DANI: Da li je Nermin Tulić ikada mogao i pomisliti kako će postati najuspješnijim sarajevskim pozorišnim direktorom?

TULIĆ: Nije uopće teško biti bolji od Narodnog pozorišta ili Kamernog teatra. Da je meni onih 50.000 mjesečno, koliko je njima dato za produkciju a oni to strovalili u plate, ja bih ovdje čuda pravio. Ovako, svaku marku vagam, dobijem na mostu, izgubim na ćupriji. Ovdje nema dramaturga, operativnog i tehničkog direktora, i ja se bavim pitanjima treba li nam pet kubika daske ili kila eksera. Sve ja to moram potpisati, iako pojma nemam koliko je to zapravo. Idem na foru: nemoj pet kubika, kupi tri, jer lakše je dodati i dokupiti nego bacati ili da se nosi kući. Ovdje, zapravo, sve počiva na otvorenosti pozorišta prema mladim ljudima, novim idejama. Šta će mi Gojer da mi režira kada ima toliko mladih ljudi. Pa šta ako neko od njih i pogriješi, on ima pravo na tu grešku. Pa i ja sam nekada bio mlad i nisam ni ja bio Lawrence Olivier na prvoj predstavi, i meni je neko dao šansu. Sulejman Kupusović bi, kad bi mogao, režirao svaku predstavu i niko od njega ne bi mogao režirati, a i njemu je neko dao šansu kad je završio akademiju. Što se tiče mog direktorovanja, ja sam zapravo puno stvari naučio slušajući Zorana Zoranovića, čuvenog direktora tuzlanskog pozorišta, ne znajući da ću biti direktor, niti mi je takva mogućnost padala na pamet. Pa kao da je to nešto zanimljivo; to je samo belaj. Moja plata je veća od glumačke za 85 KM, a da ne govorim o živcima koje gubim i odgovornosti koju ovako imam. Nije se niti jedan glumac zamjerio ni ministru, ni ovome, ni onome, već ja. Ali nema veze, najlakše se prepustiti bujici, slijegati ramenima i otići deset dana na službeni put pa se malo izvući dok se neke stvari ne slegnu. Ja tako ne mogu funkcionirati.

DANI: Zato je, valjda, i Pozorište mladih nakon 50 godina konačno priznato, ne samo kao važna kuća već i kao najrelevantnije ovdašnje pozorište?

TULIĆ:Stalno ponavljam da je za mene najveći uspjeh to što je ovo pozorište opstalo, jer ga nikada nisu voljeli a ni cijenili ljudi koji su davali novac za njega. Uostalom, u monografiji izdatoj povodom 25 godina Pozorišta mladih piše ta ista rečenica. Obilježavanje jubileja počeli smo s Kekecom, a 23. je bila i ta svečanost za koju svi kažu da je bilo lijepo i krasno. Ima, naravno, i nezadovoljnih, ali takvih bude i na dodjeli Oscara. Ne može se svakome ugoditi. Elem, dodijeljene su plakete za doprinos u radu Pozorišta u tih 50 godina, bio je i lijep koktel koji nije puno koštao, a godinu ćemo završiti premijerom predstave prema tekstu Ismeta Bekrića Kad se ženi kralj Vrdalj, koju režira Aleš Kurt, i to jedva čekam. Također, ovu godinu ćemo završiti onako kako smo se dogovorili sa resornim ministarstvom: odigrali smo preko 100 repriza i, što je najvažnije, nismo u minusu. Čak smo nešto i uložili: napravili smo novi plafon u foajeu, nabavili smo nekih uređaja... Ljudi su nam izlazili u susret omogućivši, naprimjer, jeftinije štampanje i tome slično. Nisu nam se, međutim, odazvale mnoge bogate i jake firme u Sarajevu, sem jedne - iz koje su nam se javili i zamolili da ih javno ne spominjemo, da im se ne natovare na vrat. Moram reći još da ovo pozorište nikada nije bilo mezimac medija, valjda zato što se svi vole slikati u Narodnom ili Kamernom, ili što je mnoge sramota priznati da su ovdje možda gubili rukavice, šalove, upiškili se u sali... Sada se, izgleda, sve mijenja, i zaista sam iznenađen medijskom pažnjom prema našem jubileju.

DANI: Da li bi metode koje prakticirate bilo moguće primijeniti u Narodnom pozorištu, odnosno kako spasiti tu kuću, ako je to uopće više moguće?

TULIĆ: Jedini spas za Narodno pozorište je novi upravnik, čovjek koji ne mora znati ništa o tome, ali mora imati autoritet i mogućnost da sam postavi direktora Opere, Baleta, Tehnike, Drame... A ne kao do sada: postave čovjeka i onda mu drugi postavljaju direktore. Još važnije od toga je ono što stalno govorim: Vijeće ministara mora imati Ministarstvo kulture i sporta, jer, evo, ni u sportu se razni predstavnici ne mogu dogovoriti ni oko čega. Dakle, stvar valja riješiti dekretom, a ne da se, recimo, Pušina dogovara sa nekim, a svak' vodi vodu na svoj mlin. Tako i u kulturi - Narodno pozorište treba da bude na jaslama države kao vrhovno Narodno pozorište BiH, ali narodno u smislu sva tri naroda. Srozavanje Narodnog pozorišta je počelo onog trenutka kad je ono stavljeno na jasle Kantona, što je možda bilo dobro zato što je tada Kanton imao najviše novca. Tek kada Narodno pozorište postane opet ono što je bilo, onda će upravnik Narodnog pozorišta biti jedno sjajno zanimanje, kakvo je bilo prije deset, petnaest ili u ovih osamdeset godina. Ovo sadašnje stanje je dostizanje dna! Ja neću ulaziti u ljudske razloge, nije to moje kao direktora ovog pozorišta, jer ja ipak najviše brinem brigu o svom teatru, ali mi je žao što se ovo dešava. Nije bitno je l' mi neko simpatičan ili nesimpatičan, da li volim ili ne volim nekoga u Narodnom pozorištu. Ja sam četrdest godina sa svog balkona gledao Narodno pozorište, i da nisam nikad ušao u njega, morao sam ga zavoljeti. Ne stajem ni na čiju stranu, ali mislim da se sve može riješiti ako ljudi sjednu, razgovaraju, pa ako treba, da se i pobiju, jer poslije će se zagrliti, popit' kafu ili se napit' i sve riješiti. Također, neophodno je da se pozorišta, i Narodno, i još neka, riješe politike. Stranke koje su ušle u pozorišta su ih i uništile.

DANI: Nije li iluzorno očekivati da kulturnu politiku na nivou države rješavaju oni ljudi koji ne mogu riješiti niti jednu drugu stvar?

TULIĆ: To se, bez obzira, mora rješavati na tom nivou. Mora postojati državno narodno pozorište, a neka postoje i pozorišta u Banjoj Luci, zapadnom Mostaru, nemam ja ništa protiv Hrvatskog narodnog kazališta Mostar. Mi, međutim, sada imamo u Zenici Bosansko narodno pozorište, pa Narodno pozorište u Tuzli, sutra će možda biti i u Bihaću, i šta je to? Zna se šta je francuski Nacionalni teatar ili engleski Kraljevski teatar. Kod nas i svaka selendra ima bosanski kulturni centar. Kakav je to bosanski kulturni centar ako u njemu, kao u ovom sarajevskom, igraju Audiciju i nekakve poluidiotske predstave iz Amerike ili Crne Gore? To su debilne predstave. Ja sasvim slučajno stanujem prekoputa BKC-a i znam kad se ta zgrada obnavljala. Nju je Jevrejska zajednica poklonila gradu za kulturne manifestacije, a otvorena je kongresom samoupravljača!?

DANI: Ima li kvalitativne razlike između tih petparačkih predstava koje stižu iz Amerike i Crne Gore i ovdašnjih produkcija koje su obilježene niskim ukusom?

TULIĆ: Moram priznati da vrlo rijetko idem u pozorište, jer obično načujem kakva će koja predstava biti. I pod uslovom da bi mi se neka predstava svidjela, valja reći da imam ozbiljan problem jer se ne mogu izvući polako iz sale a da me neko ne vidi i ne čuje. Ne volim da budem maltretiran, a dajem za pravo publici koja, kad joj se predstava ne sviđa, lijepo i tiho izađe i ne uznemirava čitavu salu. Dok ja izlazim, čuje se škripa. Šta ću, takav mi grah pao u životu. O tim predstavama znam gotovo sve jer čitam novine, a i prijatelji ili neprijatelji takvih produkcija mi ispričaju detalje. Ja sam protiv predstava koje se prave po svaku cijenu i bit ću takav dok sam živ. Ako pokušam dovesti vodu na svoj mlin i reći da je situacija u ovom teatru bolja pa ga eto svi hvale, glavni razlog za to bi bilo to što nema tih neukusnih "predstava". Te predstave iz Amerike ili Crne Gore me uopšte ne zanimaju; kad bih mogao, preskočio bih njihove najave u novinama ili na televiziji jer mi se to sve gadi. U Podgorici se ovih dana igra Derviš i smrt, predstava u kojoj ja igram, ali sam odbio da idem. Za mene je to crna rupa dok sam živ, i u Crnoj Gori i Srbiji se mogu desiti sve promjene svijeta, ali ja mislim da imam pravo na to jer sjedim u invalidskim kolicima dok razgovaramo. Ako za to treba da odgovaram, spreman sam: fotelju koju sam donio za ovaj sto u pozorištu ću i odnijeti. Sve te predstave koje trenutno dolaze iz Crne Gore i Srbije traže prolaz za Evropu. Podgorica u Evropu ne može preko Beograda. Meni je ta stvar duboko nemoralna, i neka ugošćuju sva pozorišta iz BiH, ali neće Pozorište mladih, jer ne želim da me neko ugosti samo zato da bih uzvratio posjetu. I zato ja ne mogu porediti Hanku ili Bosansku podvalu - moram opet reći da ni jednu od njih nisam gledao - s gostovanjima iz Srbije i Crne Gore, jer razmišljam da su te predstave koje su pravljene ovdje moje, pa kakve su da su.

DANI: Ako smo dobro razumjeli, vrata Pozorišta mladih su zatvorena za ljude koji su izabrali da napuste Sarajevo ili BiH i da jedan dio svog života provedu na pogrešnoj strani historije?

TULIĆ: Da! Na proslavi 50. godišnjice pozorišta dodijeljene su 23 plakete ljudima koji su odbranili ovo pozorište. To su ljudi koji su od 6. aprila 1992. do zadnjega dana rata ovdje bili zaposleni, a neki od njih su s puškom u ruci stali da brane sve ovo. Među tim plaketama je i pet posthumnih. Mnogi su mi zamjerili rečenicu koju sam rekao na otvaranju svečanosti a koja glasi da ja ne mogu zaboraviti branioce Sarajeva, jer da nije bilo njih, historija ovog pozorišta bi se zaustavila na brojci 42. Bez njih ljudi koji se vraćaju u Sarajevo ne bi imali gdje doći. I ne brine me to što sam jedan od rijetkih koji to ispoljavaju. Ja ne generalizujem, nisam to činio ni kad sam 1992. ležao i nije se znalo hoću li ostati živ, samo govorim kako se osjećam.

DANI: Da li biste pristali igrati u Banjoj Luci?

TULIĆ: Banjoj Luci?! Kad je Atelje 212 prvi put dolazio u Sarajevo, tadašnji kulturni ataše švicarske ambasade W.A. Brulhart je htio da gostuju ovdje. Rekao sam da nema govora i da mi prvo treba da gostujemo u zapadnom Mostaru pa da oni dođu nama. Nakon toga mi u Banju Luku, pa onda Banja Luka u goste nama. Poslije toga se on više nije pojavljivao, a Atelje je imao predstavu u Kamernom teatru. Rekao sam da Pozorište mladih treba otići, a za mene je još uvijek rano. Kad idem automobilom za Bihać, mene kod panoa na kojem piše Dobro došli u RS zabole noge i bole me sve do Ključa. I kad se vraćam, kod Ključa me zabole noge i bole me sve do CD shopova na entitetskoj granici. To su fantomski bolovi jer ja nemam noge, ali za mene je rano i ne bih bio u Banjoj Luci na tabletama protiv bolova.

DANI: Postoji jedan tekst rahmetli Alije Isakovića objavljen 1993. godine u kojem se spominje "prosvijećeni apsolutizam". Je li se moglo učiniti nešto kad je u pitanju elementarno dostojanstvo koje ne bi dozvolilo olako trgovanje, barem kad je stradanje Sarajeva u pitanju?

TULIĆ: Spadam u ljude koji su voljeli Aliju. On i ja smo nekako u isto, najteže vrijeme došli na čelo dva pozorišta, on Narodnog, ja Pozorišta mladih. Često je znao doći ovdje i zapalili bismo skupa neku cigaretu. Iz poštovanja prema njemu moram reći da ni izbliza nisam format kakav je on bio, ali i danas mislim da bismo morali odrediti neke norme. Meni je teatar najbliži, ali u kulturi i umjetnosti općenito treba napraviti neki sabor, koji se ne mora tako zvati, ali bilo bi dobro da neki pametni ljudi sjednu i naprave plan za narednih pet godina, da znamo šta su nam prioriteti. Nisam ideolog, više sam čovjek od operativnog djelovanja, ali krajnji je čas da se neke stvari riješe. U pozorištu je užas, čemu doprinose i novine. Vi kad se nekoga dočepate, vi ga ne puštate. Nije bolje ni među piscima, ni među slikarima, samo oni nekako zataškaju stvari i ne iznose javno kao pozorišni radnici. U ovom gradu ima toliko toga za riješiti: recimo samo to da je javna tajna da droga hara osnovnim školama i da se to zataškava. Pod hitno treba oformiti neko tijelo koje će pokrenuti rješenja za vitalna pitanja. Ovo ovako ne može dugo. Kad zvona zazvone, sve će ovo puknuti i rasprsnuti se, i to bi mi bilo strašno žao. Vidim da je situacija alarmantna i po tome da nezadovoljstvu pojedinaca nema kraja. Nisu to više ona kreativna nezadovoljstva, jer dugo nisam sreo umjetnika koji kaže da je zadovoljan. Od 1992. do 1995. sam i znao sresti umjetnike zadovoljne poslom; danas skoro da ih nema. Ja sam po zanimanju glumac, sad ostavimo po strani kakav. Možda se ovo mnogima neće svidjeti, ali mislim da su glumci najviše uradili u ratu u opsadi Sarajeva. Jer, čovjek od muke pjeva, čovjek od muke sam sa sobom sjedne pa crta, a koliko ja znam istoriju pozorišta, od muke niko ne glumi, i prvi put se u Sarajevu u istoriji desilo da su ljudi od muke glumili. Kasno uvečer budan mislim da su glumci iskorišteni, da ih se u ovoj materijalnoj oskudici izmanipuliralo. Vlast ne voli glumce i tako je od antičke Grčke, i glumac je uvijek bio nešto satanizirano, "šejtan na kanafi", što bi rekli naši stari. Nasreću, ja radim u pozorištu koje redovno plaća glumce i u kojem nikada nije bilo dozvoljeno da ga se koristi ni za jednu političku opciju.

DANI: Alija je nekako prvi osjetio da stvari ne idu kako treba... Jeste li Vi imali osjećaj da će jednog dana biti ovako?

TULIĆ: Nisam, ja sam mislio da može samo bolje izaći. Nisam mogao vjerovati da će se ovo sve tako nekako slomiti; ja sam mislio da ćemo mi biti pametniji, finiji, nije pitanje više ni pozorišta, ni udruženja, ni novca, ja sam naprosto mislio da ćemo biti širi ljudi, čestitiji, pošteniji… Odjednom se sve srozalo, a ja to nisam ni naslutio. Zato je Isaković i bio veliki čovjek, i to u vremenu kad je malo velikih ljudi. Ovo su sve prolazni ljudi koji nam kroje sudbinu i možda se Alija zbog toga i povukao iz toga svega i tako naglo i umro. Moj je problem što nisam mogao vjerovati da ljudi mogu postati još gori nego što su bili; ne volim govoriti o sebi, ali ja sam imao pravo da postanem najgori na svijetu, da umirem od mržnje, ali pokušavam svaki dan da budem sve bolji i bolji. Da li uspijevam, ne znam, ne vole ni mene svi ljudi. Istina, ja volim što ima ljubomornih na mene i koji bi se mijenjali sa mnom iz razloga što to samo budala može, a ja tako vidim da sam pobijedio i uživam što barabe ružno pričaju o meni. Ipak, priznajem da sam sve umorniji kad gledam i slušam šta se dešava jer je sve to nepotrebno: ima za sve i mjesta i novca. Ponašamo se kao čopor pasa, neću ni sebe da isključim da ne uvrijedim koga, takvi smo svi postali i mene to boli i ima dosta umjetnika svih zanimanja koje također boli sve ovo što se dešava.

DANI: Ne možemo tu potpuno negirati odgovornost političkih partija, pa ni stranke koja je Vas delegirala u Kantonalnu skupštinu, Stranke demokratske akcije.

TULIĆ: Ja sam kao zastupnik uvijek razmišljao svojom glavom a ne glavom kluba poslanika ni predsjednika kluba: usprotivio sam se kad je Narodno pozorište prelazilo na budžet Kantona i jedino je moja ruka bila protiv zato što ostali koji su sjedili nisu imali pojma šta je to, kao što ni danas nemaju pojma. I neki dan sam opet rekao Mustafi Mujezinoviću da je jedan od ljudi koji je u helać uvalio kulturu Kantona, namjerno sam taj izraz upotrijebio. Ja sam se borio: nije me bilo na Baščaršijskim noćima, na Snu o Bosni i raznim drugim snovima, nije me bilo zato što sam u svom pozorištu radio svoj posao i jer hoću da ostanem čista obraza. Nikad ne bih bio ministar kulture - to je strašno, trpjeti pritiske guvernera, premijera i ostalih ministara, jer svaki vodu na svoj mlin dovodi, i koliko god mi možemo kuditi ministricu, možda nije ni ona za sve kriva. Svi su se obrušili na Esmu Hadžagić, ali nije ni njoj jednostavno. SDA ima strašne krivce: od federalnog ministra koji je gimnazijski profesor i odjednom zna najbolje sve na svijetu, a ništa nije uradio čak ni u onome što nešto zna - u obrazovanju.

DANI: Mora se priznati da ovdje i nema puno kulturnih radnika koji bi bili spremni ući u sistem i pokušati ga promijeniti. Kao što ste Vi uradili.

TULIĆ: Znaš, kad sam '96. pristao da budem na listi, znao sam da neću ništa promijeniti, ali me to interesovalo, i ne dam, bogami, obraz, niti dam da razmišljam tuđom glavom, jer ne mislim da je nečija glava u Skupštini Kantona Sarajevo pametnija od moje, uza svo uvažavanje, ali je tako. Možda neko bolje zna matematiku, pravo ili ekonomiju, ali ima stvari za koje sam se borio i izborio jer sam htio izaći čist.

DANI: Vi ste jedan od ljudi koji su prije rata činili nešto što se zvalo dobri duh Sarajeva: kako danas izgleda pogled unatrag?

TULIĆ:> Mene boli Sarajevo, od mog haustora pa nadalje. Ljudi ne znaju da je haustor avlija, a mene odatle počne boljeti… Uvijek sam volio kafanu i voljet ću je dok mognem i imadnem snage i novaca; ja sada rijetko idem u kafanu jer vidim da nema mojih ljudi. Meni se gadi jer ne mogu da gledam, kad odem sa svojom suprugom u kafanu, da jedino mi govorimo naš jezik. Nekakve bjelosvjetske džukele sjede tu sa puno para i jedu nešto prvi put u životu. Ne smeta mi što ima novih ljudi, svugdje je tako bilo poslije rata, gdje će ljudi nego u veliki grad, ali ja sam već jednom rekao: opet će jednom biti '84. u Sarajevu. Hoću li je ja doživjeti - nije bitno, neka neko doživi, ali meni smeta bahatost, smetaju mi ove međunarodne organizacije koje imaju para i vodaju naše djevojčice, a ja vidim da su to tipovi koji nigdje ne bi našli posla da nije Bosne i Ruande. Danas je jasno da je Bosna samo dobra veš-mašina za novac i ništa drugo.

DANI: U kakvoj biste predstavi voljeli igrati u Sarajevu i kako Vam je bilo igrati Mula Mustafu Bašeskiju prvi put nakon ranjavanja?

TULIĆ: Mula Mustafa Bašeskija je, mislim, najstarija predstava koja se igra u BiH. Kad sam spremao Bašeskiju, znao sam otići prekoputa Begove džamije, ondje gdje je bio njegov dućan, gdje je sad knjižara i Imaret pekara, i volio sam sjediti i šutjeti. Onda sam čitao njegov ljetopis pa su neke moje ideje prošle i kod Darka Lukića. Starim i ja, stare i ostali glumci - neće ni Mirza Tanović vječno moći igrati mladoženju, sem ako ode na zatezanje lica - a Bašeskiju bih ja mogao igrati dokle god imam snage i ne bih nikad promijenio glumce. Uskoro, u decembru, bit će stota predstava i evo poziva svima da dođu - besplatna je. Inače se moram pohvaliti: ovdje predstave imaju dug rok trajanja, neću govoriti o dječijim, koje idu po četiristo-petsto puta, pogotovo lutkarske, već o ovim ostalim predstavama. Kad sam u augustu '93. ponovo igrao Bašeskiju, svi smo plakali. To je nešto što ću pamtiti dok sam živ: prvi izlazak na scenu godinu i nešto poslije moje 120 mm granate. Možda sam tada vidio da mogu da radim, da me nije sramota, vidio sam da mi ljudi ne gledaju u noge, nego u lice. Bašeskija je ionako nešto posebno za mene: da tad nisam izašao na scenu, ne bih ni do danas.

DANI: Koga bi Tulić postavio za upravnika Narodnog pozorišta?

TULIĆ: Jedini čovjek, kad bi mene neko pitao, a neće sigurno, jeste Haris Pašović, za koga mislim da je znalac i menadžer. Međutim, Harisu Pašoviću ili bilo kom upravniku trebaju dva tjelohranitelja da ga zaštite. Haris će se naljutiti zbog ovoga, ali meni stvarno niko drugi ne pada napamet…

na vrh