a jesi li to ti, Markane, obraza ti? E, ljudi, što volim vidjeti poštena čovjeka: isto kao da sam pred ogledalom! Pa kako je, može li se? Nemoj tako, jebem mu tahtu! Nikad ne reci da nisi dobro. I ja sam dopodne hafifan, popodne stutmušen, kakav ću drugo i biti na ovom kijametu, ali vazda kažem da sam dobro. Tako me moj rahmetli dedo učio: sokoliću, treba svakome reć da si dobro. Tijem ćeš obradovat prijatelja, a ožalostit dušmanina, veli.

Ima, ima u nas vode, dašta. I, veliš, čekao si na Bistriku - jali vodu, jali granatu, pa šta prvo ufatiš? Bezbeli da je zavrću četnici, ne bi se ni zvali četnici da je ne zavrću, ali sve mi se čini da ni našima nije mahane! E nek si ga doveo, Taibe, baš si me obradovao. A ovo je moj buraz. Jedini Sarajlija kome je granata glavu spasila. Devedeset i treće, zveknula jedna u blizini, i moj buraz iziđe napolje, da vidi gdje je pala i šta je razlupala. Nedugo iza toga, ljuljne i druga, i to u njegovu avliju, dođi da ti pokažem. Evo, pogledaj, još se tragovi vide. Ljuljne i skroz uništi evo ovu sobu gdje je, malo prije toga, sjedio moj buraz. I bila bi mu dženaza da ga radoznalost nije izvela vani. Buraz bi sjedio kraj prozora, evo baš ovdje, i bio bi izrešetan kao barjak.

Kako je Markovica? A djeca kako su ti? Pa dobro, kako ti je to jedno, kad nije Bog dao više? Je li muško ili žensko? Ti bi, možebiti, kao Crnogorac više volio da je muško, ali kad imaš jedno, bolje je da ti je žensko. U starosti, šćer će te bolje pripaziti, uvijek je bilo tako, muška djeca, kad porastu, znaju samo za sebe, i duša im je svoga roditelja smjestiti u starački dom.

Pametno ti je ispalo (da đavo ne čuje!) što ih nisi poslao gdje vani. Danas ti bosanski brakovi pucaju kao ledenice. Ono jest, razumijem te ja odlično, ovi pokolji djece, ovo živ rob nije upamtio, ovo da djecu na trešnjama ubijaju, kakav je to ljudski soj, koji je to mozak, Markane, znaš li mi reći? Kad bi mi pao u šake jedan od ovih što pucaju u djecu majkama u naramku, znaš li šta bih mu kazao? Izvini, kao brat, ali ćeš morati da pričekaš, trebaće mi bar tri dana dok smislim kojom ću te mukom umoriti! Ali, opet, tvoje ti je dijete pred očima, a da ti je negdje napolju, ne bi mogao zaspati od brige šta je s njime.

Zavrću četnici, Markane, i zrak bi nam zavrnuli da mogu, ali sve mi se čini da ni ovima našima nije maslo za ramazana. Jednom sam sreo jednu nanu, došla s kanisterima na česmu kod Begove džamije. A česma suha. Znaš li šta mi veli? "Devedeset godina, sine, na ovoj česmi voda nije presušila. A sad je nejma. To što nas muči tuđin, to nekako i mogu razumjet. Ali da svoj muči svoga, to ne more nikako u ovu moju sijedu glavu." Znamo ti i mi svakakvi biti, moj Markane, šuti, bolje ti je što nas ne znaš. Eto, sad te svi hvale, a kad bi otišao vani, znaš li šta bi moje balije rekli? "Četnik je ono, bolan, vazda bio, znali smo to od prvog dana!" Ti mi sad, Markane, ličiš - kako da ti rečem? Ti si sad ostao ni tamo ni ovamo, isto kao jedan Idriz-hodža iz priče moje rahmetli nane:

Na onome svijetu ima drvo Ar-širahman. Pod njime sjedi Idriz-hodža i šije odijela za pravednike, za rano umrlu djecu, za majke umrle na porodu. Idriz-hodža je bio predviđen za dženeta. I razgledao ljepotu onoliku, i divio se božijoj premudrosti. Onda mu proradio mrmak: hoće da vidi i džehenem. I dobije teskeru da može džehenem posjetiti! I prišao jednoj prslini i zagledao unutra i vidio oko suvaldžije. To ti je - istražni sudac. Imaju tamo dvojica, zovu se Munkir i Nekir, njih ti Bog prve noći kad legneš u kabur pošalje da te ispituju za tvoje grijehove. Vidio oko jednoga od tih suvaldžija, veliko kao sav ovaj naš dunjaluk, i još se više zadivio božijoj premudrosti. I vratio se natrag. Ali mu sad oni na dženetskoj kapiji vele: e Boga mi ne može! Ko jednom iziđe iz dženeta više mu unutra povratka nema, takav je propis! I tako Idriz-hodža ostao, kao to ti, ni tamo ni ovamo. I stavilo ga pod drvo Arširahman da sjedi tu i šije odijela za pravednike, za rano umrlu djecu, za majke umrle na porodu. A na tome drvetu ima listova koliko je živih duša na dunjaluku. Kad ko ovamo umre, sa toga drveta se otkine jedna liska. Kad se ko ovamo rodi, na tome drvetu je jedna liska više. I zato, kad ti se štucne, učila me nana, vazda treba kazati "šućur Alahu", a to znači - hvala Bogu. Jer zna se desiti da ona otkinuta liska u padu udari u tvoju lisku, udari i drmne je, i tada se tebi ovamo štucne. I zato treba zahvaliti Bogu, jer se moglo desiti da tuđa liska otkine onu tvoju!

Moj komšija ima na stanu američkoga novinara. Fin čovjek. Umije po naški. Rekao sam mu da znam jednoga Crnogorca, s njime ti popričaj, prijatelju, neka ti on kaže kako je ovdje, ako se bojiš muslimanske propagande. Dovešću ti ga, Markane, da s njime promuhabetiš koju. Odvešću te, velim ja tome novinaru li, špijunu li, bog zna, nisam ga pitao, odvešću te kod jednoga književnika, kod jednoga Crnogorca koga poštuju Ujedinjene nacije! A i on bi tebi, Markane, mogao biti od koristi, svakakvih priča čovjek zna, motao se svud po Bosni. Bio u Zenici. Tamo umproforci napravili bazu blizu koje je bila kuća gdje je živjelo dvoje starih. I zovnuli oni, jednom, trojicu umproforaca na kahvu. Stara nalila četiri fildžana, ali svome starome fildžan prepunila. Sagne se stari da otpije malo kahve, a ona trojica umproforaca, iza toga, sagnu se za njime, da i oni otpiju po srkljaj kahve. A šta ćeš, mislili ljudi: među divljacima smo što kahvu piju bez ruku, treba poštovati njihov adet, da im se ne zamjerimo!

A prije neki dan, veli mi Velid: sjetio sam se zašto je ona moja otišla u Španiju. I priča kako je, pred ovaj rat, jaranica gospođe Velidove provela ljetovanje negdje u Španiji, i "sprovodila" ljubav sa jednim Baskijcem. A ujutro bi bila toliko slomljena od noćne uživancije da su joj, za doručkom, viljuška i nož iz ruku ispadali. Stoposto, veli mi Velid, moja je hanuma spičila u Barcelonu da traži onoga Baskijca!

Moja je u Njemačkoj. To mi je druga po redu. Prvu mi je ženu - rak raznio. A onda se ja, budala, slakomio da uzmem pomlado. "Je li ti to unuka?" - pitali su me alčaci kad me s njom vide na ulici. Pa računam ovako: mogla je u Njemačkoj, bez onoga, mjesec ili dva sastaviti. Možda i pola godine. A možda nije ni heftu. Gore su, jadan, oko nje sve naši muškarci. Ništa ne rade. Ne brinu o hljebu. Ni o vodi. Ni o drvima. Ni o struji. Za Bosnom se ne sjekiraju, ne boj se. To je pobjeglo gdje će mu dupetu biti bolje. I šta ih briga što je klanica ovdje. Dokoni. Odmorni. Siti. Gasiti. I jedina im je briga - gdje će šta poklopiti!

A znaš li ovaj vic: Mujo se vraća, nakon 20 dana, sa položaja na Igmanu, i zatiče Sulju sa Fatom u krevetu. Krepan od umora, kaljav do zavrat, skida ranac sa sebe, pa kaže: "Bolan, Suljo, kako te nije stid? Pa jesmo li zajedno išli u Osnovnu školu 'S. S. Kranjčević'? Pa jesmo li zajedno ganjali koke po Makarskoj? Pa sjeti se kako umalo skupa ne zijanismo glave na Pofalićima? I ne jebi, matere ti, dok pričam!"

A Nora Zlatanova sedmoro okucila. Ma znaš kakvi su? Med božji! Već je troje prodao. Pa mu došao novi kupac da vidi robu. I veli Zlatanu: "Ih, ovo su ti mješanci!" "Mješanci, pa šta?", kaže njemu Zlatan. "Ne voliš mješance? Ganjaš čistu naciju? Ko Karadžić? Ko Latić?"

Doviđenja, i živio mi sto godina. A šćer ne puštaj vani. Nek plače, baštebriga, ti je ne puštaj iz kuće. Kaži joj: "Bolje je da ti, sine, plačeš zbog mene, nego ja zbog tebe." I znaj: kad odem u Hag da svjedočim, čim ugledam onoga tvoga Durmitorca sa šopom ko Trebević, dreknuću policajcima: "Držite me, ljudi! Ne dajte mi da ga udavim! Ne dajte da okaljam ove moje poštene ruke!"

Arhiva Dani
183