amislite da ste stranac,
koji, nastojeći se bolje uputiti u složena pitanja identiteta
(jezika, naroda, kultura...) u Bosni i Hercegovini, naiđe
u mnogohvaljenoj, s najslužbenijega mjesta preporučenoj knjizi
na informaciju da je pjesmu Emina Aleksa Šantić,
"veliki srpski pjesnik iz Bosne i Hercegovine, napisao
na čistom bosanskome jeziku". Kako biste tu rečenicu
razumjeli, vodeći se njezinom vlastitom logikom? Jedino tako
da je veliki srpski pjesnik iz ove rečenice inače pisao
na nekom drugom jeziku, vjerojatno srpskom kad je već srpski
pjesnik, k tomu još i veliki, a samo ovu pjesmu na čistom
bosanskome, kao nekakav eksperiment? Dosljedno i logično,
morali biste zaključiti da imate posla s nekim čudnim bilingvalnim
pjesnikom i s dva čudna različita jezika.
Nasuprot tom imaginarnom
strancu, i nasuprot unutarnjoj intenciji citirane rečenice,
svako naše načitanije dijete zna da je Šantićev pjesnički
svijet integralno jednojezičan, a da je Emina i jezično
i mentalitetno upravo amblematsko djelce cijeloga njegova
opusa. Očevidno, neki se vražji nesporazum zalegao u tvrdnji
o velikom srpskom pjesniku iz Bosne i Hercegovine,
i njegovoj pjesmi na čistom bosanskome jeziku.
Knjiga o kojoj je riječ
nije bilo kakva knjiga "s ulice". To je Gramatika
bosanskoga jezika (Dževad Jahić, Senahid Halilović,
Ismail Palić), a čim se pojavila, pripisana su joj
gotovo čudotvorna kulturno--nacionalna svojstva. U novinskim
anketama o najvažnijemu događaju godine moglo se je čak pročitati
da je Jahić-Halilović-Palićeva Gramatika neka vrst
bošnjačke svete knjige, "knjige na kojoj ćemo od sada
graditi našu državu" - kako se je doslovno izrazio jedan
visoki državni funkcioner i znanstveni radnik.
Za takvo priprosto shvaćanje
i političku upotrebu jezika i jezične znanosti, ova
knjiga pruža mnogo materijala. Najtransparentniji je u onome
njezinu dijelu koji se bavi historijom bosanskoga književnog
jezika. Kao po pravilu, jer to uvijek ide jedno uz drugo k'o
šipka uz bubanj, osim što je politički tendenciozan, taj dio
knjige je i znanstveno nebranjiv. Sve to počiva na jednoj
premisi, koja s jezikom gotovo da i nema veze, ali je do otrcanosti
tipična za sve nascentne i neiživljene nacionalizme. Ukratko,
i od prve polovice Devetnaestoga stoljeća hiljadu i jedan
put viđeno: nacionalitet ne valja ako ne može biti dokazan
jezikom, čistim-samo-svojim jezikom, nacionalitet mora imati
idealni, takoreći genetski garantiran kontinuitet od "zlatnoga
doba" imaginarnih prapredaka i pradržave, svi eventualni
drugi, koji su s nama dijelili proces i sudjelovali
u njemu, trebaju barem naknadnom interpretacijom biti
ili isključeni, ili temeljito marginalizirani.
Tako je i moglo doći do
groteske sa Šantićem. U znanstveno ubogoj a "patriotski"
pregrijanoj imaginaciji respektivnoga autora Gramatike,
pisati čistim bosanskim jezikom može samo čisti Bošnjak,
čiji je to nacionalni jezik (kako proizlazi iz cijele knjige,
ali i kako se izrijekom tvrdi u jezično-ideološkoj definiciji),
a nekomu drugome iz Bosne i Hercegovine to se samo
može omaknuti, i to je onda predmetom trajnoga divljenja i
iščuđavanja. Baka-baka: veliki srpski pjesnik iz Bosne i Hercegovine,
a ispjevao pjesmu na čistom bosanskome jeziku!
Odnijelo bi premnogo prostora,
i još više enervantnoga i zapravo besmislenoga ukazivanja
na elementarne propuste, ignoranciju, nesvjesno neznanje ili
svjesno prešućivanje, kada bi se sistematski i taksativno
poredalo sve što je u historijskom dijelu Gramatike
neodrživo i netočno. Zato ću se ograničiti na nekoliko najflagrantnijih
momenata, samo za ilustraciju.
Kakvoga smisla danas ima
u ozbiljnom bosanističkom diskursu operirati s bogumilstvom,
nakon što je u kritičkoj historiografiji temeljito odbačen
spomenuti pojam i termin, kao naknadni ideološki konstrukt,
a potpuno osporena heretička priroda Crkve bosanske! Na stranicama
Gramatike govori se o srednjovjekovnim "bogomilskim
rukopisima", o "bogomilskoj zapadnoj štokavštini"
(!), o "bogomilima" tako često i neupitno, i tako
prisno-familijarno, kao da su evo sad bili na kafi s autorima!
I prije kapitalne, univerzalno
protunacionalističke knjige Srećka Džaje o konfesionalnoj
i nacionalnoj historiji Bosne (indikativno sasvim zatajene
u bosanskohercegovačkoj javnosti), mnogi su ozbiljni autori
kritički pretresali pitanje islamizacije i porijekla bosanskoga
stanovništva (Nedim Filipović, naprimjer, da druge
ne spominjem). Tko god je bacio pogled na te knjige i radove,
zna da tvrdnje autora Gramatike o "bogomilsko-islamskim
duhovnim korijenima" i o "islamiziranom zapadnoštokavskom
bogomilskom stanovništvu" u znanstvenom pogledu predstavljaju
čiste besmislice. Ali je isto tako jasno da njima znanstvenost
i nije na umu, nego aktualna nacionalno-ideološka agitacija
na temu: čija je Bosna, tko je u njoj "svoj na svome"...
Epohalna viševjekovna djelatnost
bosanskih franjevačkih pisaca u predvukovskom procesu jezične,
grafijske i pravopisne standardizacije, o kojoj s jednakim
ocjenama govore svi najuvaženiji slavisti, stari i moderni,
u dijelu o historiji književnog jezika u našoj Gramatici
ima - nekoliko šturih redaka! Tako i mora biti kad se cijela
koncepcija bosanskoga jezika postupkom krajnjega nasilja
nad cjelokupnom njegovom i našom poviješću stisne u suženu,
netrpeljivu ideološku definiciju nacionalnoga jezika Bošnjaka-muslimana.
Govoreći baš o doprinosu
bosanskih franjevaca standardizaciji jezika na golemomu području
Bosne, Hercegovine, Dalmacije, Slavonije, Vojvodine, Južne
Ugarske (još u vrijeme Bosanskoga i Budimskoga pašaluka, ali
i kasnije, nakon povlačenja Turske u granice južno od Save
i Dunava), Radoslav Katičić, naprimjer, predlaže sasvim
drukčije, dijalektično stanovište. Njemu je naime jasno da
se njihova "pripadnost hrvatskoj i pripadnost bosanskoj
kulturnoj i jezičnoj povijesti međusobno niukoliko ne isključuju.
Na osebujnom bosanskom tlu našlo se više nacionalnih kultura
povezano u svojevrsnu zajednicu, pa tamo svaka kulturna pojava
pripada i toj zajednici i svojoj nacionalnoj kulturi. Što
se dakle jedan, i to važan dio povijesti hrvatskog jezika
odvija i u Bosni, ne mijenja ništa na posebnu položaju što
ga bosanskohercegovačko područje ima u jezičnom i u svakom
drugom pogledu. A stari katolički bosanski pisci, o kojima
je ovdje riječ, i njihov jezik mogu se s podjednakim pravom
promatrati s dva gledišta: s hrvatskoga i bosanskoga. Potpuno
se pak mogu razumjeti samo s obojih."
Povijest bosanskoga (književnog)
jezika proces je i fenomen izuzetno složen, pun meandara i
rukavaca među sobom manje ili više povezanih, k tomu potpuno
neodvojiv od svojega šireg južnoslavenskog jezičnog i kulturnopovijesnog
konteksta, pa se bez ikakve diplomacije i izmotavanja mora
reći: onaj tko tu povijest bude učio po novoj Gramatici
bosanskoga jezika, i uzvjeruje joj, bit će žrtvom jednoga
depresivno skučenoga, autističnog osiromašenja i intelektualnoga
samoosakaćenja. Bojat se je - riječ je o cijelim generacijama.
Arhiva Dani
183
|
