U poslijeratnoj, a kaže se i postdejtonskoj, Bosni i Hercegovini se gotovo svakodnevno smjenjuju različiti vidovi dramatičnih društvenih zbivanja. Te povratnička drama, te otkrivanje masovnih grobnica, kriminal, korupcija, privođenje i kažnjavanje ratnih zločinaca, izbori… Stambena problematika je svakako jedno od najstresnijih pitanja koja održavaju kontinuitet i tako će u Bosni izgleda biti sve dok je svijeta i vijeka. U Sarajevskom kantonu, što zbog famozne Sarajevske deklaracije, što zbog specifičnog odnosa službenika uposlenih na rješavanju stambenih pitanja građana prema svom poslu, situacija je posebno usložnjena. U ovome Kantonu niko nije serbez, niko nije pošteđen maltretiranja i deložacije sve i kada vjeruje da u rukama ima argumente koji bi ga poštedjeli neugodnosti. Službenik uvijek ima argument više. Tako možeš imati sve potrebne papire, ali ako nemaš službenika, isto kao da nemaš ništa. Primjera je bezbroj. Jedan od njih je slučaj Suada Ćorića, demobilisanog borca AR BiH, Energoinvestovog radnika na čekanju, sa petočlanom porodicom smještenog u šezdesetak kvadrata Energoinvestovog stana u ulici Behdžeta Mutevelića na Grbavici.

Iako Ćorić posjeduje svu potrebnu dokumentaciju za legalan boravak u pomenutom stanu: Inicijativu od Energoinvesta, Odobrenje za useljenje, Rješenje o dodjeli stana na privremeno korištenje od Gradskog sekretarijata za stambene poslove… njegovi problemi proističu upravo zbog posjedovanja još par (zlata vrijednih) dokumenata. Jedan je Uvjerenje o činjenicama iz službene evidencije, gdje piše da se nosilac stanarskog prava nije javio za povrat stana, a drugi je da se nije ni mogao vratiti jer je umro 1995. godine i nema nasljednika, za što Ćorić posjeduje smrtovni list. Sve to govori da je stan "čist". A u tom smislu "čist" stan je u Sarajevu itekako na cijeni. Sarajevsko iskustvo kaže da u tako vrijednom stanu teško da može opstati jedan obični radnik na čekanju. To već nekoliko mjeseci, sa pet poziva u Ćemalušu 6 u Kantonalnoj upravi za stambena pitanja, Sejo Čagalj Suadu Ćoriću daje na znanje. Prema Ćorićevim saznanjima, u stan u kome sa porodicom živi rada je useliti ni jedna druga do Meliha Rašidagić, šefica odjela za stambena pitanja u Vogošći. A njemu će k'o Uprava eto naći drugi pa ako i ne bude tako "čist" pa bože moj, ipak je on samo jedan obični Energoinvestov radnik na čekanju.

U trenutku zaključenja ovog broja Suad Ćorić je dobio rješenje o izvršenju deložacije u roku od tri dana. Uprava mu je, kako je i obećala, našla alternativan smještaj nepreglednih dimenzija. Dole zemlja, gore nebo. Baš ono čemu se radnik na čekanju i mogao nadati.

Kada je prije dvije godine OSCE uveo pravilo da na izbornim listama političkih partija žene moraju činiti 30 posto među prvih deset kandidata, činilo se da će se udio ženske populacije u društvenom životu zemlje bar donekle izmijeniti. Nakon izbora 1998. godine, od 689 poslanika, koliko ih je ukupno bilo izabrano u državne, entitetske i kantonalne organe upravljanja, 129 bile su žene. Drugim riječima, one su činile nešto više od 20 posto političkog tijela, što je u odnosu na predratne godine, pa i mnoge evropske zemlje, predstavljalo znatan korak naprijed.

Izbori 2000. skalu ponovo pomjeraju unazad. Prema konačnim rezultatima OSCE-a, povjerenje glasača zadobilo je 467 muškaraca i 102 žene. Tako pripadnice nježnijeg spola u organima upravljanja trenutno zauzimaju 17,05 posto, iako čine više od 50 posto ukupne bh. populacije. Razlog nesrazmjernog učešća spolova u političkom životu BiH donekle se može tražiti i u Pravilima i propisima koje je ove godine usvojila Privremena izborna komisija, a kojima su, pored višečlanih izbornih jedinica, uvedeni i tzv. kompenzacijski mandati. Kako tvrde članovi PIK-a, to je učinjeno da bi sve političke stranke bile pravedno zastupljene u raspodjeli mandata. Znači, kompenzacijski mandati dodijeljeni su onim strankama koje su, prema obračunu glasova na nivou entiteta, nedovoljno zastupljene u Parlamentu BiH, te je nadoknađivanje glasova sa kompenzacijskih lista kumovalo ispadanju izvjesnog broja žena sa konačne liste poslanika, a koje su putem višečlanih izbornih jedinica osvojile mjesto u procesu odlučivanja.

Tako su u državni parlament ušle samo tri žene, odnosno njihovo učešće danas iznosi 7,4 posto. U Parlamentu Federacije BiH slika je nešto bolja i 24 izabrane žene čine 20,6 posto poslaničkog tijela. U Skupštini RS žene su procentualno osvojile najviše mandata, ukupno 22,08 posto. Međutim, stanje po kantonalnim skupštinama daleko odstupa od primamljivih 30 posto udjela ženske populacije. Žene su najviše mjesta izborile u Zeničko-dobojskom(11) i Sarajevskom kantonu (10). Najmanje ih je u političkom životu Srebrenice, te Posavskom, Livanjskom i Srednjobosanskom kantonu, svega tri. Glas više pripao je ženama Hercegovačko-neretvanskog i Zapadnohercegovačkog kantona, dok u Unsko-sanskom one zauzimaju pet skupštinskih mjesta.

U konačnom zbiru to je za nekoliko procenata manje u odnosu na prethodne izbore. A trebalo je, ipak, biti obratno.

Malo je ljudi kao što je bio Emir Kahrimanović. Negdje pred izbijanje posljednjeg rata trebao je braniti magisterij na Fakultetu političkih nauka, ali već tada njegov vid bio je nevid. Najbolji onkolozi kazali su da su te oči zauvijek izgubljene. Za mnoge takva dijagnoza je kraj stvarnog života i početak vegetiranja. Ali, Emir je bio drugačiji. Nakon povratka iz izbjeglištva provedenog u Njemačkoj, ovaj Kozarčanin naprosto nije htio biti beskoristan. U Lušci Palanci gdje su se smjestili prognani Prijedorčani, čekajući Dan povratka svojim kućama, učestvuje u formiranju slobodnog Radio Prijedora i tri godine sa strašću koja se rijetko sreće na ovim prostorima potpuno se posvećuje poslu. Priprema radioemisije, komentare, poziva u goste jednog malog radija najuglednije javne ličnosti BiH, piše za Prijedorsko ogledalo, za Oslobođenje, za Dane se javio sa nekoliko priloga… Prije nekoliko mjeseci vratio se u svoj Prijedor, u svoj stan, i odmah silovito, bez ikakve brige za zdravlje, nastavio raditi, raditi, raditi… Na Internetu se pojavila lijepo oblikovana strana o Prijedoru koju su dizajnirali mladi Prijedorčani negdje u tuđini, a Emir ju je popunjavao svojim tekstovima, informacijama, nadom da će u njegovom gradu biti sve više onih čiji će glas on prepoznavati kao glas prijatelja. Dvadeset i četvrtog novembra Emir Kahrimanović, nakon što se vratio sa još jednog novinarskog zadatka, spustio se u krevet, u postelju željnu njegovog godinama odsutnog duha i tijela. U šest sati tijelo je zaspalo. Samo tijelo. Duh Emira Kahrimanovića suviše je snažan za samo jedan život.

Dvadesetodnevna drama otetog Velimira Mandića, završena je u utorak uvečer u Sarajevu pošto su otmičari uhapšeni na zakazanoj primopredaji novca u hotelu Holiday Inn. Suma od pola miliona maraka, koliko su, poslije početne cijene od tri miliona, otmičari tražili od Velimirovog brata Momčila Mandića, ostala je u posjedu ovog vjerovatno najbogatijeg bosanskog Srbina nastanjenog u Beogradu. Paljansko-beogradski policajac, naftaš i bankar, Mandić, koji je svojim profesijama zadao sveto trojstvo srpskobosanskih tajkuna 90-ih, ostat će u ovoj aferi upamćen po još nečemu. Naime, otmica njegovog brata 7. novembra u Bijeljini otvorila je sezonu lova na novac biznismena bliskih Slobodanu Miloševiću, koji su preko noći ostali bez ikakve zaštite.

Sljedeći na meti otmičara bili su najpoznatija eksjugoslavenska folk pjevačica Fahreta Jahić, poznatija kao Lepa Brena, i njen suprug Slobodan Boba Živojinović, nekada poznati teniser, čiji je osmogodišnji sin Stefan otet prošlog petka ispred njihove beogradske vile. Policijski analitičari bili su zapanjeni sa koliko profesionalnosti su otmičari obavili posao: svega pet minuta poslije otmice dječaka javili su se ocu sa ucjenom od dva i po miliona maraka i detaljnim uputstvima koja su podrazumijevala i ostavljanje kartice sa brojem za mobilni telefon Živojinovićima, preko koga su isključivo komunicirali s njima. Živojinović, predstavnik Mercedesa za SRJ, i njegova supruga, vlasnica prestižne narodnjačke Grand produkcije, nisu isticali za prošlog režima svoje veze s njim iako one nisu bile slabe. Prve večeri po Miloševićevom padu, sa balkona Gradske skupštine u Beogradu Brena je pokušala da se obrati protestantima i predstavi se kao još jedna žrtva starog režima, ali je izviždana i otjerana od mikrofona. Živojinovići su na kraju skupili novac i Stefan je vraćen kući.

U sjenci prethodnih, neriješen je ostao slučaj Bojane Bajrušević iz Zemuna. Udovica jednog od nekada najbezobzirnijih srpskih tajkuna Vladana Kovačeviča Trefa, Bajruševićevoj su iz podzemlja počeli da prijete čim je došlo do smjene vlasti. Pokušavajući da joj udare reket, prije dvije nedjelje su udovici prebogatog kralja srpskih free-shopova i prije tri godine ubijenog prvog saveznika predsjedničkog djeteta Marka Miloševića, bacili kašikaru na kuću.

Potom su joj oteli rođenog brata zahtijevajući za njegovu slobodu čak pet miliona maraka. Pri tome, ne samo da policija nije ništa preduzela nego ni jedne beogradske novine o toj otmici nisu objavile ni riječ. Ali ni to nije najveći problem Bajruševićeve: po svemu sudeći, ona novac da plati ucjenu uopće nema, pošto se poslije Trefove smrti, za onoliko vremena koliko joj je trebalo da nastane, munjevito i raspala njegova finansijska imperija.

Tako je podzemlje ponovo bilo najbrže: prije sudova i javnosti uzelo je na zub nekadašnje Miloševićeve ljude. Poznati beogradski policajac Marko Nicović kaže da je to samo početak: "Uskoro ćemo postati svjedoci kidnapovanja i političara, jer će kriminalci početi da kopiraju sisteme koji su se na Zapadu pokazali kao profitabilni. Sadašnja vlast, nažalost, nije ozbiljno shvatila da je kriminal u našoj zemlji organizovan." Još uvijek.

Prvi čovjek "sarajevskog Kaptola", kardinal od Herceg-Bosne monsinjor Vinko Puljić, uz Roberta Barryja ključni je čovjek HDZ-ovog frontalnog uspjeha na novembarskim općim izborima. Svakome iole politički pismenom, to je jasno. Ukazavši se na novotravničkom saboru HDZ-a, Puljić ne samo da je demonstrirao povjerenje Katoličke crkve prema HDZ-ovoj kleptokratskoj Nomenklaturi nego, faktički, uputio signal nižehijerarhiranim da župljanima pred izbore kažu ono što im treba kazati. Zna se - HDZ. Međutim, više od jasnog političkog očitovanja (na koje svako ima pravo, pa makar očitovanje pripadalo tamnoj strani povijesti) boli Puljićev licemjeran odnos prema onim političkim idejama u bh. Hrvata koje su s onu stranu HDZ-ovog korporativističkog ekskluzivizma.

Kako je Danima povjerio jedan visoki uglednik druge po snazi političke partije među bh. Hrvatima, predsjednik te stranke je samo dva dana prije održavanja Sabora HDZ-a bio na sastanku sa kardinalom Puljićem. Pastir ga ja fino primio i, na izričitu molbu gosta da ne ide u Travnik, navodno mu kazao da sigurno neće ići, jer nema šta tražiti u skupini lopova, karijerista i kriminalaca. Onako usput, Pastir je zamolio gosta da ipak ne daje u javnost informaciju o susretu sa njim. Političar ga poslušao, a onda se zabezeknuo kad je na TV BiH ugledao čovjeka za govornicom, isti kardinal. I ne samo da je isti nego baš on. Kardinal od Herceg-Bosne.

I, šta sad? Zašto je Puljić to uradio? Je li dobio mig iz Zagreba, iz Kuharićeve rigidno-konzervativne struje koja ne dozvoljava "liberalnom Bozaniću" da Crkvu otvori prema novim idejama koje su, samim tim što su lijeve i sekularne, valjda satanske. Ili ga je svita oko njega, među kojima, po kazivanju sugovornika Dana, ima i krajnje desno usmjerenih crkvenjaka, čak s neoustaškim tendencijama, natjerala na novi "ugovor s đavlom"? Šta god da je posrijedi, Puljićev deal s Jelavićem je, u samom svom bitku, ugovor protiv Bosne i Hercegovine, ugovor protiv one zemlje zahvaljujući kojoj je i postao kardinal. Zbog takvog monsinjorovog odnosa prema interesima domovine, Pastir sve manje zaslužuje da, kad dođe u zaton Ovog života, sa One strane Svijeta dobije priželjkivani poziv: "Dođi da vidiš Raj."

Jelavićeva vojska straha i filistarskog dara bez greške je obavila sve pripreme za izbore. Ne samo psihološke i finansijske nego i važne tehničke pripreme, koje, naravno, imaju političku pozadinu. Kako su se stranačke kandidacijske liste za novembarske izbore morale dostaviti u OSCE prije nego što je došlo do razlaza između naglo probuđenog i otkrivenog Europljanina Prlića i njegovih dojučerašnjih istomišljenika iz HDZ-a koji su ostali vjerni izvornim principima nazadnjaštva, a Jelavić i kompanija su Prlića stavili za nosioca liste za državni parlament, našeg aktualnog ministra ino-poslova HDZ nije mogao ukloniti sa svoje kandidacijske liste. To znači da je Prlić mogao očekivati siguran izbor u Parlament BiH. No, HDZ-ovi majstori izbornog inžinjeringa skrojili su pisamce koje su uputili preko terenskih aktivista potencijalnim biračima sa preporukom da glasaju za HDZ ali da nikako ne zaokružuju kandidata koji se zove Jadranko Prlić! I, šta se desilo?

Prlić nije izabran, jer nije dobio dovoljan broj glasova, i tako je potencijalna mogućnost da ovaj guru pragmatizma povede sa sobom još nekoliko poslanika HDZ-a u klub nezavisnih poslanika doživjela fijasko i time otupila mogućnost stranačkog i personalno-unijskog suprotstavljanja nacionalnim strankama na državnom nivou. Nema Prlića nigdje, sad je on jedan uvjereni intelektualac koji čak i svoj forum za pamet ima. HDZ zadovoljan, Prlić nema šta izgubiti. Figurira kao svjetski čovjek, a njegovo životno djelo Herceg-Bosna nastavlja utabanim stazama. Nema je ni na mapi, a šljaka li, šljaka.

na vrh