dolara u pokretanje proizvodnje u, po mnogim procjenama, beznadežnoj Željezari iz Zenice. Čak su bili spremni ići i na proširenje poslovnog centra, koji bi obuhvatio i veliki park između hotela Holiday Inn i Unisovih nebodera. Makedonija je Kuvajćanima još od prije rata ostala dužna značajna sredstva, pa su oni i taj dug pokušali kompenzirati kroz investiranje u BiH. Dogovoreno je da Makedonci otplate svoj dug tako što će njihova firma Alumina izvoditi radove na rekonstrukciji Unisovih nebodera. Tada se i javljaju problemi: "Naišli smo na problem jer je sud u Sarajevu odbio upisati stvari i prava kao strano ulaganje, pod izgovorom da se kao strano ulaganje upisuje samo keš", kažu u UNITIC-u. Ni ovo nije sve. Dobili su suglasnost od Općine Centar za proširenje Poslovnog centra na Marijin-Dvoru, a potom su dobili i urbanističku suglasnost za isti projekat. Upis u katastar, međutim, nikad nisu dobili.
"Kada je istekla urbanistička suglasnost, iz Općine je stigao odgovor da ne možemo biti upisani u katastar jer nemamo urbanističku suglasnost." Sada se čeka da Općina Centar raspiše tender kako bi sve bilo krajnje transparentno i kako bi šansu dobili drugi potencijalni investitori. Malo je poznato da je KIA nudila 15 miliona u kešu za kupovinu hotela Holiday Inn, uz prijedlog da se ide na podjelu vlasništva, s tim da država svoj dio može kasnije prodati kada profunkcionira tržište kapitala. Umjesto pristanka, Holiday Inn je prodat za šest miliona u kešu, a ostatak za certifikate. Jest da su kasnije stranci poništili takav transfer, ali ovo dovoljno govori kako se u BiH privlače strane investicije. Sve ovo je uticalo da KIA naglo prestane da se interesira za ulaganje u mostarski HEPOK, Natron iz Maglaja, što je prestala da pregovara sa Energoinvestom.... Izgleda da su odlučili da sačekaju kako će se razvijati projekti u koje su ušli zajednički sa Unisom, te kako će biti riješena dilema privatizacije ove firme. Plašljivi Talijani i oprezni Francuzi Rukovodstvo Unis Holdinga tužilo je Vladu Federacije što je izmijenila metod privatizacije ovog preduzeća. Čak je zatraženo donošenje privremene mjere kojom se Agenciji za privatizaciju zabranjuje raspisivanje tendera za privatizaciju ove firme. Dani doznaju kako će 5. decembra u Volksburgu (sjedište Volkswagena) biti odlučeno da li će njemački koncern otkupiti državni udio u firmi Volkswagen d.o.o. Sarajevo i po kojem privatizacijskom modelu će to učiniti... Slične neprilike u Bosni i Hercegovini imali su i francuski investitori. Sjetimo se dolaska trgovačkog diva Interexa, koji je čitavu godinu morao čekati na sudsku registraciju, a samo par mjeseci nakon zvaničnog otvaranja upada im inspekcija i bivaju zatvoreni nekoliko dana. "U BiH su do sada investirale samo dvije francuske firme. Još nekoliko ih je u fazi pregovora, ali u ovoj fazi ne mogu otkriti koje su to firme. Uglavnom, riječ je o firmama koje se bave infrastrukturom i uslugama. Malo ih je zainteresirano da ulažu u proizvodnju. Jer, kada se nešto uloži u pokretanje proizvodnje, onda se mora računati s tim da će se duplo više potrošiti na zbrinjavanje radnika na čekanju. Radna snaga u BiH više nije najjeftinija", kaže Bernard Riehl, savjetnik za ekonomske odnose i trgovinu u Ambasadi Francuske. Malo je poznato da je do sada stotinu talijanskih kompanija (uglavnom malih i srednjih) pokušalo investirati u BiH, ali da ih se čak 80 posto predomislilo. Ostale su samo talijanska firma OLIP, koja zajedno s travničkim Borcem šije lijepa odijela i prodaje ih u Italiji, zatim firma Azura, koja u Janji pravi talijanske cipele, te UNAOM, koja u Bosanskoj Krupi obrađuje bosanskohercegovačko drvo. Tu je još firma Trevizana, koja je u Srebreniku uložila svoj novac u pogone brčanskog Interpleta i zaposlila 50 radnika. "U talijanski institut za vanjsku trgovinu koji ima sjedište u Sarajevu, stiglo je nekoliko pritužbi zbog neravnomjerne raspodjele dozvola za bh. špeditere koji dovoze sirovine i odvoze gotove proizvode u Italiju. Iako je tačan broj kvota dogovoren između dvije vlade, opet nedostaje dozvola", kaže za Dane izvor blizak talijanskoj ambasadi u Sarajevu. Ovo je tek dio goleme liste nezadovoljnika koji ne mogu da shvate kako to da jedna tako mala i siromašna zemlja ima smisla za dobru zajebanciju sa velikim parama i još većim investitorima. Amer Kapetanović |
vake
druge godine, baš nekako pred izbore, lideri političkih stranaka
uzimaju u ruke ekonomske leksikone, prelistaju pokoji Financial
Times (ako znaju engleski) ili jednostavno prepišu koju važnu
ekonomsku krilaticu. I onda svi k'o jedan ispaljuju kako BiH bez
stranih investicija nema nikakve budućnosti i kako su baš oni
ti koji će u ovu zemlju dovesti strani kapital. I tako je, nažalost,
strano ulaganje od suštinskog, reklo bi se strateškog pitanja
postalo strateška fraza koju u eter ispaljuju čak i djeca u vrtićima.
Bosna je postala jedna od rijetkih zemalja u kojima se o stranim
investicijama najviše govori, a najmanje radi na stvaranju ambijenta
za njihovo privlačenje. Zato ozbiljni ljudi ignoriraju prognoze
koje kažu kako bi BiH mogla predratni nivo svoga ekonomskog razvoja
dostići najkasnije do 2005. godine. A onda nakon slatkorječivih
političara na pozornicu stupaju stručnjaci koji kažu otprilike
ovako: da bi BiH ostvarila predratni nivo ekonomskog razvoja,
svake godine mora privući 2,8-3,2 milijarde DEM svježeg investicijskog
kapitala, od čega dobrih devedeset posto otpada na direktne strane
investicije. Da podsjetimo, direktne investicije su one pare koje
se ulažu direktno u pokretanje proizvodnje. Može li to BiH? Voljeli
bismo da su relevantni izvori s kojima smo razgovarali mogli pozitivno
odgovoriti na ovo pitanje pa da čitateljima uzmemo muštuluk za
skorašnji ekonomski boljitak. Kako bi i pozitivno odgovorili kad
su svjesni činjenice da je u periodu od 1994. do kraja 1999. godine
u BiH registrirano tek nekih 1.741 strano ulaganje i za svih tih
pet godina uloženo je tek 618 miliona dolara. Ovaj podatak treba
uzeti s rezervom, jer niko u BiH trenutno nema tačne podatke o
ukupnom broju investicija. Naprosto zbog toga što nema koordinacije
između entitetskih i državnih instanci. Uzmimo da gornji podatak
nije tačan i da je ustvari bilo tri puta više direktnih stranih
investicija od gore navedenog. Taman da je bilo i tako, opet je
malo.
