rva žrtva AIDS-a u Bosni i Hercegovini podlegla je u martu 1986. godine. Njenog imena danas se malo ko sjeća, zna se tek da je to bio muškarac, po zanimanju automehaničar, i da je neko vrijeme živio u Keniji, odakle se i vratio zaražen. Rijetki još pamte i gorku sudbinu njegovih najbližih: žena mu je otpuštena s posla, a djeca izbačena iz škole. Bila je to tipična reakcija sredine nespremne na spoznaju da se "ona" više ne događa samo "promiskuitetnom Zapadu" ili "izgladnjeloj Africi". Toliko nespremne da pojedini ljekari čak i četrnaest godina kasnije o sidi govore nerado, podvodeći je pod tzv. medicinsku tajnu, dok se u ovdašnjem narodu još uvijek vjeruje da se "opaka zaraza prenosi rukom, kašljem, poljupcem, pa čak i boravkom u istoj prostoriji sa oboljelim".

Od prve žrtve do danas, od AIDS-a su u Bosni i Hercegovini oboljele ukupno 32 osobe, i, liječnici tvrde, sve su umrle. U poređenju sa ostatkom planete, u kome je sida samo tokom prošle godine usmrtila 2.800.000 ljudi, od čega 500.000 djece, i u kome se godišnje HIV-om zarazi i do 5.400.000 novih beznadežnih slučajeva, podaci iz BiH djeluju skoro bezazleno. Međutim, u poređenju sa podacima iz predratnog doba, kada je stopa oboljelih na 100.000 stanovnika imala četiri decimale, a prošle godine iznosila 0,17, jasno je da se i kod nas incidenca kreće uzlaznom putanjom.

Opasnost prijeti izvana Ipak, u BiH do sada nije zabilježen nijedan slučaj oboljelog djeteta, a i broj HIV-pozitivnih je relativno mali. Prema podacima Zavoda za javno zdravstvo Federacije BiH, u ovom dijelu zemlje trenutno je takvih 39, dok u drugom entitetu navodno ima blizu 200 zaraženih HIV-virusom. Nažalost, do preciznih brojki nije moguće doći, jer Zavod za zaštitu zdravlja RS-a nije spreman da takve podatke iznosi u javnost. Osim toga, broj registrovanih ne znači i tačan broj stvarno zaraženih, te se ove cifre moraju posmatrati s izvjesnom dozom skepse. Svejedno, Bosna i Hercegovina danas slovi za zemlju sa najmanje oboljelih u čitavom svijetu i ta se činjenica ne smije zanemariti.

"Zato treba neprestano raditi na zdravstvenom prosvjećivanju građana", naglasit će u razgovoru za Dane dr. Fahrudin Kulenović, direktor Zavoda za javno zdravstvo Kantona Sarajevo, "jer je znanje o sidi najbolja borba protiv nje. Mi smo još uvijek sigurno epidemiološko područje i za sada kod nas postoji opasnost samo od unošenja HIV-virusa izvana. Stoga treba znati da se AIDS prenosi isključivo na tri načina: krvlju, seksualnim kontaktom i direktnom zarazom fetusa ukoliko je buduća majka nosilac virusa, kao i to da HIV-pozitivan nalaz ne znači obavezno i oboljenje, što znači da na HIV-zaraženu osobu ne smije pasti anatema i da ona mora biti normalno uključena u život."

Naime, praksa je potvrdila da se kod osobe inficirane HIV-om tek nakon 10 do 12 godina mogu javiti klinički znaci oboljenja, ali nauka još uvijek nije dokazala i da takva osoba po svaku cijenu mora oboljeti. Drugim riječima, nade ima sve dok virus HIV ne napadne imunološki i nervni sistem oboljelog. A posljednja dostignuća u nauci omogućila su terapiju koja, doduše, košta basnoslovno, ali pomaže. "Ona se sastoji iz primjene dva ili tri antiretroviralna medikamenta i doprinosi smanjenju broja virusa, čime se pojačava imunitet i sprečava uništavanje limfocita kod zaražene osobe, a oni su i najodgovorniji za otpornost organizma prema navedenom virusu", pojašnjava dr. Sadžida Telalbašić, šef Klinike za infektivne bolesti pri Kliničkom centru Koševo, te dodaje: "Međutim, oni služe samo da bi se život oboljelog produžio, odnosno da bi se odgodila pojava tzv. oportunističkih infekcija."

Slom imuniteta Ima ih dvanaest i predstavljaju infekcije koje normalan i zdrav organizam prevazilazi s lakoćom, dok bolesnik zaražen HIV-om protiv njih nema nikakvih šansi. Stoga osobe oboljele od side nerijetko umiru od tuberkuloze, zapaljenja pluća ili pojedinih vrsta karcinoma, pa čak i obična prehlada ili grip po njih mogu završiti kobno. Objašnjenje je naizgled jednostavno: AIDS (Acquired Immune Deficiency Syndrome) jeste kratica za sindrom stečenog nedostatka imuniteta, odnosno on predstavlja skup bolesti i infekcija koje slabe imunološki sistem oboljelog do tačke na kojoj se tijelo više ne može braniti. U rizične grupe spadaju narkomani, homoseksualci, biseksualci i prostitutke, kao i osobe koje su bile u spolnom kontaktu sa ovim kategorijama stanovništva. Propratna oboljenja koja se uz nju javljaju obično uzrokuju i pojavu cisti na plućima, sljepilo, poremećaj nervnog sistema, infekcije jetre, usta, jednjaka i želuca, upalu moždanog tkiva… Vremenom se javlja umor, dugotrajan i iscrpljujući kašalj, poremećaj metabolizma i učestali proljevi, gubitak apetita i naglo smanjenje tjelesne težine, gubitak kose i zuba, otiču limfne žlijezde, noge i ruke, dok po koži izbijaju crvene mrlje i izbočine. Smrt je bolna i teška, i uvijek sigurna.

Tragedija Južne Afrike Od kada se prvi put pojavila, a bilo je to 1981. godine u Sjedinjenim Američkim Državama, sida je usmrtila blizu 19.000.000 ljudi, od čega 7.700.000 žena i 3.800.000 djece. Ipak, novootkriveni lijekovi doprinijeli su da se, recimo, u SAD-u incidenca, koja je '92. iznosila 12,6 oboljelih na 100.000 stanovnika, posljednjih godina skoro tri puta umanji.

Međutim, liječnici se uglavnom slažu s tezom da danas mnogo veći problem predstavljaju žrtve AIDS-a na afričkom kontinentu, naročito u Južnoj Africi, potom narastajući broj oboljelih u Evropi, gdje prednjače Španija, Švicarska, Mađarska i Rumunija, te u bivšim zemljama Sovjetskog saveza - Rusiji i Ukrajini. Šokantno zvuče podaci da iznureno stanovništvo Južne Afrike, na koje otpada 10 posto svjetske populacije, čini čitavih 70 posto u ukupnom broju HIV-oboljelih u svijetu i nevjerovatnih 90 posto u ukupnom broju mrtvih. Ali, od AIDS-a umire i stanovništvo Angole, Etiopije, Gane, Kenije, Mozambika, Namibije, Ugande, Senegala, Zambije… Američki Worldwatch institut nedavno je objavio porazne rezultate svog istraživanja: svakog dana od side umre 6.000 Afrikanaca, a zarazi se još 11.000 novih. Stoga je ovaj problem odavno prekoračio granice kontinenta i udružio brojne svjetske zdravstvene organizacije u borbi protiv bezgranične epidemije među afričkim žiteljima, kao i brojne pojedince koji su u tome spremni dati lični dorinos. Posljednji primjer tiče se američke pjevačice Mary J. Blige, koja je 27. oktobra donirala ček od 250.000 dolara za borbu protiv AIDS-a u Južnoj Africi.

Međutim, bez obzira na milione unesrećenih Afrikanaca, naučnici predviđaju da će početkom novog milenija najveći porast oboljelih imati Rusija. Krajem prošle godine tamo je registrovano 130.000 HIV-bolesnika, no opšte stanje bijede, droge i prostitucije Rusiju već sada svrstava na vrh svjetske liste zaraženih. Stoga je u borbu protiv AIDS-a u ovoj zemlji Svjetska banka nedavno uložila 150 miliona dolara. Slična je priča i sa ostalim bivšim socijalističkim zemljama: Rumunija i Mađarska su već ubrajaju u "zone opasne krvi", Ukrajina također.

Bjegunac iz epruvete Ne treba mnogo pameti da bi se shvatilo da od tih "zona" i Bosni prijeti opasnost, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog sumnjivih djelatnosti brojnih Ukrajinki i Rumunki po noćnim barovima diljem zemlje. Zato nije naodmet naglasiti i da se sida nekada širila znatno sporije nego danas. Prvih se godina, da bi se dobila realna cifra zaraženih, broj oboljelih množio sa pet, potom sa deset, danas se već množi sa pedeset, a istraživanja kazuju da će se vrlo skoro množiti sa sto. Dakle, to još jednom potvrđuje da se o sidi, i poslije gotovo dvije decenije, zna vrlo malo. "To je stoga što HIV-virus mutira i ima vrlo različite simptome", kaže dr. Kulenović i pesimistično prognozira: "Pronalazaču vakcine ostavljeni su milioni dolara, ali ja vjerujem da ona ni u deset narednih godina neće biti pronađena."

Kao što još uvijek nije pronađen ni posve efikasan lijek i kao što se ni danas ne zna odakle je zapravo virus došao: da li je uistinu nastao u pustarama Afrike ili je nekome, slučajno ili ne, utekao iz epruvete?

Slavni i AIDS

Kada je početkom osamdesetih Hollywoodom prostrujala vijest da je slavni Rock Hudson zaražen sidom, malo je ko bio spreman povjerovati u to. Tek je njegova smrt 1985. godine razbila dileme Hudsonovih obožavatelja, suočivši ih sa činjenicom da je čuveni glumac ostavio iza sebe i pozamašan dolarski ulog za borbu protiv opake bolesti. Dirnuta njegovom tragedijom, holivudska glumica Elizabeth Taylor je potom osnovala zakladu u iste svrhe i danas se smatra jednim od najglasnijih boraca protiv AIDS-a. Godine 1991. Hudsonova sudbina zadesila je i Freddiea Mercuryja, lidera rock grupe Queen, a desetak mjeseci ranije i američkog režisera Billa Sherwooda. Svjestan vlastitog oboljenja, Sherwood je 1986. snimio svoj prvi i posljednji igrani film - Parting Glances (Pogled na rastanku), čudesnu biografsku ljubavnu priču između homoseksualca koji umire od AIDS-a i njegovog prijatelja heteroseksualca, dodijelivši glavnu ulogu do tada anonimnom Steveu Buscemiju. Danas se ovaj film, uz Friedkinov Cruising (Gluvarenje), smatra pionirskim pokušajem da se o homoseksualnosti i AIDS-u progovori otvoreno i bez zadrške. Posljednja u nizu tragedija slavnih dogodila se 29. februara ove godine, kada je od iste bolesti preminula i popularna izraelska pjevačica Ofra Haza.